Život pisan srcem

Milorad Pavic - Damaskin

“– Vi mislite da ja ovo sviram? – obrati se podsmešljivo Damaskinu – ni govora!
Ja tim zvucima zalivam cvece u basti pod prozorom. Ono tako bolje raste. Ima pesama koje cvece voli. Kao sto ima pesama koje mi volimo. Ali ima i onih drugih, retkih i dragocenih pesama, koje umeju nas da vole. Neke od tih pesama nikada nismo culi i nikada necemo cuti, jer mnogo je vise u svetu pesama koje umeju nas da vole od onih, koje mi volimo. Isto vredi i za knjige, slike ili kuce.

Zbilja, sta da kazemo o kucama? Jednostavno, neke kuce imaju dar da nas vole, a neke ne. Kuce su ustvari permanentna prepiska izmedu zidara i onih koji u njima stanuju. Domovi ljudi su nesto kao velika lepa ili ruzna pisma. Stanovanje u njima moze liciti na poslovnu prepisku, na prepisku izmedu dva neprijatelja puna mrznje, prepisku izmedu gospodara i sluge, izmedu suznja i tamnicara, ali to moze biti i ljubavna prepiska. Takvu kucu koja lici na ljubavno pismo hocu da mi sagradis.

Ja znam, nije svakome dato da zapali vatru. Nekima to nikako ne polazi za rukom. Ali, ti mozes. Ja znam da mozes.

– Kako znate, cenjena gospodice? – upita Damaskin i natace kolut dima s mirisom suvih sljiva na njusku hrtu, koji kinu.
– Otkuda znam? E, pa cuj, moj gospodicicu! U svojoj sedmoj godini javile su mi se prvi put misli. Misli jake i stvarne kao konopci. Duge do Soluna i zategnute tako da mi drze usi slepljene s obe strane uz glavu. I nad njima isto tako jake mastarije i osecanja, sta li. Toga je bilo toliko, da sam morala da zaboravljam. Nisam zaboravljala na pude i kilograme, nego na tone, svakoga dana.

Tada sam shvatila da mogu da radjam decu i da cu ih radjati. I odmah pocela da tu stvar uvezbavam. Istoga dana, dakle, u jedan cetvrtak popodne, rodim ja u mislima i bez odlaganja muskarcica od tri godine i pocnem da ga negujem i da ga volim.

Ljubav, to je nesto sto se uci i uvezbava. Takodje, ljubav je nesto sto se mora ukrasti. Ako svaki dan ne ukrades od samoga sebe malo snage i vremena za ljubav, nista od ljubavi.

Dojim ga ja u snovima i opazim da na podlaktici ima oziljak u vidu sklopljenog oka. Kosu mu mijem vinom, u masti ga ljubim na uvo da pukne, da zapamti, igram se sa njim “na slovo, na slovo”, pokazujem kako se gleda na moju busolu i trcimo zajedno unatrag kraj neke lepe vode, ili zidamo na Tisi od peska kuce.
On raste brze no ja i postaje na moje oci stariji od mene. Saljem ga u mislima da uci, najpre u Karlovce na srpsko-latinske škole, a potom u Bec na vojno inzenjerijsko uciliste da postane vestak u zidanju i da gradi najlepse kuce. Nisam ga videla od tada, a volela sam ga mnogo. I tacno zamisljam kakav je on danas negde u svetu i zudim za njim. Za svojim detetom.

– To je lepa prica, gospodice Atilija, ali gde je tu odgovor na moje pitanje, gde je tu vasa kuca i gde sam tu ja? Hoce li vam vas izmastani negdasnji decak sagraditi palatu?
– Hoce – uzvrati Atilija ostavljajuci klavir. Hitrim pokretom ona zavrte rukav Damaskinove kosulje i na njegovoj podlaktici se ukaza oziljak u vidu sklopljenog oka.”
 
Svilena buba melanholje predugo se čaurila u meni...i znao sam da je samo pitanje trenutka kad će neki blesavi šareni leptir izleteti iz svega toga...
Zaljubiću se...odlučih iznenada...Zima je...doduše...ali malo sam prestar da bih čekao samo na proleća...
Napolju je Jedan Tipični Decembarski Dan...udubljen nad zimskim receptima...upravo umutio u vetar desetak stepeni celzijusovih...jasno pokazujući da nije raspoložen za saradnju...ali rešio sam da izvučem maksimum iz tog namrštenka...
Da...zaljubiću se...i to odmah...još pre podne...pa sam čitav dan miran... Kao klinac sam time lepio napuklo srce i dobro je držalo...Kako se ranije nisam setio...šta se ono radi kad te ostavi žena koju voliš...
E, pa...
Nisu mene žene ostavljale baš toliko da bih mogao da izdam priručnik na tu temu... Jedna – dve...OK...neka bude tri...ako ćemo baš sitničariti...mada je i Ta Treća odlično znala gde me je ostavila...pa svraćala s vremena na vreme da proveri da li sam još tamo...
...Eto. Još malo i prođe dan, a nisam se zaljubio...
Obično se te stvari porede sa hemijom...ali ovog puta se radilo o čistoj fizici...za promenu...Da bi se nešto moglo napuniti...prethodno se...a to sigurno znate...mora i isprazniti...u tome je sva nauka...
Uhhh ništa ne razmišljam...sav sam rasejan...
Da bih se mogao zaljubiti...prethodno se moram odljubiti (u onoj brzini sam to sasvim smetnuo s uma)...ali sad je gotovo...pala karta...povratka više nema...
 
Ljudi su nerazumni, nelogicni i egocentricni.

Ipak ih voli.

Ako cinis dobro, ljudi ce te optuziti da imaš sebicne, skrivene motive.

Ipak cini dobro.

Ako si uspesan steci ces lazne prijatelje i prave neprijatelje.

Trebas ipak uspeti.

Dobro koje cinis, sutra ce biti zaboravljeno.

Ipak cini dobro.

Postenje i iskrenost uciniti ce te ranjivim.

Budi ipak posten i iskren.

Ono sto godinama stvaras, moze preko noci biti unisteno.

Ipak stvaraj.

Ljudima je stvarno potrebna pomoc, ali bi te mogli napasti ako im pomognes.

Ipak pomazi ljudima.

Ako das svetu najbolje od sebe, zauzvrat ces mozda dobiti samo udarce.

Ipak daj svetu najbolje od sebe.
 
Ponekad nas obuzima osecanje neke tuge koje ne uspevamo da obuzdamo . Uvidjamo da je carobni trenutak toga dana prosao, a da nismo nista ucinili. Dakle, zivot skriva svoju caroliju i svoju umetnost.

Treba da slusamo ono dete koje smo nekada bili i koje i dalje postoji u nama. To dete se razume u carobne trenutke. Mozemo ugusiti njegov plac, ali ne mozemo ucutkati njegov glas.

To dete koje smo nekada bili ostaje i dalje prisutno. Blazeni malisani, jer njihovo je Carstvo Nebesko .

Ako se ne radjamo iznova, ako nismo kadri da posmatramo svet s onom istom blazenoscu i odusevljenjem kao u detinjstvu, onda zivot gubi svaki smisao.

Ima mnogo nacina da se izvrsi samoubistvo. Oni koji pokusaju da ubiju svoje telo, krse Bozji zakon. Oni koji se trude da ubiju svoju dusu, takodje krse Bozji zakon, iako je, ljudskim ocima, njihov zlocin manje ocigledan.

Obratimo paznju na ono sto nam govori dete koje smo sacuvali u svome srcu. Nemojmo se stideti zbog njega. Nemojmo dopustiti da to dete oseti strah, zato sto je napusteno i zato sto ga gotovo nikada ne slusamo.

Dozvolimo mu da makar i na kratko drzi u rukama uzde nase sudbine. To dete zna da su svi dani razliciti.

Ucinimo sve da to dete ponovo oseti ljubav. Ucinimo mu po volji - cak i ako to zahteva od nas da se ponasamo drugacije nego sto smo navikli, cak i ako drugima to bude izgledalo glupo.

Imajmo na umu da je ljudska mudrost samo ludost pred Bogom. Ako budemo slusali dete koje nosimo u dusi, nase oci ce povratiti sjaj. Ako ne izgubimo dodir s tim detetom, necemo izgubiti dodir sa zivotom.
 
M. Antic - ***

Nikada nemoj da kukas nad izgubljenim zivotom.
Mozda ga nisi ni ziveo sasvim do poslednje ljuske.
Jer ne moze se da izgubiti stvar koju nemas.
Probaj da izgubis, recimo, more koje ja sanjam.
Ili probaj da izgubis sve one ergele konja koje sam izmislio
da bih izdvojio sebi dva najbolja, najbesnija.
Izgubi ako mozes vizije kojima crtam svoje dane u vremenu,
dok nevidljivo rastem i kidam sa sebe suvisno.

Jedno je : umeti primiti, a drugo: umeti tegliti!
Jedno je: umeti imati, a drugo: i umeti dati!
 
Decak i devojcica nisu odrasli u komsiluku, ali su se pronalazili i igrali, na mestima ka kojima ih je vukla decja masta. Igrali su se zmurke, klikera, kvizova i svih ostalih decjih igara… neke su izmisljali sami. Smejali su se, plakali i cutali zajedno, ako treba. Tek, bilo im je dovoljno da su tu jedno kraj drugoga.
On ju je uspevao zasmejati i kad je bila najtuznija. Bio je duhovit i pametan, a ona je njemu bila interesantna zbog nekih neobicnih crta karaktera.
Jednog dana rese da istrazuju, kopaju zemlju, nadajuci se da ce naci, zlatni kovceg, dukate ili ko zna kakvo otkrice.
I otkrili su!
Na dubini od nekih pola metra, nasli su Tabu temu.
Videvsi otkrice decak se namrgodi: ” Ovo cemo zakopati! To je Tabu! Necemo o tome.”
Devojcica prekoluta ocima, vrtevsi u ruci pramicak kose i rece:
” Pa nije pisalo na tabli Buuuuuuu, da se toliko uplasis!!!
Ja sam u stvari hrabri decak. Eto, a mislila sam da sam devojcica.
Idem sad da obucem pantalone sa tregerima, nabavim neki kacket, kupim automobilcice i osisam se na kratko.”
Decak je upita: ” Gde ces, ti se to salis?”
Ona se okrenu onako lagano ka njemu, pogleda ga i malo glasnije rece: ” Tabuuuuuuu!”
Decak pobeze glavom bez obzira, misleci da je to neki lik iz strasnog horor filma.
 
Bora Stankovic - Kostana
Mitka

I ja gu ne znajem. Samo gu u noc cujem i u s’n snujem. A pesma je moja golema: Kako majka sina imala, cuvala, ’ranila. Dan i noc samo njega gledala. Sto na sina dusa zaiskala, sve majka davala, a sin – bolan! Porasnaja sin. Dosla snaga, mladost... Dosle basc, cvece, mesecina; Zamirisale devojke!... Sin poleteja. Sve sto iskaja, sve imaja. Hatovi, puske, sablje, zene. Koju devojku nije pogledaja, samo njojne kose neje zamrsija i usta celivaja.

Nijedna mu ne odrece, nijedna ga ne prevari; a on sve gi celivaja, sve varaja i - bolan, bolan bija. Bolan otkako se rodija. – To sam ja! Pa od t’j bol, jad – dert li je, prokletija li neka - eve na nogu ginem. Idem, pijem, lutam po mejane, dert da zaboravim, s’n da me uvati. A s’n_me ne vaca. Zemlja me pije... Noc me pije... Mesecina me pije... Nista mi nije, zdrav sam, a – bolan!

Bolan od samoga sebe. Bolan sto sam ziv. Otkako sam na svet progledaja, od t’g sam jos bolan. Eh, deca, deca slatka! Pojte! Pustite glas. Ali cist glas! Iskam da slusam vas mlad, sladak, cist glas. Zasto moje se je srce iskubalo, snaga raskomatala, ostarela. Zalno, tesko da mi pojete!
Kostana

Koju, gazda-Mitke?
Mitka

Koju? Eh, Kostana, zar jedna je pesma zalna? Znas li sta je karasevdah? I toj tezak, golem, karasevdah! Tuj bolest ja bolujem. Eve ostare, a jos se ne nazive, jos ne napoja’ i ne naceliva’... Jos mi za lepotinju i ubavanju srce gine i vene! Aha!

Poj, Kostan, kako k’d se od Karakule na Bilacu, Presevo i Skoplje udari. Noc letnja. Sar-planina u nebo strci, a ispod njuma leglo pusto i mrtvo Kosovo. Drum sirok, prav, carski. Po njega se rasipali hanovi, seraji, basce, cesme. Mesecina greje... Martinka mi u krilo, konj, Dorca moj, ide nogu pred nogu, a calgidzije, sto gi jos od bilacki han povedesem, peske idev iza mene. Sviriv mi oni i pojev. T’nko i visoko kroz noc i na mesecini sviriv. A iz seraji i basce, kude mlade zene i devojke oko sedrvan i na mesecini oro igrav, grneta sviri, dajre se cuju i pesma...

I toj ne pesma, vec glas samo. Mek, pun glas. Sladak glas kao prvo devojacko milovanje i celivanje. Pa taj glas ide, s’s mesecinu se lepi, treperi i na men’ kao melem na srce mi pada. I Kostan, tuj pesmu, toj vreme da mi pojes... A toj vreme vise ne dodje. Ete za toj cu vreme ja zalan da umrem, s’s otvoreni oci u grob cu da legnem. Poj „zal za mladost”... Za moju slatku mladost, sto mi tako u nisto otide, i brgo ostavi. Poj i vikaj gu. Moli gu, neka mi se samo jos jedanput vrne, dodje, da gu samo jos jedan put osetim, pomirisem... Ah!

Da znajes, mome, mori, da znajes, kakva je zalba za mladost,
na porta bi me cekala, od konja bi me skinula,
u sobu bi me unela, u usta bi me ljubila
– of, aman, zaman, mlado devojce, izgore mi srce za tebe!
 
Zašto Ja volim Sebe

"Zato što Ja volim Sebe, ti voliš Mene", reče jednom Divni Stranac Divnoj Strankinji. I doda zažareno:
"Ti Me voliš zato, jer Ja volim Sebe".

"Kako to?" upita ona gledajući svoje zamišljeno lice u vodi. Tada ponovi svoje pitanje,ali hladno, kao da je ne interesuje:
"Daj, objasni mi - kako to, i zašto?!"

Ove su reči - neinteresantne i hladne - potekle iz njihovog dogovora o neznanju; iz sporazuma o čuđenju. Ona još jednom ponovi:
"Stvarno, zašto bi Tvoja ljubav za Tebe imala uzročnu vezu s mojom ljubavi za Tebe?"

On se nagne nad vodu, i njegovo lice zablista kraj njenog; potom se njegovo lice lagano otkine i priđe njenom, pređe u nju, pomeša se sa crtama strankinje do neprepoznatljivosti. Lice iz vode tada odgovori:
"Zašto - zato što si ti Ja".
 
Otpor - Ernesto Sabato
U zivotu postoji jedna vrednost koja cesto drugima ostaje skrivena, ali je covek oseca duboko u svojoj dusi: to je vernost ili nevernost onome sto osecamo da je nasa sudbina ili vokacija koju treba da ispunimo.
Sudbina, kao uostalom sve sto je ljudsko, ne ispoljava se apstraktno vec se ozivotvoruje u nekoj okolnosti, na nekom malenom mestu, na nekom voljenom licu, u rodjenju nekog siromaska na periferiji neke imperije.
Ni ljubav, ni istinski susreti, pa cak ni duboka razmimoilazenja, nisu plod slucajnosti, vec su nam na tajanstven nacin predodređeni. Koliko sam se samo puta u zivotu zacudio sto u tolikom mnostvu ljudi na svetu nailazimo na one koji, na izvestan nacin, vuku konce nase sudbine, kao da pripadamo istovetnoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima jedne iste knjige! Nikad nisam saznao da li ih prepoznajemo zato sto smo vec tragali za njima, ili smo tragali za njima zato sto su vec bili nadomak nase sudbine.
Sudbina se ispoljava putem znakova i nagovestaja, koji nam se isprva ucine beznacajni, a za koje tek kasnije uvidimo da su bili od presudnog znacaja. Tako se desava da u zivotu cesto poverujemo da smo izgubljeni, dok u stvari uvek idemo ka određenom cilju, ponekad vođeni nasom najociglednijom, ali u drugim prilikama, mozda i bitnijim za nas zivot, nekom snaznom i nepokolebljivom voljom i nama samima neznanom, u susret mestima, osobama ili stvarima koje, na ovaj ili onaj nacin, jesu, ili su bile, ili ce biti, od odlucujuce vaznosti za nasu sudbinu, voljom koja ide u prilog nasim prividnim htenjima ili ih osujecuje, pomaze ili odmaze nasim teznjama i cesto, sto nas jos vise zacuđuje, vremenom dokazuje da je budnija od nase svesne volje.
...
Koliko sam puta posavetovao one koji mi se obracaju, obuzete teskobom i klonule duhom, da se posvete umetnosti i prepuste se onim nevidljivim silama koje deluju u nama. Svako dete je umetnik koji peva, igra, slika, pripoveda price i gradi kule. Veliki umetnici su osobe koje su uspels da u dnu svoje duse sacuvaju onu svetu cednost detinjstva, kao i ljudi koje nazivamo primitivnim a koji zbog toga izazivaju podsmeh budala. U razlicitom stepenu, stvaralacka sposobnost pripada svakom coveku, nije neophodno da to bude superiorna ili ekskluzivna aktivnost. Kako nam to dobro pokazuju drevni narodi ciji su se pripadnici bez razlike, uprkos nevoljama ili nesrecama, okupljali da bi zajedno igrali i pevali!
Umetnost je dar koji leci dusu od neuspeha i nedaca. Uliva nam snagu da ostvarimo utopiju kojoj smo predodređeni.
(Ernesto Sabato: Otpor)/I]
 
Otpor - Ernesto Sabato
U zivotu postoji jedna vrednost koja cesto drugima ostaje skrivena, ali je covek oseca duboko u svojoj dusi: to je vernost ili nevernost onome sto osecamo da je nasa sudbina ili vokacija koju treba da ispunimo.
Sudbina, kao uostalom sve sto je ljudsko, ne ispoljava se apstraktno vec se ozivotvoruje u nekoj okolnosti, na nekom malenom mestu, na nekom voljenom licu, u rodjenju nekog siromaska na periferiji neke imperije.
Ni ljubav, ni istinski susreti, pa cak ni duboka razmimoilazenja, nisu plod slucajnosti, vec su nam na tajanstven nacin predodređeni. Koliko sam se samo puta u zivotu zacudio sto u tolikom mnostvu ljudi na svetu nailazimo na one koji, na izvestan nacin, vuku konce nase sudbine, kao da pripadamo istovetnoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima jedne iste knjige! Nikad nisam saznao da li ih prepoznajemo zato sto smo vec tragali za njima, ili smo tragali za njima zato sto su vec bili nadomak nase sudbine.
Sudbina se ispoljava putem znakova i nagovestaja, koji nam se isprva ucine beznacajni, a za koje tek kasnije uvidimo da su bili od presudnog znacaja. Tako se desava da u zivotu cesto poverujemo da smo izgubljeni, dok u stvari uvek idemo ka određenom cilju, ponekad vođeni nasom najociglednijom, ali u drugim prilikama, mozda i bitnijim za nas zivot, nekom snaznom i nepokolebljivom voljom i nama samima neznanom, u susret mestima, osobama ili stvarima koje, na ovaj ili onaj nacin, jesu, ili su bile, ili ce biti, od odlucujuce vaznosti za nasu sudbinu, voljom koja ide u prilog nasim prividnim htenjima ili ih osujecuje, pomaze ili odmaze nasim teznjama i cesto, sto nas jos vise zacuđuje, vremenom dokazuje da je budnija od nase svesne volje.
...
Koliko sam puta posavetovao one koji mi se obracaju, obuzete teskobom i klonule duhom, da se posvete umetnosti i prepuste se onim nevidljivim silama koje deluju u nama. Svako dete je umetnik koji peva, igra, slika, pripoveda price i gradi kule. Veliki umetnici su osobe koje su uspels da u dnu svoje duse sacuvaju onu svetu cednost detinjstva, kao i ljudi koje nazivamo primitivnim a koji zbog toga izazivaju podsmeh budala. U razlicitom stepenu, stvaralacka sposobnost pripada svakom coveku, nije neophodno da to bude superiorna ili ekskluzivna aktivnost. Kako nam to dobro pokazuju drevni narodi ciji su se pripadnici bez razlike, uprkos nevoljama ili nesrecama, okupljali da bi zajedno igrali i pevali!
Umetnost je dar koji leci dusu od neuspeha i nedaca. Uliva nam snagu da ostvarimo utopiju kojoj smo predodređeni.
(Ernesto Sabato: Otpor)/I]


Da...snaga da ostvarimo utopiju kojoj smo predodredjeni...
a sta se desava kada smo svu snagu vec iskoristili na utopiju koja je nasa ne zeli nas...da li iznova treba opet skupljati snagu...ili se prepustiti utopiji koja nam je uzela svu snagu...a dali smo je verujuci da ce se obistiniti...sta je starije...utopija ili snaga...kokoska ili jaje...ja mislim da je jaje...
 
Viki nije tolerisala bol i nije žudela za borbom, bila je realisticna sa nogama na zemlji.Od muškarca je tražila ozbiljnost..i stabilnost. Verila se sa Dagom jer je bio pošten i uspešan i razumeo je lepotu obavezivanja.
Kristina je ocekivala nešto drugo..drugacije od ljubavi..Patnju je prihvatala kao neizbežan
deo duboke strasti i redovno je dovodila svoje emocije u pitanje.Da ste je pitali za šta je trošila svoje emocije, ne bi znala da kaže.Ali je znala sta ne zeli....To je bilo ono što je
Viki cenila kod nje iznad svega drugog...( viki,kristina,barcelona)
 
Devojčica sa šibicama
Hans Kristijan Andersen


Bilo je užasno hladno; sneg je vejao i bilo je gotovo potpuno mračno; veče- poslednje veče u godini.. U ovoj hladnoj tmini išla je ulicama sirota mala devojčica, gologlava i bosonoga. Kada je krenula od kuće, istina, imala je cipele; ali kakve koristi od njih? To su bile velike cipele koje je njena majka dosad nosila; bile su toliko velike da ih je sirota devojčica izgubila dok je pretrčavala ulicu, zbog dve kočije koje su išle odveć prebrzo.
Jednu cipelu nigde nije mogla naći, a drugu je dograbio jedan mangup i pobegao sa njom; smatrao je da će biti od velikog značaja za kolevku kad on jednog dana bude imao decu. I tako je mala devojčica nastavila dalje na svojim mršavim golim stopalima, koja behu prilično crvena i plava od hladnoće. Ona je nosila šibice u staroj kecelji i držala je paket šibica u ruci. Niko nije kupio ništa od nje celi celcijati dan, niko joj nije dao ni jedan novčić.
Ona je šetala dalje, tresući se od hladnoće i gladi- prava slika tuge, sirotica!
Snežne pahulje pokrile su njenu dugu svetlu kosu, koja je padala u lepim loknama oko njenog vrata; ali ona na to, naravno, ni jednom nije pomislila. Sa svih prozora sveće su sijale i mirisalo je tako divno na pečenu guščetinu, jer, kao što znate, bilo je novogodišnje veče; da, o tome je ona razmišljala.
Na ćošku koji su tvorile dve kuće, sede ona tako promrzla. Privukla je svoja mala stopala bliže, ali bivalo joj je sve hladnije, a nije se usudila da krene kući, jer ne beše prodala ni jednu kutiju šibica i nije mogla doneti ni jedan novčić: otac će je sigurno pretući, a i kući je bilo hladno, jer kuća imaše gore samo krov, kroz koji je vetar zavijao iako su najveće rupe bile zapušene granjem i krpama.
Njene majušne ručice skoro behu utrnule od hladnoće. O! Šibica bi joj mogla priuštiti komfor, kad bi se samo usudila da izvuče jednu iz paketa, upali je i ugreje svoje prstiće. Izvukla je jednu šibicu. Oh! Kako je svetlela, kako je gorela! Bio je to topao svetao plamen, kao sveća, i ona je držala ruke iznad njega: bilo je beskrajno svetlo. Maloj devojčici zaista se činilo da sedi ispred velike čelične peći, sa uglačanim postoljem i uglačanim ornamentom na vrhu. Vatra je gorela sa takvim božanskom dejstvom, grejala je tako izvrsno. Devojčica je već ispružila stopala da i njih zagreje, ali mali plamen se ugasio, peć je nestala: ostala je samo izgorela šibica u njenoj ruci.
Ona upali još jednu šibicu: veselo je gorela i gde je svetlo padalo na zid, on postade providan kao veo, tako da je ona mogla videti u sobu. Na stolu je bio prostrt snežno beli stonjak na kome je stajao prelep porcelanski servis, a pečena guska se tako divno pušila, sa svojim punjenjem od jabuka i suvih šljiva.
A što je bilo još bitnije, guska je skočila iz činije, vrtela se po podu sa viljuškom i nožem u svojim grudima sve dok nije stigla do sirote devojčice kada!- šibica se ugasi i ništa osim debelog, hladnog i vlažnog zida ne ostade.
Devojčica upali još jednu šibicu. Sada je sedela pod najsjajnijom novogodišnjom jelkom: bila je čak veća i lepše okićena od one koju je videla kroz staklena vrata u kući bogatog trgovca.
Hiljade svetala sijala su na zelenim granama i veselo obojene slike, kakve je videla u izlozima, gledale su je. Mala devojčica pruži ruke ka njima kada!- šibica se ugasi. Svetla sa novogodišnje jelke dizala su se sve više, sada ih je videla kao zvezde na nebu; jedna zvezda pade i od nje se napravi dugi vatreni trag.
»Neko je upravo preminuo!«- reče mala devojčica, jer njena baka, jedina osoba koja ju je volela i koje nema više, joj je rekla da kada zvezda padne, duša odlazi do Boga.
Ona izvuče još jednu šibicu: bilo je ponovo svetlo, a u odsjaju je stajala stara baka, tako svetla i sjajna, tako nežna i sa izrazom neizmerne ljubavi.
“Bako!”- povika devojčica. “O, povedi me sa sobom! Ti ćeš otići kada šibica izgori; nestaćeš kao i topla peć i ukusna pečena guska i kao sjajna novogodišnja jelka!” I ona brzo upali ceo svežanj šibica, jer je želela da se osigura da će baka ostati sa njom. A šibice su davale tako sjajno svetlo da je bilo svetlije nego po danu: nikada ranije baka nije bila tako divna i visoka. Ona uze malu devojčicu za ruku i obe odleteše u sjaju i veselju tako visoko, tako veoma visoko, a onda gore nije bilo ni hladnoće, ni gladi ni brige- one bejahu sa Bogom.
Ali u ćošku, u hladne jutarnje sate, sedela je sirota devojčica, sa rumenim obrazima i smeškom na licu, naslonjena na zid- smrzla se nasmrt poslednje večeri stare godine. Kruto i ukočeno sedelo je dete sa svojim šibicama, od kojih je jedan paket bio izgoreo. “Želela je da se ugreje.”- rekoše ljudi...


Mene ova prica uvek rasplace..." želela je da se ugreje "...želeti a biti nemoćan...koliko je to tužno...

Srećna Nova Godina svima i Hvala na lepim pricama koje ste postavljali na ovoj temi...Želim Vam puno zdravlja i ispunjenje svih želja...snova...maste...i ono što je najvažnije...Želim Vam Ljubav...i ne dozvolite da ikome bude hladno...
 
Poslednja izmena:
Da li znate da knjiga nije bajka jer nedostaju princeze, dvorci, džinovi, maćehe... Mada ima tu neki kralj, sam i željan podanika, sam kao i svi moćni ljudi, uobražen u svojoj besmislenoj moći, no taj kralj priča zanimljivo o jednoj ljudskoj vrlini.
-Nemoj da ides, odgovori kralj koji je bio vrlo gord sto ima jednog podanika. Nemoj da ides, nacinicu te ministrom!
-Ministrom cega?
-Pa... pravde!
-Ali nemam kome da sudim!
-Ne zna se, rece mu kralj. Jos nisam obisao svoju kraljevinu. Veoma sam star, nemam mesta za kocije, a strasno me zamara da idem peske.
-Ah! Ali ja sam vec video, rece Mali Princ i naze se da baci jeda pogled na drugu stranu planete. Ni tamo nema nikoga.

-Onda ces suditi sam sebi, odgovori mu kralj. To je ono najteze. Mnogo je teze suditi samom sebi, nego drugima. Ako uspes sebi dobro da sudis, znaci da si istinski mudrac.
 

Promatraj probodeno Kristovo srce: ono će te poučiti kakvom te je neizmernom ljubavlju Bog ljubio. Dopusti da te, kao Mariju, probode njegova Reč koja je dvosekli mač, mač oštriji od svih dvoseklih mačeva; neka Reč Božja prodre u tebe sve do razdvajanja duše i duha, zglobova i moždine, sve do suda o osećajima i mislima tvoga srca, i upoznat ćeš tajnu svih stvari, onkraj onoga što se može uspeti iz ljudskog srca: tu, u tebi, Duh će sve pronicati, čak i dubine Božje!

z:bv:z:girl:
 
" Jedna zena,skrstenih ruku,stoji na stepenistu ispred zadnjih kucnih vrata, i ceka.
Da li razmislja?Ona to ne bi tako rekla.Pre pokusava da shvati nesto,ili da sebi to predstavi tako da moze da se pogleda i odluci ; proteklo je izvesno vreme od kada je razbacivala ideje kao da su visak haljina s iste vesalice.Pusta da joj se po glavi vrte reci i fraze potrosene kao decije pesmice.U sticanju najvaznijih iskustava navika odredjuje nase reakcije,i one su uobicajene.Ah,prva ljubav...Odrastanje mora da bude bolno!...Moje prvo dete znate...Nisam vise tako mlada kao sto sam nekad bila....Naravno,izbor jedne a ne druge takve otrcane fraze retko je kad u vezi sa necijim licnim osecanjem,vec je pre opredeljen drustvenom sredinom ili ljudima koje ste sreli u nekoj prilici.O pravim osecanjima neke osobe morate da izvedete zakljucak po osmehu za koji ona i ne zna da joj je na licu,po tome kako joj gorcina skuplja misice usana,ili po nacinu na koji uzdise dok izgovara: Ne bih volela da opet budem dete!Sve te fraze,koje su neprestano u upotrebi kao da su smisljene za neku posebno uspesnu propagandnu kampanju,imaju takvu moc da ljudi neprekidno ponavljaju;Mladost je najlepse doba zivota,ili Zena ceo zivot zivi za ljubav,dok stvarno ne uhvate svoju sliku u ogledalu kad govore tako nesto,ili su pak dovoljno brzi,pa uhvate reakciju na licu prijatelja.
Jedna zena sa skrstenim rukama stoji na zadnjem stepenistu svoje kuce cekajuci da .....provri voda u cajniku."
Doris Lesing
 
" .. pitali jednog starog gospodina koji je dosao u posetu deci u Kanadu, gdje bi radije ziveo- tamo ili ovde ...
"Ako hoces da zivis bolje , ostani u Kanadi, ako hoces da zivis lepse, vrati se kuci."

-Ne verujte recima ni svojim ni tudjim,verujte delima i svojim i tudjim -z:)
 
Dogodi se tako - dva bića se sretnu...
Dogodi se da ulože i vreme i strpljenje u međusobno pripitomljavanje.
I krajičkom oka izdaleka, i jasnim pogledom oči u oči, duše se počnu prelivati. Poteknu i bujice reči, bogati, sadržajni razgovori o bitnim, večnim temama.

Vreme se, oskudno i izmrvljeno svakodnevnošću životnih obveza, zna - posvećeno prijateljskom blizinom - umnožiti poput ribica i hlebova u Hristovoj ruci. Slapovi prijateljske blizine preliju se i preko krhkih posuda, u kojima nam je čuvati neprocjenjivo blago prisnosti, i na sve koji se nađu u blizini prijateljstvom blagoslovljenih bića. Reč i govor prijateljstva rosa je što oplodjuje suvo tlo ovozemaljskog.

No, kako "sve ima svoje vreme...", pa ima i "vreme govorenja i vreme ćutanja", tako i govor među srodnima dosegne punoću. Kad srca priđu dovoljno blizu, otkrije se da i nije mnoštvo reči i razgovora bilo ono što je prijatelje zbližilo.Vodopad reči bio je samo povratak Izvoru, vraćanje u tišinu, koja je zadnji izraz svake reči. I pravim prijateljima često više ne treba ni razgovor, ni pismo, ni blizina, ni susretanje. Duše su im nastanjene Rečju koja govori u tišini, Tišinom koja nadahnjuje njihov govor, pogled, suzu, stisak ruke, treptaj duha.

Godinama pokušavam razgovorom izgladiti nesporazume - među susedima, između poznanika, u braku, s rođenom decom. Godinama čeznem za rečju koja će me do kraja izreći, koja će me do kraja primiti u se a ona izmiče, izmiče. U ponekoj se reči prepoznam, za ponekom mi poleti srce, poneka me zaboli do dna duše, ponekoj se čitav život nadam.

A Reč se smeši, bliska a neizreciva, žuđena a nedokučiva, posve nama predana a nedostupnim svetlom sakrivena. Svaki joj se dan može prići malo bliže. Postojano. S poverenjem, ne žaleći vreme.
Posve blizu, vreme će dorasti do večnosti.
Poverenje do sigurnosti.
Čežnja do ispunjenja.
Reč do Tišine.
 
Anti San bombone

Potrebno je: 450g šećera, 75g meda, pola čaše vode

Da li su snovi kažnjivi? Na ovom svetu nisu, jer ne mogu da se
dokažu, ne postoje svedoci, a ne mogu ni da se biraju. Da mogu, verovatno bi bili, jer bi ljudi, kakvi su, sanjali svašta i svakog i to bi onda bila zloupotreba snova, a ima nas raznih.

Recimo, sviđa vam se neko, al’ se vi ne sviđate njemu. Šta ćemo?
Da patimo? Nikako! Sanjajmo! Ako svaku noć provedemo sa njim, to je
to! To je cilj i jave uostalom, al’ se na javi i on pita. U snovima se ne
pita, pojma nema, i, što je naročito važno, ničeg se ne seća. Tako bi ste
mogli da budete oženjeni najlepšom glumicom, a da vas to ništa ne
košta. Putovati gde god poželite, a da vas ni to ništa ne košta. A to je nedopustivo, pretpostavljam, zbog bračnog ugovora, viza i plaćanja poreza. Svet, jednostavno, nije tako zamišljen. Svet je zamišljen da se
glumice razvode, vize traže i čekaju, porezi obračunavaju i sve se plaća. To su, takozvani ‘’potrošački snovi’’ i potražnja za njima lagano opada kako se svet budi.

Postoje, takođe, i porodični snovi, u kojima, posle one prve, najuže porodice, počinjete da sanjate pretke i oni vam mogu doneti iznenađujuća saznanja koja na javi nema ko da vam kaže, pošto odmah iza babe i dede počinje praistorija.

Ali, da se mi vratimo receptu za Anti-san bombone i, najpre, utvrdimo čemu one služe, a potom i kako se prave. Dođe, tako, dan kada neko koga viđate svakodnevno, toliko često, da ga prosto ne primećujete, najednom počne značajno da vas posmatra, zaverenički vam se smeši, pa vas razume, pa vam pomaže...

Šta mu je odjednom? Nije mu ništa! Sanjao vas je, pa se ne snalazi budan, ne može da vas prepozna na javi, drugačiji ste mu u snu bili.
Devojčice su, naročito, poznate po tome, da se, ni krive ni dužne, noćima smucaju po glavama dečaka, donoseći im doživljaje, od kojih je ovima java ništa i ne mili im se. Šta jedna pristojna i lepo vaspitana devojčica u toj situaciji da radi? Da ispunjava snove ili da kvari drugarstvo? Ni jedno, ni drugo! Dovoljno je, da tom dečaku, kad uoči bračni pogled, kao onako, ponudi Anti-san bombonu i stvar je rešena.

A ona se pravi ovako:
Polazi se od kupatila, tamo vam je, najčešće, ogledalo, a i inače je ta mala prostorija već napunjena vašom istinitom energijom, pa vam neće biti teško da se raščerupate, ozlovoljite, docrtate podočnjake i nađete najružniju, najprljaviju, najgadniju misao o sebi. Sad, tu misao odnesete do kuhinje i šapnete je u pola čaše hladne vode koju, potom, sipate u šerpu u kojoj se već nalazi 450g šećera i 75g meda. Sve to stavite na jaču vatru i počnete da kuvate, povremeno skidajući penu koja će se pojavljivati.
 
"Vrijeme prkosi svemu,ali piramide prkose vremenu" (Arapska poslovica)
On isto tako više cijeni moj razum I moju nadarenost nego moje srce, na koje sam jedino ponosan; samo to srce je izvor svega, sve snage, sveg blaženstva I sve bijede. Ah, ono što ja znam, može znati svako, a moje srce je samo moje.

Ljudska priroda ima granice: radost, patnju. Ona može podnositi bol do izvjesnog stupnja, ali propada čim se ovaj prekorači.

Teško onima koji se služe moćima koje imaju nad nekim srcem da bi mu oteli one jednostavne radosti koje klijaju iz njega samog.

(Jadi mladog Werthera)
 
Mudrac je pozorno slušao mladićev razlog posjeta, no reče mu da u tom času nema vremena objašnjavati mu Tajnu sreće.
Predložio je mladiću da prošeta palačom i vrati se za dva sata.
- Međutim, htio bih te nešto zamoliti - doda Mudrac, pružajući mladiću žličicu za čaj u koju kapne dvije kapi ulja.
- Dok budeš hodao, nosi ovu žličicu tako da se ulje ne prolije.
Mladić se počeo uspinjati i spuštati stubama palače,stalno motreći na žličicu. Kada su dva sata istekla, pojavi se ponovo pred Mudracem.
- Onda? - upita Mudrac. - Jesi li vidio perzijske sagove u mojoj blagovaonici? Jesi li vidio vrt kojeg je Majstor svih Vrtlara deset godina stvarao?
Jesi li primjetio predivne pergamente u mojoj biblioteci?
Mladić je posramljeno priznao da nije ništa vidio.
Jedina mu je briga bila da ne prolije kapi ulja koje mu je Mudrac bio povjerio.
- No, onda se vrati i upoznaj divote moga svijeta - reče Mudrac. - Ne možeš vjerovati nekomu čiju kuću ne poznaješ.
Već smireniji,mladić je uzeo žličicu i ponovo prošetao palačom, ovaj put zagledajući u sve umjetničke radove koji su visili sa stropa i po zidovima.Vidio je vrtove,okolne planine,nježne cvjetove,finoću ukusa s kojom je svako umjetničko djelo bilo postavljeno na svoje mjesto.Kada se vratio Mudracu, podrobno mu je ispripovijedao sve što je vidio.
- Ali gdje su one dvije kapi ulja što sam ti ih povjerio? - zapitao je Mudrac.
Pogledavši u žličicu,mladić shvati da ih je prolio.
- To je jedini savjet koji ti mogu dati - reče Mudrac nad Mudracima.
- Tajna sreće nalazi se u gledanju svih divota svijeta, a da nikada ne zaboraviš na dvije kapi ulja u žličici.


Alkemicar
 

Back
Top