Život pisan srcem

Bela Hamvaš
Ne nalaziš ti da je svet težak, svet smatra tebe teškim. I kao što sam se ja ovde u svom životu ovenčanom hmeljkom i bršljanom mogao da ostvarim, možda je meni uspelo, možda jedan jedini put; nikada drugome nije uspelo, neće ni uspeti. Iz sebe sama živeo sam ženu, prijatelja, zajednicu, istinski narod, iz veselosti, iz jednostavnosti. Ja ih čuvam, da, bogove, ja sam ih doveo ovamo, i ja sam ih naselio na ovu zemlju. Bogove dovode mislioci i pesnici i proroci i kraljevi, sinovi Visina koji su i sami bogovi. Kavim je životom živeo narod vidi se po tome kakve je proroke imao, ko su bili u njegovim očima veliki, najveći.
Najveći? Kod nas je umesto bogova doneo menicu, banku, konjske trke i kasinu. Ali onome što sam ja načinio, neće biti produžetka. Isto onako neće kao što o tome niko ništa ne zna. A i kada bi znali, šta bi od toga razumeli? Ja sam osamljena luda, ovde među brdima, gorim na vatri svoje specifične megalomanije. Oholost je kako govorim? Onima koji su samo ljudi, sklon sam da najviše oprostim. Što mi je neko bliži, sve manje, sebi ništa.
Nisam mogao da izdržim bez "ti" tamo dole, tamo u bezdomovinskoj slaganoj domovini, u narodu nakićenom u narod, u bezljubavi i bezprijateljstvu, i došao sam ovamo sa svojom bezdomnom "ti" žeđi, i sagradio sam novi svet. Ne mogu da živim u osami, zato sam morao da napustim svet gde je svako samo "ja".
Možda ćeš još razumeti.
 
77239349_2656671467735737_7114081385534455808_n.jpg
 
LAMENT

Ja ti nemam šta više reći,
i nemam ništa sem tuge što bih ti dala;
prazne mi ruke, još praznije srce,
ja tebe jednostavno voleti nisam znala.
Neću da čitam tudje pesme
ni sa svojim ne znam šta ću;
a kad osetim teskobu u grudima
znam šta ću i kako ću.
Slušaću fado uvek kad me tuga krene,
ti zvuci umeju da plaču,
da plaču jače i od men
.......

Moj pokušaj da to bude pesma, tamo neke 2011 ili 12.
 
Ne volim ugladjenost.Retko je prirodna.Ispod ugladjenosti se kruje svasta nesto.
I zavidnost,i zelja da budemo ono sto nismo ,i potreba da budemo opsteprihvaceni,i licemerstvo,
i jos trista cuda.

Ne volim ni insistiranje na sopstvenim vrlinama, kao sto ne volim ljude koje nikad ne vidite izbacene iz sistema.
Takvi kad puknu pucaju po svim savovima pa se zaprepaste sopstvenom gomilom izlivenih govana,a ne bi trebalo.

Ne volim one sto ne puse,ne piju,ne prdnu,ne opsuju,ne podrignu, nikad ne cackaju nos.
 

Kada postigneš ono što si želio u borbi za sebe
I svijet te učini kraljem tog dana,
Samo priđi ogledalu, pogledaj se
I vidi šta taj čovjek ima za reći.

Jer to nije tvoj otac, majka ili žena
čije sudove moraš da prođeš;
Osoba čije mišljenje najviše znači u tvom životu
Je ona koja te gleda iz ogledala.

Neki ljudi mogu misliti da si iskren prijatelj
I smatrati te idealnom osobom,
Ali čovjek u ogledalu će reći da si samo propalica
Ako nisi u stanju da ga pogledaš ravno u oči.

Njemu treba ugoditi, ostali nisu važni.
Zato što je s tobom otvoren do kraja.
Jer prošao si svoj najteži ispit
Tek onda kada čovjek u ogledalu postane tvoj prijatelj.

Na svom životnom putu možeš varati cijeli svijet
I u prolazu će te ljudi tapšati po ramenu,
Ali ono što ćeš steći, biće samo bol srca i suze
Ako prevariš tog čovjeka u ogledalu.



71rf6kmwaKL._SY550_.jpg

Dejl Wimbrou
 
Како време пролази све више се ослањам и рачунам на себе.И без себе не могу ништа да учиним.Сам себи сам све потребнији,а другима спореднији.И како године одмичу,постајем тога свестан.Кажу да је страшни суд суочење са собом.Ако то избегавамо овде,тамо то суочење не можемо избећи.
EKmpIBaWwAAcI4Y
 
Mi lutamo, jedno drugom iz Srca u Srce
Iz bezmjesnog vrta, ti, oduvijek,
saplićeš ruže oko stopala mojih
Svoje ruke krvariš, lomeći trnje
I nepokretnom me tvoja blizina učini
A onda tek zjenicom,
pokreneš mnostvo zaboravljenih svijetova.
Shvatam te onoliko,
koliko duboko tvoj pogled dopire u moje oči
Vidim te onoliko,
koliko dugo ti želiš da se zadržiš u mom pogledu
Osjećam te, onoliko toplo,
koliko je plamena tvog u mojoj krvi
I ništa od tebe nemam
i sve mi je od tebe.
Nismo se nikada sreli,
jer u biću svoje savršenosti, sakrio si svoje lice
Jer dostatnost tvog postojanja, tebi- dovoljna je
I oduvijek, Sultanu moj, od carstva tvoga
Dijadema stvorenog - mome je srcu...
Nismo se nikada ni rastali
Jer oduvijek bivstvo tvoje, uronjeno je u moju dušu
Nikada nismo prostrli tajne svemira izmedju nas
I nikada nismo, tek sjećanju prepustili tišinu,
kojom se odzivaš.
Oduvijek bijah,
neispisani harf pod tvojim prstima
Boja koja se razlila ispod kista tvoje želje i tvoga htijenja
Jer nikada na slikarskom platnu, nije oslikano ništa
Što tvoja čežnja nije uobličila.
Niko sem Nas, ne može ti o meni -“ništa”- reći
Niko sem tebe, ne može život Živim učiniti
I niko osim mene, ne može se roditi i umrijeti.
Amra Bulut

52440839_10214024450469618_3922574892494487552_n.jpg
 
U celoj prici o godinama jedino mi je vazno da ostanem dostojanstvena. Da sve knjige koje sam procitala, filmovi koje sam pogledala, mesta na kojima sam bila, razgovori vodjeni sa ljudima koje mi je zivot doneo, nisu bili uzalud. Volela bih da se na meni vidi to sto sam prozivela i naucila, da se ogleda u nacinu na koji pricam, drzim telo i obracam drugima. Bez histerije, takmicenja, dokazivanja, isticanja, pametovanja. Mirno, strpljivo i opusteno.

Mila Tanasijevic Mihajlovic
 

Back
Top