Život pisan srcem

75462446_2599923906743827_6170362476580831232_n.jpg
 
stillhoping ( jos uvek se nadam)

Ne volim ugladjenost.Retko je prirodna.Ispod ugladjenosti se kruje svasta nesto.
I zavidnost,i zelja da budemo ono sto nismo ,i potreba da budemo opsteprihvaceni,i licemerstvo,
i jos trista cuda.
Ne volim ni insistiranje na sopstvenim vrlinama, kao sto ne volim ljude koje nikad ne vidite izbacene iz sistema.
Takvi kad puknu pucaju po svim savovima pa se zaprepaste sopstvenom gomilom izlivenih govana,a ne bi trebalo.
Ne volim one sto ne puse,ne piju,ne prdnu,ne opsuju,ne podrignu, nikad ne cackaju nos.
 
Subota je. Ne gledam naše emisije na tv-u, ni Slagalicu,- s kim da se takmičim u znanju?!
Buket belih hrizantema čeka jutro, aranžiraću ih sutra pre no što ti podjem do večnog
prebivališta. Hiljadu stvari spremam da ti kažem, sve što nisam stigla. Nosim kafu, pijuckam polako, pušim...
Znam ja, rekao mi i sveštenik da na onom svetu nema ovozemaljskim uživanja, ali meni lakše. Znam i
tvoje mišljenje o svemu tome i da mi ne bi dopustio, ali nije ni pravo što si otišao tako iznenada i za mene...prerano.
" Neka ostanu samo sećanja i vreme koje će ličiti na tebe ". To zapamtih iz neke pesme. To mi je sada i zauvek će
biti moja mantra. Kažu da se mantre ne izgovaraju glasno. Ja svoju izgovorih iz previše razloga.
 
Život ,čini mi se piše sa više tuge,kao da ova koja u nama ćuči nije dovoljna.Jesu li to iskušenja... I sva se umusavim od suza kada spoznam koliko nas je tužnih.
A živimo i dalje te gubitke,samoće,padove i budjenja i imamo nadu za boljim trenutkom u kome će osmeh duže boraviti na našim licima,kada će život pisati srcem te trenutke radosti,bez bola,bez gubitaka.
Svi ste mi dragi postavljači i zato želim da smo jedno drugom podrška,.
Jer veoma je teško čak i kada podelimo medjusobom naše nesanice, rečju,slikom ili muzikom ,olakšanjem,život nas obuče u drugu odeću.
 


Vrstu mira s kojim te raspoređujem u sebi
nalazim u pogledu hrasta i šapatu krošnji,
iskonskoj stoljetnoj priči plodnih ravnica.
Ne preispitujem njegov početak, već odsjaje
svih kiša i huk svih vjetrova istinski sanjam
kako tvojom utrobom nižu predivne bisere.
Moram priznati, neiscrpne su visine misli,
neuhvatljive dubine srca iz kojih sada izlazim
i neiskorištena snaga mjesečine kojom klizim.
Sve bogatstvo što me pretače u divne osjećaje
i bezbrojni titraji nastali u pomaku vremena,
izvlače na moje dlanove najhrabrije pokušaje.
Ne uspijevam uvijek potpuno stići tvoje tijelo,
već krugovima plamenog prstena obuhvaćam
tvoj struk što se izvija neponovljivim žarom.
Prstima pomalo udišem toplinu mirisne kože,
oprezno skupljam svaku kap sjajnih uzvisina
i povremeno se vraćam, nudeći nove drhtaje.
Otkrivam, poru po poru, kako rađaš vatru,
kako pred moje dodire trčiš beskrajno zagrljena
i dočekuješ me optočena slatkim strpljenjem.
Uzdišeš preplanula i požudom izvijaš poljupce,
bojom strasti prekrivaš svako moje milovanje
i dušu obogaćuješ neponovljivim sazviježđem.
Kad me tako ovjenčaš ljepotom i skupiš u sebe,
pa ispod mojih vjeđa prisloniš nježni osmjeh,
izmislim način i postelju pretvorim u sanjalište.
Zakoračim pogledom hrasta tvojim obrazima,
dovedem šapat krošnji točno iznad naših pokreta
i zauvijek naše otkucaje srca pretočim u ljubav.
Zal Kopp-

 

Back
Top