Život pisan srcem

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.

Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.

Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.
Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu.
Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.

Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.

Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora.
Reče: »A, možda je hteo usrećiti vas?«
 
Sjećate li se priče o Šeherzadi,za one koji su zaboravili neka se podsjete:
U jednoj zemlji Dalekog istoka živio je nekad jedan kralj, koji je svake noći uzimao novu ženu i idućeg jutra naređivao da je pogube.
Poslje izvjesnog vremne ljudi su se strašno bojali jer je dolazio red na njihove kćeri. Svaka od njih morala je jednu noć biti kraljica. Jedan dan kćerka kraljevog savjetnika koja je inače bila jako mudra poput oca zamoli svoga oca da ona postane kraljeva žena. Željela je još da sa sobom povede svoju sestru kao pratilju. Otac je bio šokiran molbom, ali poznavajući svoju kćerku odlučio je poslušati. Naslutio je da njena mudrost može spasiti ostale djevojke. I takos se njegova kćerka Šeherzada vjenčala sa kraljem.
Poslje večere Šeherzada se obrati kralju: "Željela bih da se oprostim sa svojom sestrom i posljednji put joj poželim laku noć." Kralj se sa tim složi i dozvoli njenoj sestri da uđe. Kad je sjela ona zamoli Šeherzadu: "Draga sestro, ispričaj mi posljednji put jednu od tvojih preljepih priča. "Šeherzada počme pričati jednu priču, a kada je završi, kralj je bio tako ushićen, da je htio da čuje još jednu i ona mu obeća da će mu sljedeće večeri ispričati novu priču. Kralju su se njene priče toliko svidjele da joj je poštedio život.


 
Poslednja izmena:
Znas da se samo srusim u krevet i zaspim...od prevelikog premora...znas da se ponekad tesko budim...ne secam se sna...ali ostane osecaj koji stvori onu tegobu u grudima i sprecava vazduh da te nesmetano dise.... ponekad se secam svega... ali nemam osecaj koji ostane da bridi na jeziku ili treperi u oku koje krmeljivo... pokusava da ugleda poznatu belinu plafona ne bi li se brze vratila u realni svet kontrolisanih obmana...znas da su zore... bas kao ova sada...blago vetrovite i sveze... zeljan sam ledenog vetra da me siba po licu ne bi li odganao svu vrelinu koja se danima upija u mene... gori me... przi... mozda je jos neka zora bila ovakva... ali ja sam sanjao i nisam je cuo... nisam je osetio...znas da te sanjam... svestan da je samo tvoj obris zalutao u moju podsvest...drsko ti scepam konture i vodim te kroz polja pognutih suncokreta... trazim ti divljenje u oku zbog bistrog potoka koji zamutimo bosim nogama umornim od pesacenja kroz pustinje sopstvenih sustina... a onda polako... svaka moja emocija... daje ti lik... pretvara te u miris... daruje mi dodir... daruje mi osmeh... savrsen osmeh... za savrseni san...

Znas da ponekad boli i samo postojanje... postojim za druge... grabe me... komadaju... uzimaju delove koje ne mogu da kupe... a onda se jednostavno okrenu i sa osmehom odsetaju od mene... zadovoljni jer su dobili sta su zeleli... nije vazan nacin... takvi su ljudi... znam... nije vazan nacin.... cak ni motiv za mnoge stvari vise nije vazan... vazno je samo dobiti strast koja izaziva svojom nedostupnoscu...

A onda izadjem na terasu... zagledam se u nebo i pustim hladnocu da se igra po kozi...pokusavam da udahnem delic vazduha koji si izbacila iz sebe ne bih li te osetio... lecim samog sebe svakim udahom svezine jutra...osecam miris mojih cempresa koji se euforicno igraju u namenutom ritmu jutra... pustam misli da odlaze i dolaze... prihvatam istine i odbacujem lazi... zatvaram oci i pomislim...Boze...Da li Ona zna... koliko je jako tesko ziveti bez nje pored sebe...sa saznanjem da je tako blizu...Boze Da li Ona zna koliko je Volim....
 
Poslednja izmena:
Bajka o ženinom srcu

Imala je žena tri srca,
sva tri joj čovek uništio.
Prvo je mlado bilo,
nežno kao voćka rana,
uzabrao ga je čovek
brzo, bez peteljaka,
kao što trešnje beru
iz gradova trgovci.

Drugo je teško bilo
kao plodovi leta,
omlatio ga je čovek
kao što dunje mlate
prekupci pekmezari.

Treće je tvrdo bilo,
sa jezgom punom ulja,
razmrskao ga je čovek
kao što čobani čine
s orasima koje kradu.

Ali žena je voćka
što u proleće svako
po novo srce rodi
i čovek omađijan
u rod taj čudan gleda
kao u priviđenje.

D.Maksimović

62079.jpg
 
Heeeej! viknuo sam i počeo da mašem kao lud.

Jean je bila u kolima sa nekom devojkom. Stala je i potrčao sam prema njima.

Gde ćemo? odmah sam upitao.

Nasmejala se. Njenu drugaricu nisam mogao dobro da vidim.

Mi znamo gde ćemo, rekla je. Gde ćeš ti?

Sa tobom, rekao sam i otovrio vrata automobila.

Uvalio sam se na zadnje sedište i ćutao. Tako je najbolje. Motor je radio, ali se automobil nije pokrenuo.

Mi idemo u bioskop, okrenula se.

Klimnuo sam glavom, iako sam znao da je to bilo ravno ludilu. Razgovarao sam sa Gej pet minuta pre toga i rekao joj da krećem kući. Tada se devojka okrenula i rekla

Sedi s nama na prednje sedište.

Seo sam između njih i devojka mi je rekla da se zove Susane. Nisam obraćao pažnju jer sam bio obuzet Jean. Imala je kratku suknjicu i bele tenis-patike, to sam prvo ugledao jer je bilo odmah pored mene, zelenu maramu oko glave, beli džemper i naočare sa ogromnim ramom.

Šta dalje? upitao sam.

Susane je nešto promrmljala. Njoj nije bilo jasno ko sam ja. Jean joj sigurno nije ništa ispričala, i svakako, nije imala ništa ni da ispriča.

.................

To je bio bioskop pod otvorenim nebom (da li postoji bioskop pod zatvorenim nebom?). Bilo je oko trideset parkiranih automobila i svi su iz kola posmatrali neki grozomoran film. Žena je udarila muškarca flašom koka-kole po glavi. On je pao na kuhinjski pod i onda je počela ona grozna muzika koja potpomaže tenziju. Bili smo stigli tačno na sredinu filma. Neka devojčica u beloj kecelji je išla okolo zapisujući narudžbine. Jean je uzela kokice za sve nas.

Zaista ste pošle da gledate ovaj film? upitao sam.

Drugi počinje za pola sata, rekla je Susane.

Jean je jela kokice gledajući u ekran. S vremena na vreme bi joj poneka ispala i zadržala se na krilu.

Uzeću koju od tebe, rekao sam, i spustio levu ruku na njenu butinu.

Držao sam tako ruku što sam duže mogao i najzad podigao jednu kokicu koja joj se bila malne zaglavila između nogu. Pogledao sam na ekran i učinilo mi se da sam video Hemfrija Bogarta. Susane se nije pomerila.

Odličan film, rekao sam.

Kokice su prštale u ustima, kao vatromet u zabavnom parku. Jean se malo pomakla na sedištu, ispružila se skroz i patikama dodirnula moju nogu. Nisam znao šta da radim u ovom automobilu, ubačen između dve devojke, gledajući neku staru Bogartovu kopiju.

HE'S LOOKING AT YOU, KID... govorio je Hemfri svakih pet minuta. On je imao razloga da bude tamo na ekranu. Ja sam još pokušavao da pronađem svoje za proždiranje kokica u društvu dve nedokučive ribetine.

Uzeću koju od tebe, ponovo sam rekao Jean i spustio ruku na njeno krilo.

Uzela je nekoliko kokica između palca i kažiprsta desne ruke i pružila ruku ka mojim ustima. Stavila mi je kokice u usta i zadržala prst unutra, podupirući tih nekoliko zrna da mi ne ispadnu. Liznuo sam joj prst i ona ga je malo okrenula, dodirujući mi nepce. Počeo sam da joj sisam prst. Ona je pošla da ga izvuče, onda se kao predomislila i ponovo ga vratila unutra. Nastavila je da se tako igra unutra-napolje, ne gledajući me. Meni je ruka još bila na njenoj butini i u jednom trenutku sam je snažno stegao. Ponovo se pomakla na sedištu, ali ovog puta se još više zavalila unazad. Susane je gledala Bogarta, uzimajući tek po koju kokicu između dve cigarete. Jean je uživala u ovome što mi je radila i gurala je prst sve dublje unutra, okrećući ga pritom u istom ritmu.

Nekad je zaista postojao Izgubljeni raj, čuo sam M-L negde u blizini. Da, pomislio sam, i onda su ljudi bili u stanju da svrše na usta.

Stavio sam joj ruku na koleno i onda pošao unazad, zavukavši šaku ispod suknje. Radio sam to sasvim polako, kako ni ona ni Susane to ne bi primetile. Jean mi je prstom išla preko zuba gornje vilice, u polukrug. Srećom, tu nisam imao kvarnih. Udarila me struja kada sam došao do mesta gde se sastaju butine. Bio sam siguran, već sad, da me neće zaustaviti, da joj prija ovo što radimo, ali nisam imao pojma gde će se to završiti. S moje desne strane je bio čvrsto uglavljen jedan trupac koji se zvao Susane, kojem verovatno ni pred smrt ne bi palo na pamet da treba da izađe iz automobila i, bar za pola sata, prošeta svoju tupavost, kroz ovo divno veče koje je bilo svuda oko nas. Imao sam utisak da je Jean imala isuviše male gaćice za ono što je trebalo njima da bude obuhvaćeno. Izvukla je prst iz mojih usta i stavila mi ga u uvo. Približio sam joj se i prošaputao

Poludeću.

Ona se okrenula i sa zadnjeg sedišta uzela svoju jaknu, stavivši je preko krila.

HE'S LOOKING AT YOU, KID... ponovo je rekao Bogart zavodničkim glasom i krenuo da ljubi neku žensku od celuloida.

Jean je malo razmakla noge, dovoljno da prođem šakom ispod gaćica i napipam usne. Ušao sam prstom u nju, onda ga izvukao i krenuo nagore ka klitorisu. Ona se držala rukama za volan. Nije htela da pusti glas, zatvorila je oči, ponovo ih otvorila, gledala tako neko vreme, ukočeno, onda jezikom oblizala usne koje su joj se sušile. Skinula je desnu ruku sa volana, prekrila i mene delom te njene jakne, zavukla ruku između i otkopčala mi šlic. Razmišljao sam da li Susane zna šta mi radimo i jednostavno ne želi da nas prekida stavljajući nam to do znanja, ili je film za nju bio toliko otkrovenje, da je neki pripadnik IRA-e mogao komotno da digne ceo automobil u vazduh a da ona to ne primeti. Jean i ja smo uskladili pokrete ruku. Bila je neverovatno vlažna i verovao sam da će ostaviti neki trag na sedištu. Ja sam malo gledao u ekran, kako bih malo odvratio pažnju od zbivanja ispod njene jakne i da ne bih svršio pre nje.

Disali samo ubrzano, ali pažljivo, kako ne bismo ukazali trupcu sa desne strane na druge mogućnosti koje pruža gledanje jednog filma. Bogart više nije bio na ekranu. Imao sam utisak da se tog dana napio i nije došao na snimanje. Verovao sam da je ovaj kadar rađen bez njega, namerno, jer toga dana ni organizator, ni asistent reditelja nisu mogli da ga pronađu i dovuku na snimanje.

Bogi je otpijao viski sa pivom u nekom malom baru, pušeći LUCKY STRIKE, razgovarajući sa barmenom. Ja sam Humphrey Bogart, rekao je. Čuveni glumac. Znam, rekao je barmen, SVI iz ovog kraja su čuveni glumci.

Ali, ja sam stvarno čuveni glumac.

U kojim ste filmovima igrali? upitao je barmen.

Zaboravio sam nazive, rekao je Bogart. Sipaj još jedno piće.

S licem kao što je vaše, nikad nećete dospeti na ekran.

Sipaj i sebi jedno, reče Bogi, vadeći iz džepa zgužvani novac.

Barmen je nalio sebi piće i seo za Hemfrijev sto.

Nemate ni ime da biste postali čuven glumac. Svako je Bogart ovih dana...i Smit, ili Džonson. Hajde, živeli!

OOOOOO, tiho je rekla Jean.

Mislim da je počela da svršava jer se pomicala u sedištu. Susane se okrenula.

OOOOOOOOO, rekla je Jean sasvim glasno, ne gledajući u Susane.

Nešto nije u redu? upitao je glupi trupac s desna.

Nisam mogao da svršim i pokazao sam glavom ka ekranu.

Film. Sada dolazi ONA scena.

Trupac je nastavio da gleda film dok se Jean tresla kao da je bila udarena sa 10.000 erotikona. Stezala mi je rukom patku svaki put kad joj je nailazio talas, jedanput toliko snažno da sam osetio nokte u mesu.

UUUHH, rekla je i najzad se umirila. Stisnula mi je ruku butinama i tako ih držala neko vreme. Onda je shvatila da ja nisam svršio i nastavila je rukom gore-dole.

Hajdemo, rekao sam joj. Ne vredi ovako.

Prestala je i izvukla ruku. Ja sam jedva izvukao svoju, pitajući se kako sam uopšte uspeo dotle da dođem. Pokrili smo se opet njenom jaknicom i nastavili da sedimo mirno, kao da se ništa nije dogodilo. Onda je ona naglo upalila motor i krenuli smo ka izlazu.

M:O
 
Znas li koliko te volim.
Dok noc sa zvezdama polako pada
zelim da budem sa tobom,
da odemo iz ovog grada.
Znas li gde nada prestaje
i koliko boli svaka izgovorena rec.

Znas li kakve su besane noci
kada se u srce zariva mac.
Znas li gde ljubav pocinje
i kakvu slobodu imaju ptice.
Znas li da volim tvoje oci zelene
i da necu zaboraviti tvoje lice.
Znas li...
I nemoj mi dusu seci

( n.a)
272408016061219836rc9xk7.jpg


 
PAPINA PANTOMIMA

Prije hiljadu godina, u srednjem vijeku, papini savjetnici insistirali su da se Jevreji protjeraju iz Rima. Govorili su da nije u redu sto ti ljudi bezbrizno zive u samom sredistu hriscanstva. Formulisan je proglas o izgonu i odmah izazvao veliki protest Jevreja, koji su znali da ce, kud god otisli, sigurno dozivjeti jos gori tretman od onog u Rimu. Zato, prekllinjali su papu da povuce ovaj edikt. Papa, koji je bio pravedan covjek, predlozio im je da medju sobom izaberu covjeka koji ce se takmiciti s njim u pantomimi. Ako taj pobjedi, bice im dozvoljeno da ostanu u Rimu.

Jevreji su se okupili da prouce ovaj prijedlog. Ukoliko bi ga odbacili, to bi znacilo napustanje Rima. Ukoliko bi ga prihvatili, bilo bi kao da su vec porazeni, jer nije bilo moguce pobjediti u izazovu gdje je papa istovremeno protivnik i sudija. Ipak, morali su da prihvate, i pored toga sto nisu znali kako da nadju nekoga ko bi izvrsio taj zadatak. Odgovornost da bude krojac sudbine svih jevreja u Rimu svakome je bila prevelika.

Kada je cuvar sinagoge saznao sta se zbiva, dosao je kod glavnog rabina i ponudio se da prihvati papin izazov. "Cuvar!?" uzviknuli su ostali rabini kada su culi za to. "Apsolutno nemoguce!"

"U redu " rekao je glavni rabin, "posto niko od vas nije spreman da to ucini, ili on ili nista". I tako, kad vec nije bilo boljeg, poslali su ga da se takmici s papom.

Dosao je veliki dan, papa je sjedeo na prestolju koji je postavljen na trg Svetog Petra, okruzen kardinalima, ispred gomile svjestenika i vjernika. Ubrzo se pojavila mala delegacija Jevreja, svi u crnim tunikama, dugackih brada, a ispred njih je isao cuvar sinagoge. Papa se okrenuo da bi se suocio sa cuvarom i duel je poceo.

Papa je svecano podigao ruku i prstom ocrtao luk na nebu. Cuvar je smjesta pokazao prstom prema zemlji.Papa kao da se zbunio, i jos svecanije uzdigao je prst pravo ka licu cuvara. Ovaj je odlucno uperio tri prsta u pravcu pape, koji kao da je bio zapanjen tim gestom. Na kraju, papa je zavukao ruku pod tuniku i izvadio jabuku, na sta je cuvar zavukao ruku u papirnu kesu, koju je nosio, i iz nje izvadio komad pogace. Papa je tada glasno objavio:

"Predstavnik Jevreja je pobjedio.Ukaz o izgonu Jevreja se povlaci."

Jevrejski poglavari okupili su se oko cuvara i odveli ga. Zbunjeni kardinali nagrnuli su oko pape.
"Sta se dogodilo, Vasa Svetosti?" upitali su. "Nismo uspjeli da pratimo taku brzu izmjenu pitanja i odgovora."

Papa je odgovorio:
"Taj covjek je vrhunski teolog, pravi majstor duhovnog dijaloga. Ja sam poceo sirokim pokretom ruke ka nebu, da bih pokazao kako citav svijet pripada Bogu, a on je pokazao prstom prema zemlji, da bi me podsjetio kako postoji mjesto koje se zove pakao, koje propada djavolu. Tada sam uzdigao prst da bih pokazao da je samo jedan Bog. Zamislite moje iznenadjenje kada je on podigao tri prsta da bi podsjetio kako se taj jedini Bog pojavljuje i tri oblika, ukazujuci time da prihvata nase ucenje o Svetom trojstvu! Znajuci da je gotovo nemoguce pobjediti takvog genijalnog poznavalaca teologije, rjesio dam da prebacim duel na drugo podrucje. Izvadio sam jabuku da bih pokazao kako je, prema nekim novim teorijama, zemlja okrugla, a on je odmah izvadio komad pogace da me podsjeti kako je, prema Svetom pismu, zemlja ravna. Tada sam morao da priznam da je pobjedio."

U medjuvremenu, Jevreji su stigli u sinagogu.
"Sta se dogodilo?" pitali su cuvara, koji je nemarno odgovorio:

"Kakvih li gluposti! Zamislite, papa je prvo pokazao rukom da svi Jevreji treba da napuste Rim. Zato sam pokazao dole, da bi shvatio kako uopste ne namjeravamo da se maknemo odavde, a on je pokazao prst, kao da mi prijeti: 'Nemoj da se poigravas sa mnom!' Tada sam podigao tri prsta da mu objasnim kako nam je on vec tri puta naredjivao da odemo iz Rima. Na kraju, kad sam vidjeo da vadi uzinu, izvadio sam i ja svoju."
:D
 
Био једном један египатски трговац који је поседовао предиван драги камен. Стигао је на двор Тимора Хромог у Самарканду. Амир Тимур је негде војевао, па су трговца представили његовој жени, младој краљици.
Чим је жена Амира Тимура угледала драги камен у рукама Египћанина, знала је да га мора дати свом мужу на поклон кад се врати кући.

Велики Амир Тимур био је немилосрдан војник, али и љубитељ уметности, и веома је ценио лепе ствари.

Угледавши младу краљицу, трговац се одмах заљубио у њу. Кад је упитала за цену драгуља, он јој је одговорио да га може купити пољупцем и да ниједна друга цена не одговара његовој вредности.
Краљица се ражалостила. Покушала је да уразуми трговца, али је младић био толико занет њоме да није хтео да прихвати ништа друго.

Краљица му је тада донела два јајета, једно беле и друго мрке боје. Ставила их је на сто испред њега и рекла: « Споља су ова два јајета различита, али кад их поједеш имају исти укус. Тако је и са женама. «

Но, трговац је онда донео две чаше.У једну је насуо воду, а у другу вотку. «Оне изгледају исто», рекао је, ставивши их испред ње, «али кад пијем вотку, у души ми се разбуктава пламен. Тако је и кад гледам у вас.»

Младу краљицу надвладала је трговчева логика, па му је дозволила да је пољуби. Његов пољубац, међутим, био је тако страствен да је оставио траг на њеном образу. Кад се њен муж вратио из боја, краљица му је дала драги камен. Но, Амир Тимур је приметио траг на њеном образу и потражио објашњење од своје жене.

Амир Тимур се страшно разбеснео. Чуши за његов бес, египатски трговац скочио је са врха минарета у смрт.

Велика лепота је , понекад, ужасна ствар.

( " Ћилибар", Стефан Колишо)
 
Mir

Rat je zavrsen.
Niko nije pobedio.
Ipak potpisao samdobrovoljnu kapitulaciju.
Diplomatija ce obaviti ostalo.
Necu vise da se borim.Digao sam ruke od svega.
Pusti me da pokupim svoje mrtve.
Optimizam mi je izdahnuo na rukama.
Vucem za noge nadu.
Prikupljam raskomadana osecanja.
Teglim na ledjima ljubomoru, od cije mi tezine klecaju kolena.
Izgorela su mi pisma,razglednice,fotografije i poruke,pisane po ogledalima zapaljivim ruzem za usne.
U pepeljari plivaji sibice udavljene u vinu.
Nad popristem se vuce magla bezbroj popusenih cigareta.
Pusti me da pokupim svoje mrtve.
Sada ti vise nece trebati ovi citati,stihovi,ovi mali trikovi,ove lozinke,ovi u ognju istopljeni kljucevi,ove igre i ove navike.
Pusti me da ih pokupim i sahranim kako dolikuje jer posle svake bitke nailazi olos koji grabi sve sto stigne.
Necu da im sve to padne u ruke!
Tebi je,naravno,kao i uvek,svejedno:nisi ostavila nista iza sebe,osim otiska svog lepog tela u postelji,u kojoj smo se borili na zivot i smrt,a sutra se,ionako,menja posteljina.


Momo Kapor
 
U ljudskom životu, ljubav je najbliži fenomen meditaciji. Momenat kada se zaljubiš u nekoga, šta se ustvari događa? Šta se desi između dvoje koji su se zaljubili? Oni odbace svoj ego - barem jedno prema drugom. Odbace licemerstvo i maske. Žele biti zajedno, jedna duša unutar dva tela. To je težnja ljubavi...
 
LJUBAV JE BAŠ KAO kad uđete u bazen, korak po korak idete u dublju vodu. Onda je dno bazena podeljeno u dva dela, jedan za one koji neznaju da plivaju, tako da je voda do pupka, i drugi deo za plivače...

Ali oni koji žele da nauče da plivaju oni moraju učiti u prvom delu, koji je za neplivače. Moraju tamo naučiti. A jednom kada nauče, onda će postepeno skupiti hrabrosti i ući u dublju vodu, jer za plivače nije važno koliko je duboka voda, plivač je uvek na površini. Voda može biti duboka metar i po ili više, a i ako je pet kilometara duboka, to ne pravi nikakvu razliku za plivača. To je jedino važno za neplivača. Preko metar i po, sve je smrt. Ali bazen je jedan - plitak, a drugi dubok. I granična linija je linija jedino dok ne naučite da plivate.

Za mene, ljubav i meditacija su baš takvi. Ljubav je plićak u bazenu, za one koji nemogu meditirati. Ali to je mjesto na kojem se može naučiti meditacija. To je isti bazen, ista voda, ista vrsta fenomena. Jedino niste u stanju ići dublje jer su vas preplašili da pređete granicu. Plićak je okrivljen, a rečeno vam je da skočite u dublji deo bez da prethodno znate plivati.

Tako su vam poremetili ljubavni život osećajem krivice i čisto taktički su vam poremetili meditativni život: kako neznate plivati nemožete ni ići u dublju vodu. Vi nemate nikakvo iskustvo tišine, mira, jednostavne radosti, barem malo ushicenja, nečega orgazmičkog - a ovo će vam dati nagoveštaje da meditacija nije samo mit.Probali ste je malo. To je polje iste energije, samo morate ići dublje u nju.

ŠTA SE USTVARI DOGAĐA kada se jedan par pomeri u carstvo orgazmičkog iskustva? Šta se ustvari dešava? Svaki detalj se mora razumeti. Vreme stane. Za momenat klatno se zaustavi, i taj posebni momenat se čini gotovo kao večnost. Dve osobe nisu više dve - samo za trenutak. Pretopili su se jedno sa drugim. Za trenutak nema misli u umu. Sve je prazno i tiho, i ovo su stvari koje se trebaju produbiti u meditaciji.

I jednom kada ih okusiš, bićeš iznenađen da ne zavise od druge osobe. Nešto se desi unutar tebe. Nešto se dogodi unutar druge osobe. Ali ne zavisi od drugoga. Ako možeš sedeti tiho, ako možeš uspeti da posmatraš svoje misli, da postigneš korak, stop, iznenada ćeš videti da se vreme opet zaustavilo. I sada je to u tvojim rukama, ne u rukama biologije. Možeš zadržati ovo zaustavljeno vrijeme koliko dugo to želiš. I jednom saznaješ tajni ključ....

Ključ je: nema misli, nema ega, nema vremena - ti samo jesi...

OSHO
 
Zamolio sam te jer si mi potrebna...trebam te...i nisi se usudila da mi pruzis ruku...
...plašim se da me opet ne uhvati tišina u kojoj sam bio dok tebe nisam upoznao...ti si moje sunce i ne dozvoli to...molim te...jer osećam kako me je opet zgrabila i vuče ka sebi ne bi li me opet zatvorila u sebe...
 
Poslednja izmena:
Jedan čovek i njegov sin su išli šumom. Odjednom,
dečak zape i osećajući bol kriknu: "Ahhh!" Iznenada, ču glas
koji je dolazio s planine: "Ahhh!"
Znatiželja ga obuze pa dreknu:
"Ko si ti?" Ali, odgovor koji dobi beše: "Ko si ti?"
Ovo ga naljuti, pa ponovo dreknu: "Kukavico!" Glas odgovori: "Kukavico!"
Dečak pogleda oca i upita ga: "Tata, šta se ovo dešava?"

"Sine", reče otac, "obrati pažnju." Tada otac viknu:
"Divim ti se!" Glas odgovori: "Divim ti se!"
Otac ponovo uzviknu: "Predivan si!" Glas reče: "Predivan si!"
Dečak je stajao iznenađen, ali još uvek ne shvatajući šta se dešava.

Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu 'eho'. Ali, to je ustvari život.

Život ti uvek vraća ono što ti daješ.
Život je ogledalo tvojih dela. Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi.
Želiš li više dobra, podari više dobra. Želiš li razumevanje i poštovanje, tada razumi i sam poštuj.
Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te respektuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i respektuj ih. Ovo pravilo odnosi se na svaki aspekt života.

Život ti uvek vraća ono što daješ. Tok tvoga života[
/COLOR]




,Biti dobar je jedno a biti naivan drugo ..... pogled dopire ponekad do kosti
iza ogledala ....


-Podmuklost

Opsednut je sobom, surevnjiv, pun zavisti, mržnje i besa. Hteo bi, međutim, da prođe kao prijateljski nastrojena, velikodušna, plemenita osoba. Zato zlo nanosi podmuklo, iz potaje.

Osvetoljubiv je do neba. Ne može da podnese nikog boljeg od sebe. Tuđa nadmoć, bilo koje vrste, nanosi mu nepodnošljiv bol. Goni ga neodoljiva potreba da povredi svakog ko ga u bilo čemu prevazilazi, da mu napakosti na bilo koji način.


Okružuje se ništarijama, kako bi izgledao vredniji nego što jeste.


Ne priznaje svoju osvetoljubivost. Ona se ne uklapa u sliku o velikodušnosti i plemenitosti, koju se iz petnih žila upinje da o sebi stvori.

Osvetoljubivost maskira dobrim namerama, visokim vrednostima, uzvišenim ciljevima, opštevažećim principima, najotrcanijim i najbljutavijim opštim mestima.


Kada nekog povredi, nekog ošteti, nekome nanese bol, što se događa veoma često jer bez toga ne može da živi, ne dopušta da se pretpostavi zla namera. On, eto, vitez bez mane, samo služi višim vrednostima. Ako je neko pritom nastradao, šta da se radi, tako je moralo biti.

Ne krije svoje likovanje kada mu osveta pođe za rukom, ali ga predstavlja kao trijumf pravde, ne njegov lični. Krajnje je potišten kada u osveti omane.

Da bi se bolje prikrio, rado se služi drugima kao svojim oružjem. Tako mu ruke, bar prividno, a do privida mu je veoma stalo, ostaju čiste. Zato mu trebaju izvršioci, lišeni vlastite volje, koji će slepo nasrnuti na onog na koga on ukaže.

Razmeće se ljubaznošću, srdačnošću i predusretljivošću, kako bi zavarao okolinu. U stanju je da prema nekome postupa naizgled najiskrenije i najsrdačnije a da mu istovremeno radi iza leđa, ni najmanje se zbog toga ne zbunjujući.

Iz istih razloga se povremeno razmeće i velikodušnim gestovima.

Potajno se ponosi svojom podmuklošću.

Istovremeno, međutim, živi u stalnom strahu da će biti razotkriven. Strah od razotkrivanja je u osnovi svih njegovih, inače brojnih strahova.


Dopada vam se ovaj tekst? Podelite ga sa drugima....
 
Poslednja izmena:
-Znaj da palme se razlikuju po visini.....



*Vekovi su prosli I zaborav pada,
A jos ovaj narod kao nekad grca,
I meni se cini da su nasa srca
U grudima tvojim kucala jos tada*
 
Poslednja izmena:
Znaš da živiš u 2008-oj kad:

1. pokušavaš ukucati password u mikrotalasnu rernu
2. godinama nisi odigrao pasijans s pravim kartama
3. imaš listu od 15 telefonskih brojeva tvoja 3 rodjaka
4. šaljes e-mail kolegi koji radi za stolom do tebe
5. razlog zbog kojeg nisi u kontaktu s nekim prijateljima je zato što nemaju e-mail
6. kad se vratiš kući s posla odgovaraš na telefon
7. kada telefoniraš od kuće uporno utipkavaš nulu da bi dobio spoljnu liniju
8. sediš za istim stolom 4 godine, i u tom periodu si radio za 3 različite firme
10. saznaješ da si otpušten u Dnevniku u 23:00
11. tvoj sef nije u stanju da radi tvoj posao
12. privremeno zaposlenih je više nego stalno zaposlenih
13. pročitao si čitav spisak klimajući glavom i smeškajući se
14. dok čitaš razmisljaš kako ćeš ga forwardovati svojim prijateljima
15. dobio si ovaj spisak od prijatelja koji s tobom više i ne priča nego te kontaktira samo preko interneta
16. prezauzet si da bi primetio da u spisku nedostaje 9. tačka
17. upravo si scroll-ovao stranicu da proveriš nedostaje li zaista 9. tačka
izvor:net
 
Pameti nemam, ni reči ni suza;
Srce u meni kao kamen je,
Za nade i strahove previše utrnulo je;
Gledaj desno, gledaj levo, sama ostajem;
Podižem svoje oči zgasnule od tuge;
Ne vidim brda večna;
Moj život kao opali list je;
O, Isuse, oživi me!
 
Pitam sebe...kome ja pisem sve ove postove... Pitam se takodje... da li stvarno postoji zena koji zasluzuje svaku napisanu rec...

Odgovor sam dolazi...sebi pisem...

Sebi pisem sve tekstove i iz sebe izbacujem sve emocije... nekada pokrenute... upotrebljene do krajnjih granica roka trajanja... Zbog sebe pisem sve tekstove da ne bih slucajno zaboravio trenutke u kojima se cinilo da se osecam kao pravi... pravcati muskarac sa velikim M... Svako slovo kao spomenik ostace u mojoj proslosti... zabelezen trenutnim osecanjem pripadanja nekoj zeni... A ko je ta zena...da li postoji...ili je samo plod moje ljubavi... maste...zelje...strasti...Ne znam...
 
Poslednja izmena:
Postoji još jedno nebo
uvek mirno, plavo, vedro,
postoji još jedno sunce
i kroz njega tame zrnce.
Zaboravi sušne šume, Ostine,
zaboravi polja tišine.
Evo jedne male šume
čiji list je boje zelene.
Evo jedne svetle bašte
bez mraza, k’o iz mašte,
i u njoj cveće koje snuje,
čujem pčele kako zuje
brate moj, molim te
dođi do moje bašte!

E.Dikinson
 
I razmisljam ispod ove nebeske tisine u koju sam se vratio i opet pisem o toj zeni... Opisivao sam do sada svaki cin nase ljubavi svaku svoju ceznju... svaku bol zbog razdvojenosti... svaku radost zbog njenog postojanja... Pokusavao sam da objasnim velicinu iskrene ljubavi... moc ciste nebrusene strasti... zivotinjske potrebe... i apsolutnog pripadanja jednog bica... drugom bicu... Nicim izazvani...
Pisao sam danima...ponekad nocima... docaravao stanje svoje duse raznim metaforama i pesnickim figurama koje su me ostavljale bez daha... Isticali su iz mene potoci reci... citave bujice osecanja i poplavljivao sam svaciju tastinu...sujetu... ili makar podsvest...jednim tako jedinstvenim osecanjem koje jedino i samo moze da se definise kao Ljubav...
Pisem o njoj jer ona izaziva u meni apsolutno sve napisano... pa i malo vise od toga...
A ko je ona...nisam je nikada video...dodirnuo...osetio...zagrlio...poljubio...
Neka Ona ostane moja tajna... ljubomorno cuvana tajna... slatka tajna... uzvisena tajna... opsesivno posesivna tajna...
Samo moja tajna... Divna tajna... Tajna, koja me voli... Sa velikim V....:heart:
Tajna u koju sam zaljubljen... Sa velikim... Z...:heart:
 
Nista lepse no zapoceti dan .....:D
Priča o mački

Visi jabuka na grani, zrela, sočna, pupasta, crvena.
Gleda je crv:
- Tako bi joj rado uš'o!
Pa gleda sa koje strane.
Vrabac gleda crva:
- Da li da ga pojedem ili da ga ne pojedem.
Bolje malo on prvo da gricne one jabuke, da se malo podgoji, što da mi bude jedan zalogaj kad može da mi bude ceo obrok?
Vrapca gleda macka:
- Ih, kakav je žgoljav, bolje da sačekam da pojede crva, da se malo podgoji, pa ću onda da ga capim!
U tom razmišljanju mačka se okliznu i pade u potok.


POUKA: Sto je duza predigra to je MACA vlaznija!!!
 
...Kada se umoris od lutanja i kada ti bude dosta svega, kada te celo telo zaboli od nepreglednih daljina, spremi kofere i dodji. Pakuj ih lepo. Red sna,pa red zelje, red maste i na kraju sve one naše dane razbacaj po njima. Tada ćeš biti spreman, i dodji. Ja sam ostala ista. Zelja da se sa godinama promenim nije mi ispunjena. One me hoće bas ovako ludu i veselu i tuznu. Tvoju. Sve ostalo je isto. Siroki ulica kojim smo setali, stoletni orasi pod kojima smo stajali... Godisnja doba su menjala grad,ali je miris u vazduhu ostao isti. Mirisao je kao ti i znala sam da ću te docekati. Dodji. Svako putovanje ima kraj. Dodji, pa ćemo putovati zajedno kroz ono vreme u kome smo se zavoleli i kroz nas grad iz kog se nikad ne odlazi....
 
- SPLAVAR -

Bio jednom splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke. Jednom tako naidje i učitelj, neki džangrizav čovjek. Kad su prelazili preko široke rijeke i tek što su se otisnuli od obale, a ucen covjek ga upita:

- Bijaše li tako, da je bilo, da si doživio nevrijeme za vrijeme vožnje splavom?
- Ne razumijem ti ja tako zamršena pitanja, rece splavar.
- Zar nisi nikada ucio jezika u školi?
- Nisam, odgovori splavar.
- Tada si pola svoga života potrošio uzalud.
Na to je splavar šutio.
Ali ne prode dugo i naide strašno nevrijeme. Udariše gromovi i kiša ko iz kabla, a splav mali poput orahove ljuske.
I splavar se nagnu suputniku pa ga upita:
- Jesi li ikad ucio plivati?
- Ne, rece ucen covjek.
- E učitelju tada si potrošio citav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.
 
Ljubav jednog slepca

Jedan mladić, slep od rođenja, zaljubio se u jednu slepu devojku. Ali, kada mu je jedan prijatelj rekao da je devojka ružnjikava, on je potpuno izgubio interesovanje za nju.

Šteta! On je nju jako dobro »video«. Pravi slepac je bio njegov prijatelj.

Pokušajte da analizirate ono što mnogi ljudi smatraju za slobodno odgovorno ponašanje, i najverovatnije ćete otkriti mehaničke reakcije i programirane odgovore. Umesto da stupe u kontakt sa stvarnošću, ljudi se uglavnom drže unapred utvrđenih stereotipa i krutih principa.
Ono što ljudi vole ili mrze nije suština stvari ili drugih osoba, već samo njihov spoljasnji izgled.
 

Back
Top