Život pisan srcem

Odlučila sam:
Neće više u mojoj duši
cvetati samo sećanje
koje je od plodne ravnice
stvorilo oranice
opustošene i jalove.
Zasadiću je ponovo
i u njoj će rasti
nova nadanja,
vera da postoje
stvari preće od
sećanja i kajanja.
Odlučila sam
da ne zaboravljam
i praštam po svaku cenu,
možda mi se ni imena
ne seća više
i pamti me tek
kao bledu senu.
I veliki pesnik reče,
e, to mi uliva nadu;
Sve što je palo,
bilo je sklono padu.

2sa19qo.jpg
 
Baš kao što je postojao prvi trenutak kada je neko protrljao dva parceta drveta i napravio varnicu, postojao je i prvi trenutak kada se osetila radost, i prvi put za tugu. Neko vreme, nova osecanja stalno su se stvarala. Zelja je nastala rano, kao i kajanje. Kada se tvrdoglavost prvi put osetila, proizvela je lancanu reakciju, stvarajuci osecanje ozlojedenosti sa jedne, i otudenje i usamljenost sa druge strane. Moguce da je izvesno vrckanje bokovima oznacilo radanje ekstaze; munja je izazvala prvi osecaj straha. Suprotno logici, osecaj iznenadenja nije odmah rodjen. Nastao je tek kada su ljudi imali dovoljno vremena da se naviknu na stvari kakve jesu. Moguce da je najstariji osecaj na svetu - osecaj ganutosti. Kada su jednom poceli da osecaju, ljudi su zeleli da osete još više, dublje, uprkos tome koliko je nekad bolelo. Ljudi su postali zavisni od osecanja. Izmišljene su nove vrste radosti, zajedno sa novim vrstama tuge: vecno razocaranje u zivot kao takav, olakšanje zbog neocekivanog izbavljenja, strah od umiranja.

Cak i sada, sva moguca osecanja još ne postoje.
 
Prvi jezik kojim su se ljudi sluzili bili su pokreti. Nije bilo niceg primitivnog u ovom jeziku koji je glatko tekao s ljudskih ruku, ništa što sad izgovorimo nije nemoguce reci u beskonacnom nizu pokreta omogucenih finim kostima prstiju i zgloba. Pokreti su bili slozeni i domišljati, ukljucujuci i delikatnost pokreta koja je od tog doba izgubljena.
Osim jednog izuzetka, skoro da ne postoje zapisi o prvom jeziku. Izuzetak, na osnovu koga potice svo znanje predstavlja Zbirka 79 fosila pokreta, otisci ljudskih dlanova zamrznuti u pola recenice i smešteni u mali muzej u Buenos Ajresu. Jedan pokret za "Ponekad kada pada kiša", drugi za "Posle svih ovih godina", sledeci za "Da li sam pogrešio što te volim?". Pronašao ih je u Maroku 1903. argentinski lekar Antonio Alberto de Bijedima. Krstario je po planinskom vencu Visoki Atlas kada je otkrio pecinu u kojoj je 79 pokreta utisnuto u škriljac.
Zato, ako vam na velikim okupljanjima i zabavama, ili dok ste okruzeni ljudima sa kojima ne osecate bliskost, vaše ruke ponekad cudno vise - ako shvatite da ne znate šta s njima da radite, preplavljeni osecajem tuge koji se javlja kada prepoznate otudenje od sopstvenog tela - to je zato što vaše ruke pamte doba kada su prepreke izmedu tela i duha, mozga i srca, šta je unutra a šta napolju, bile mnogo manje. Nije to da smo u potpunosti zaboravili jezik pokreta. Navika da gestikuliramo dok pricamo ostala je iz tog perioda. Pljeskanje, pokazivanje, podizanje palca: sve su to artefakti pradavnih pokreta. Drzanje za ruke je na primer, nacin da se setite kakav je osecaj kada ništa ne kazete jedno drugom.
 
Daleko u neistraženim zaledjima jedne zabačene oblasti zapadnog spiralnog
kraka Galaksije nalazi se maleno, neugledno, žuto sunce.
Na orbiti oko njega, na rastojanju od približno devedeset sedam miliona milja,
nalazi se beznačajna plavozelena planetačiji su stanovnici, koji su nastali od
majmuna, toliko primitivni da još smatraju digitalne ručne časovnike strašno
zgodnom idejom.
Ta planeta ima - ili, da budemo precizni, imala je - jedan problem, koji se može
ovako opisati: većina njenih stanovnika bila je uglavnom nesrećna. Kao rešenje
ovog problema predlagane su mnoge stvari, ali sve su uglavnom bile povezane sa
kretanjem nekakvih malenih, zelenih komada hartije, a to je zaista čudno, jer ti
mali, zeleni komadi hartije nisu i sami bili nesrećni.
Zbog toga je problem opstajao: ljudi su uglavnom bili zlovoljni, a mnogi su se
osećali bedno,čak i oni s digitalnim časovnicima.
Sve je veći bio broj onih koji su počinjali da misle kako su svi napravili veliku
grešku još onda kad su sišli sa drveta. A neki su i drveće smatrali lošom zamišlju i
rekli su da uopšte nije trebalo ni napustiti okean.
A onda, jednog četvrtka, skoro dve hiljade godina pošto su izvesnog tipa
prikovali za drvo zbog toga što je rekao da bi bilo sjajno kada bi ljudi, za promenu,
počeli da se ponašaju ljubazno prema drugim ljudima, jedna devojka koja je za svoj
groš sedela u nekom kafiću u Rikmansvortu, iznenada je shvatila učemu su sve
vreme grešili i najzad dokučila način na koji bi se svet mogao pretvoriti u dobro i
srećno mesto. Ovoga puta sve je bilo u redu, stvar je bila sigurna i niko nije morao
nikog da prikucava za drvo.
Ali, na žalost, pre nego što je stigla da to nekome javi telefonom, došlo je do
užasne, glupe katastrofe i ideja je zauvek izgubljena...
 
TRAŽIM POMILOVANJE

Tražim pomilovanje za zgužvane misli
Za one koji su izgubili
i svoje srce stisli.

Za one koji klecaju pod teretom svog bremena
i koji ne znaju da za sve treba vremena
Za one koji hoće da na prečac
Postignu mnogo.

Tražim pomilovanje za one koji bježe od života
I koji su zaslijepljeni idejom
Da postoji divota
Jedino izvan naše planete
Za one koji bježe kao dijete
Kad se pred njima ukaže problem
Kojem u oči treba pogledati.

Tražim pomilovanje za one koji sami sebe ne razumiju
Nije zato što ne umiju
Već zato što su se udaljili od sebe
I što njihovo srce težak teret grebe
Što su ga sami sebi natovarili.

Prever
 
Neznam za druge, ali ja, evo, kad god osećam da mi neko kao nožem reže srce, kad osećam tugu koja ima ime ili je bezimena, svejedno, prisećam se nekih poznatih izreka, nadajući se da ću naći opravdanje ili pomilovanje za sve svoje ili tudje nepravde, učinjene svojom voljom ili slučajno, svejedno.
O tome razmišljam dok koračam ulicom, namerno zastajkujući, kao da tražim nešto što sam izgubila i male su šanse da to isto nadjem. Gušim u sebi taj bezglasni bol a priželjkujem da vrisnem.....Ne, samo to ne! Neću da na mom licu vidi tragove neprospavane noći, ove i nekoliko prehodnih. Polako, kao svaki zločinac što se vraća na mesto zločina, prilazim mu. Htela sam da kažem nešto. Onaj bezglasni bol mi ne dozvoljava. A i šta bih još rekla? Kojim rečima bih ponovo objasnila da je sve bila greška, trenutak slabosti, da žalim i da se kajem....Osetih samo dok sam mu predavala ključeve stana, da mi je ruka malo duže htela ostati u njegovoj, toj istoj koju sam za trenutak zamenila nečijom drugom, tako nevažnom i već zaboravljenom....Setih se Uga Ojetija:" Ko opisuje vlastiti bol, makar i pakao pri tome, na putu je da se uteši". Okrenuh se za njim. Više nije moj. Vraćajući se već u mislima pravim planove, razmeštam u mislima raspored stvari u sobi i slika, svećnjaka i sveća u raznim bojama,iako znam da neće biti potrebe za njima, bar ne u dogledno vreme....Tuge i nemaju vreme trajanja.

Eliza B.


33dguq0.jpg
 
Poslednja izmena:
Mislim da niko ne može da uspe bez ove operacije: izvaditi iz sebe izgubljena i lažna, ambiciozna mestašca, rane pustiti da zarastu i hrabro priznati šta se sve nema. Kada se to učini, najteži uspon ostaje iza nas. Ispred vas je jednostavan i širok put. Ostaje nam samo da svoje sposobnosti i lepotu svesno negujemo a svoje loše osobine pustimo da zakržljaju i sakrijemo ih u ćošak, gde neće smetati nikome osim nama samima. Posle od njih ostaje samo mali zavežljaj koji nosimo sami, na svoju odgovornost. Možda će nekome uspeti da ga negde zaboravi, ili što je još hrabrije, baci uzvikujući: Konačno su mi ruke slobodne!
 
"Čovek ima u sebi deset hiljada pari gena; nije u stanju, međutim, da kontroliše nijedan od njih, oni sami donose sve svoje odluke, i premda se može učiniti da čovek nosi gene, geni su ti koji nose čoveka, čovek je samo njihova životna stanica, obličje koje trenutno zauzimaju."

http://3.***************/_fnuyMnd4xbk/SoL6jUkx6RI/AAAAAAAABgQ/7E6EYPiqb6k/s400/human-dna.jpg
 
10 zapovijedi ljubavi


loveyoushirtzp8wz4.th.jpg



1.ne zaljubljuj se nikada do ušiju
2.ne voli ga jako jer ćeš ga uvijek voljeti
3.cijeni ga,ali ne više od sebe
4.budi nježna,ali ne koliko osječać
5.ne zovi ga poslije svađe,to je jedini način da saznaš da li te voli
6.na sastanak kasni bar 5 minuta
7.pusti ga da se izmuči kod 1.poljupca
8.napravi ga ljubomornim,ali ne previše
9.ne dopusti da on tebe ostavi
10.kad prekinite,prihvati to s osmješkom,kao da si jedva čekala
 
"Stepski vuk je, dakle, imao dve prirode, čovečju i vučju, takva mu je bila sudbina, i može biti da ovako nešto nije ništa naročito ni retko. Nailazilo se već na tolike ljude koji su u sebi imali mnogo šta pseće, lisičje, riblje ili zmijsko, ne osećajući zbog toga naročitih teškoća. Kod tih ljudi, eto, čovek i lisica ili čovek i riba životarili su jedno pored drugog ne nanoseći jedno drugom bol, čak i pomažući jedno drugom, i kod mnogih ljudi koji su doterali daleko i kojima zavide pre su postigli uspeh lisica i majmun negoli sam čovek. To je svima poznato. Ali kod Harija je bilo drukčije, u njemu čovek i vuk nisu išli uporedo, još manje su pomagali jedan drugom, već su bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu, i jedan je živeo samo da bi onom drugom naneo bol, a kada se dvojica u jednoj krvi i jednoj duši mrze kao smrtni neprijatelji, onda je to opak život. Eto, svako ima svoj udes, i ničiji nije lak."

Follow_the_White_Wolf_by_Azzurayelos.jpg
 
"Svaki nagon koji nastojima da prigušimo neprestano kljuca u mislima i truje nas. Telo greši jednom i onda je s gresima završeno, jer je delanje način pročišćenja...Jedini način da se čovek otarasi iskušenja jeste da mu popusti."

http://2.***************/_fnuyMnd4xbk/SoLM1SmQsZI/AAAAAAAABeI/jEQr0XD2sys/s400/vulkan_by_wapamup.jpg
 
"Ima ljudi koji u svojoj prgavoj uvredjenosti nalaze vanredno uživanje, a naročito kad ona kod njih dospe (što se dogadja vrlo često) do krajnjih granica. U takvim trenucima njima kao da je prijatnije da budu uvredjeni nego ne uvredjeni. Te osetljive ljude posle strašno muči kajanje, naravno ako su pametni i ako su u stanju da shvate da su se žestili deset puta više nego što je trebalo."
 
"Ama, našto da se pozna to djavolsko dobro i zlo kad toliko staje? Pa vaskoliki svet poznanja ne vredi one suzice detenceta. I ako su patnje dečije otišle na popunjavanje one sume patnji koja je bila neophodna da se plati ta istina - onda tvrdim unapred da sva ta istina ne vredi te cene! Suviše skupo cene tu harmoniju, nije za naš džep da platimo toliku ulaznicu."

http://3.***************/_fnuyMnd4xbk/SnxVUQpfqkI/AAAAAAAABDU/GDhnSEYXunA/s400/Cristo_by_hersley.jpg
 
Danas hoću da sam lepa.
Hoću da se umijem nadom.
I sva moja sledeća jutra
hoću da liče na ovo,
da sam nasmejana
a da se ne vidi u meni
ono što sam iznutra.
Hoću da ugodim ljudima,
ljudi vole oko sebe
nešto što bar liči na smeh,
osmeh i služi da se
ne vide tuge, muka,
onaj naš unutrašnji bes,
treba se smejati,
samo se smejati treba,
iako u sebi znamo
da je to naš poslednji ples.

 

Back
Top