Život pisan srcem

" Ima mnogo samih žena na svetu
sa jednim, dva ili tri deteta..
I čovek se pita
Kud su muževi otišli
ili kud su ljubavnici otišli
i ostavili iza sebe sve te ruke, oči, stopla, glasove ".


Čarls Bukovski " Selected Poems "


http://2.***************/_fnuyMnd4xbk/Sn6H0vy3wxI/AAAAAAAABTo/SNdcL8pjfRI/s400/mother_and_child_by_NSH.jpg
 
Nemam želju, volju, a ponajmanje inspiraciju, da pišem o bilo čemu nevezanom za njega. Jednostavno je baš On, trenutačni centar čitavog univerzuma u kome plutam kao bestežinsko telo namagnetisano čudnim potrebama da se pripije baš uz Njega. I ostane tako.
Znam da se s vremena na vreme ponavljam, znam da prelazim granice koje međaju me od patetičnosti, znam da se gubim u nekim trenucima u nerealnosti svih realnih želja koje čekaju strpljivo svoje ispunjenje. Znam da gazim obećanje dato samoj sebi da nikada više...neću.
Znate, svi vi koji zalutate ovde i čitate moja trenutna duševna stanja koja graniče se sa fantazijama željnih ispunjenja, čudno je to kako kao po pravilu, ama baš uvek kada mislim da sam nedodirljiva, neranjiva, nesalomiva, što bi kaz`o moj omiljeni lik sa ovog servisa, nenadjebiva, pojavi se neko ko strpljivosću jednostavno precrta svu tu moju nedodirljivost, neranjivost i nenadjebivost.
Ne postoje ruke na ovoj planeti koje mogu da me ogole tako brzo kao Prave reči. Nikada nisam poklekla nad neodoljivim osmehom, zavodljivim pogledom, savršenim stilom, ali zato sam vrlo labilna i slaba prema rečima koje zrače iskrenošću, koje postavljene su u savršenim formama i odaju neki čudni smisao koji meni je promakao tren pre toga.
Muškarac koji zna da barata rečima poseduje moć koja može da mu obezbedi šta god poželi. Dovoljno je da zna šta želi i biće njegovo. Blagi ton i strpljivi šapat jednostavno otvaraju i najbezbednije kapije dobro čuvane gospodarima Opreza. Iskrenost samo čini sponu između mimike i kazivanja, stvara harmoniju kompletnog utiska koji ostavlja bez daha.
Kažu da su retke stvari najlepše - valjda zato su iskreni muskarci tako retki. Dovoljno obrazovani da se javno ne nazivaju intelektualcima, dovoljno sigurni u sebe da nemaju potrebe da potenciraju svoje kvalitete, mirno hodaju i brzo žive, ne posežu za nečim dok ne iskristališu TO kao želju. Kao potrebu.
Kao On mene.
Učinio je da se osećam kao retki kristal u čijem će zvuku uživati dok mojim ivicama lagano prstom prelazi. U sobi dovoljno akustičnoj da se u svaku neravninu moj uzdah zavuče.
Da li je previše očekivati spoznaju savršenstva onog trenutka kada me dotakne sa strahom da ću nestati kao odraz u jezeru?


blog Prošlost

kristali-6.jpg
 
Još jedan period svog života moraću da zaboravim, da ga potisnem negde duboko u sebi gde niko neće moći da sazna šta nam se zapravo dogodilo;
meni koja sam verovala da je "San o sreći više nego sreća".
Moraću da zaboravim sva naša jutra, par naših izmenjenih misli ili rečenica koje su bile u stanju da izmene moj čitav dan, moje sutra i prekosutra...moj život. Verovala da bog zaista spava u pesnicima, da su tvoj pesme napisane za mene i bila sam važna u vlastitim očima ne stideći se slatih malih gadosti koje sam ti govorila a ti si rekao da me baš zbog toga voliš.
Posle smo se ljubili ponekad i ja se spremala za naš prvi susret u tvom gradu, videla te kako me čekaš, grlili se divlje i neobuzdano pred svim onim svetom i jedva čekali da budemo sami, da me uzmeš divlje i bezbobrazno, da me sastaviš i rastaviš da budem još lepša nego što sam bila, tako si govorio.
A sada; i da se sretnemo, ti nećeš znati da sam to ja, ni ja neću znati da si to ti. Srešćemo se kao da nam se ništa od svega dogodilo nije, niti ćeš u mojim očima znati da pročitaš ,- kako mi je.

E.B. ( Virtuelna ljubav )

2d980311387e9757f3db9fca88c39976.png
 
Poslednja izmena:
  • Podržavam
Reactions: Nao
Ranjeno je srce ovo,
tuga ga je na komade polomila
duša boli, srce plače
da ga sastavim,
ja ne umem
Ne postoji lepak
za ranjeno srce
a da ga ljubavlju zalepim
ne mogu,
jer ljubav me odavno napustila
Kako da sastavim deliće male
bojim se da će od njega
samo prah da ostane...

Ninel
 
Poslednja izmena:
Tako obicno biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze nam u casovima kad na njih mislimo i kad ih najviše ocekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog videnja treba tada malo vremena da se digne sa dna, gdje je potisnuta, i pojavi na površini.
I tu je kraj. Nema više niceg. Samo grob medu nevidljivim fratarskim grobovima, izgubljen poput pahuljice u visokom snijegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu pustinju bez imena i znaka. Nema više ni price ni pricanja. Kao da nema ni svijeta zbog kojeg vrijedi gledati, hodati i disati. Nema Stambola ni Proklete avlije. Nema ni mladica iz Smirne koji je umro još prije smrti, onda kada je pomislio da je, da bi mogao biti nesrecni sultanov brat Džem. Ni jadnog Haima. Ni crne Akre. Ni ljudskih zala, ni nade i otpora koji ih uvijek prate. Niceg nema. Samo snijeg i prosta cinjenica da se umire i odlazi pod zemlju.

Ivo Andric, Prokleta avlija
 
  • Podržavam
Reactions: Nao
Na zidu visi ogledalo, ona ne misli na njega, ali ogledalo misli na nju. Kako verno hvata njenu sliku, ono je kao ponizni rob, koji svoju prednost dokazuje vernošcu, rob za koga ona, naravno, nešto predstavlja, ali koji za nju ništa ne znaci, koji je dobro uhvatio njen lik, ali je ne sme uhvatiti. Nesrecno ogledalo koje svakako može obuhvatiti njenu sliku, ali ne nju, to nesrecno ogledalo koje ne može zadržati njenu sliku kao tajnu u sebi, skrivajuci je od pogleda celog sveta, koje, naprotiv, može samo drugima pokazati tu sliku, kao, na primer, sada meni! Kakva nesreca kada bi covek bio takav! A ipak, ima dosta ljudi koji su takvi, koji ništa nemaju osim u trenutku kada to pokazuju drugima, koji zahvataju samo površinu stvari a ne i suštinu, koji sve gube u trenutku kada pokazuju drugima, kao što bi to ogledalo izgubilo njenu sliku ako bi mu je jednim uzdahom odala svoje srce. I ukoliko covek ne bi bio u stanju da cuva sliku lepote, cak ni u trenutku njene prisutnosti, morao bi stalno želeti da bude na rastojanju od lepote, i nikada suviše blizu, da bi video lepotu onog što drži u narucju, a da ne vidi više u trenutku u kome je predmet suviše blizu, u trenutku kada se usne spajaju u poljubac, morao bi da izoštrim unutrašnji pogled… Ah, kako je lepa! Jadno ogledalo. mora da je to muka, ali takode kakva sreca što ne poznaješ ljubomoru! Njena glava je potpuno ovalna, malo se naginje napred, time celo postaje više, koje se cesto i ponosno podiže, ne ocrtavajuci njene intelektualne sposobnosti. Njena tamna kosa nežno i fino okružuje celo. Njeno lice lici na plod, svaki prelaz je pun i zaokružen; njena koža je prozirna i osecam svojim ocima kao da je somot. Njene oci – da, još ih nisam video – pokriva jedna zavesa sa svilenim resama, koje idu u zavijutke, opasne po onoga koji želi uhvatiti njen pogled. Nadam se da cu se s njom još sresti, svakako cu je prepoznati, a i ona mene. Moj pogled sa strane ne zaboravlja se tako lako. Kada je onda iznenada sretnem, negde, gde je nisam ocekivao, na nju ce doci red. Ako me ne prepozna, u svakom slucaju cu vec naci prilike da je još jednom pogledam sa strane, i garantujem vam da ce se setiti susreta. Samo bez nestrpljenja, bez pohlepe, u svemu treba uživati polagano. Ona je odabrana, ona mi nece izbeci.
 
Avaj! Ljubav žena! Poznato je da je divna ali i strašna stvar; Jer, sve što imaju, stavljeno je na tu kartu,
I ako ona izgubi, život im ništa više ne može dati na dar osim loših imitacija prošlosti same,
I njihova je osveta zato kao skok tigra, smrtonosna, i brza, i teška; a opet, kako prave muke
Trpe one – udarce koje nanose osecaju i same.
One su u pravu; jer je muškarac prema muškarcu tako cesto nepravedan,
Prema ženama je uvek takav; jedan jedini okov Sve žene ceka – a neverstvo im je jedini izlaz;
Naucene su da prikrivaju patnju uzdrhtalih srca Za svojim idolom, dok ih neki bogatiji pohotljivac Ne kupi za brak – i šta im onda ostaje?
Nezahvalni muž – a zatim neverni ljubavnik – Potom kindjurenje, deca, molitve – i sve je svršeno.
Neke nadju ljubavnika, neke se propiju ili zavrse molitvama,
Jedne se predaju domacinstvu, druge raspusnom životu,
Neke pobegnu, ali samo jednu zamene za brigu drugu,
Pošto izgube prednosti cednog položaja, Teško da bilo šta može da im popravi situaciju.
Njihov položaj uvek je neprirodan, Svuda, od dosadne palate do prljave kolibe: Neke traže davola, pa pišu romane.
 
“Pustio sam da me vodi po mracnoj ulicici. Glas joj je postao hrapaviji, a reci su joj same navirale na usta. Uopšte se ne secam šta je govorila, a mislim da ni sama nije znala šta govori. Govorila je divlje, besomucno, protiv sudbine koja je bila jaca od nje. Ma ko bila, nije više imala imena. Bila je naprosto žena, izmucena, izubijana, skršena, stvorenje što nemocno udara krilima u mraku. Nije se nikom obracala, a najmanje meni; nije govorila ni sa samom sobom, pa ni s Bogom. Bila je samo brbljiva rana koja je našla glas, a u mraku se cinilo da se rana otvara i stvara oko sebe prostor u koji može krvariti bez srama i poniženja. Za sve me vreme grcevito držala za mišicu, kao da se želi uveriti da sam tu; stezala mi je ruku svojim snažnim prstima, kao da mi dodirom prstiju želi saopštiti misao koju njene reci više ne sadrže.”

Henri Miler-Mirni dani na Klišiju
 
Poruka koju ćete pročitati nastala je 1854 godine kada je američki predsednik Franklin Pierce ponudio indijanskim plemenima na istoku Amerike, plemenima pored mora, da im se otkupi zemlja na kojoj su živeli. Veći deo indijanske zemlje je već bio uzurpiran od strane belih doseljenika, i ovog puta umesto sile, američki predsednik je za nekih 2.000.000 akri (oko 8,100 km2) zemlje ponudio 150.000 dolara. Na pregovorima je bio i plemenski poglavica indijanskog plemena Suquamish, po imenu Seattle (Sijetl po našem izgovoru).
Poglavica Sijetl je tada tokom pregovora, na svom maternjem jeziku odgovorio:
“Kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju – on previše traži od nas.
Kako može da se kupi nebo i toplina zemlje? Ta ideja nam je sasvim strana. Mi nismo vlasnici svežine vazduha i bistrine vode. Pa, kako ih vi onda možete kupiti? Svaki je delić ove zemlje svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno peska na rečnom sprudu, svaki pramen izmaglice u tami šume, su sveti u mislima i u životu moga naroda. Sokovi u drveću prožeti su sećanjima na crvenog čoveka. Kada mrtvi beli ljudi odu u šetnju među zvezde zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikad ne zaboravljaju svoju predivnu zemlju, jer ona je majka crvenog čoveka.
Deo smo zemlje i ona je deo nas! Mirisne trave su nam sestre. Jelen, pastuv, veliki orao – braća su nam.
Stenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo mustangovo telo i čovek – sve pripada istoj porodici. Kada veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da od nas želi da kupi našu zemlju – previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da će nam naći mesto na kojem ćemo lepo živeti. On će nam biti otac – mi njemu deca. Razmotrićemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali, to neće biti lako. Ova zemlja nam je sveta. Ova blistava voda što teče rekama i brzacima nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj deci da je sveta. Da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života moga naroda. Žubor vode – glas je oca moga oca. Reke su naša braća – utoljuju nam žeđ. Reke nose naše kanue. Hrane nam decu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se setiti i učiti svoju decu da su reke naša, a i vaša braća. Zato rekama morate pružiti dobrotu kakvu biste pružili svome bratu.
Znamo da nas beli čovek ne razume. Njemu je jedan deo zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba: zemlja mu nije brat već – neprijatelj. Kada je pokori on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj deci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu decu rodi – ostaju zaboravljeni. Prema Majci – Zemlji i prema Bratu – Nebu odnosi se kao prema stvarima što mogu da se kupe, opljačkaju, prodaju poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš.
Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove crvenog čoveka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovek divlji i ne razume stvari. U gradovima belog čoveka nema mirnog čoveka, nema mirnog kutka. Nema mesta na kojem bi se čulo otvaranje lista u proleće ili drhtaj krila mušice. Možda zato što sam divlji – jednostavno ne shvatam. Buka mi vređa uši. Šta vredi život ako čovek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovek i ne razumem mnogo…
Indijanac voli zvuk vetra kada se poigrava površinom močvara. I miris povetarca osvežen popodnevnom kišom ili borovinom.
Najveće blago crvenog čoveka je vazduh. Sve živo deli isti dah – životinja, drvo i čovek. Svima je taj dah potreban. Beli čovek kao da ne opaža taj dah koji udiše. Poput nekog ko je dugo na samrti, ne oseća smrad. Prodamo li vam zemlju morate da se setite da vam je vazduh dragocen, da vazduh deli svoj dah sa svim životom koji održava. Vetar što je mome dedi dao prvi dah – prihvatiće i njegov poslednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mesto na kojem će i beli čovek moći da udahne vetar zaslađen mirisom poljskog cveća. Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju.
Odlučimo li da pristanemo, zahtevaćemo da ispunite ovaj uslov: beli čovek moraće da se ponaša prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći! Divlji sam i ne razumem drugačiji život. Video sam po prerijama hiljade bizona koje je beli čovek ubio, pucajući iz jurećeg “vatrenog konja”. Divlji sam i ne razumem kako „gvozdeni konj iz kojeg suklja dim“ može biti važniji od živog bizona. Šta je čovek bez životinje?! Kad bi životinje nestale, čovek bi umro od velike usamljenosti duha. Šta god zadesi životinje, ubrzo snađe i čoveka. Sve je u svetu povezano.
Moraćete učiti svoju decu da im je pod nogama pepeo naših dedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Moraćete da učite vašu decu, isto kao što i mi učimo našu – da nam je zemlja majka. Šta snađe zemlju – snađe i njenu decu. Pljuje li čovek na zemlju – pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čoveku – čovek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je povezano.
Nije čovek tvorac razboja života, već je samo vlakno u njemu. Što učini sa razbojem – čini sa sobom. Čak ni beli čovek čiji Bog istupi i govori s njime kao prijatelj sa prijateljem, neće izbeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća. Videćemo!
Jedno znam sigurno, a to je da će beli čovek jednom morati da shvati: naš Bog je isti Bog. Možete misliti da njega možete posedovati, kao što se spremate da uzmete celu našu zemlju. Ali, nećete! On je Bog ljudi i njegova je milost jednaka i za crvenog i za belog čoveka. Ova je zemlja njemu sve. Oskrnavite li je, isto je kao kad prezrete njegovog stvoritelja. Belog će čoveka nestati, možda i pre ostalih plemena. Prljate sami svoj ležaj i jedne noći udavićete se u sopstvenom izmetu. U svom nastojanju gorećete u ognju Boga koji vas je doveo ovamo i s’ nekom neobjašnjivom namerom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovekom. Takva sudbina se nama čini bednom.
Ne razumem zašto se ubija bizon? Zašto se krote divlji konji? Zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada? Zašto je pogled na zelene bregove pocepan žicama što govore? Gde su jeleni? Nema ih više.
Gde je orao? Odleteo.
Pravom životu je došao kraj. Počinje borba za opstanak."
 
Poslednja izmena:
Stvari se u zivotu dele na one vredne i bezvredne.Zivot se deli na
istinu i na laz.Na tisinu i na razgovor...zivot se deli.Nekima na
svetlost a nekima na tamu.Nekome na smeh a nekome je zivot greh.A moj se
deli zbog tebe na molitvu i moje sagresenje.Na koje sam postala vec
imuna i pelcovana.Onda kada si me pronasao krvavih tabana,i kada si me
podigao onako ranjenu i nagrdjenu,vise mi je bilo sve jedno ko si i sta
si za mene.Jedino sto sam osetila na usnama jeste ona kap zivota koja mi
je bila potrebna.Ta kap si bio ti.Oslobodio si me unajmljenih
cuvara,svih ratova mojih nemirnih koje sam imala u glavi.Oslobodio si me
uzice i onog zivota koji sam nosila u sebi i sa sobom.Vratio si mi veru
i ono sidro odstojano da u mom zivotu jednom postoji sklop misli koje
mogu nazvati srecom.
Beskraj

224228_171997319520764_119640298089800_386640_3654465_n.jpg
 
SAKRIVENI BOL

Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom; svi neka vide.
Drugi ga cvrsto u sebi zgnjeci
I ne da mu prijeci u suze i rijeci.

Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadrsce, zadrsce u njoj kadikad,
Ali u rijeci se ne javi nikad.

Dusa ga u se povuce i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bacen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci klima.

Dobrisa Cesaric
 
Zar je mogucno da je greh tako silovito neodoljiv..... Vaspitavaju me da se uzasavam greha, a ja sam opcinjen njime. Pomislim kako upravo zabrana pali moju mastu. Stoga zakljucim da, kako bih izbegao iskusenje, treba da se iscupam iz kandzi tog cednog vaspitanja: i jedno i drugo su djavolje rabote i medjusobno se podupiru.
 
Možeš zaboraviti AIDS i drogu, nuklearne bombe, genetske eksperimente, manipulaciju informacijama. Stvarna i najprisutnija prijetnja su ljubomora i želja,ekstaza, bes, trenutak kada se razara struktura na kojoj si izgradila svoju duševnu ravnotežu. Strast je največa pretnja, bez obzira na to koliko misliš da si razumna. Niko nije zaštićen.
 
Neka siva sumaglica kao da je prekrila splavove na Savi tog jutra. Kad se magla digne - opet će sunce. Ja mu se ne radujem. Ima još više
da objasni moje nespavanje te noći, na improvizovanom krevetu, sa čovekom još improviziranijeg zagrljaja i pohote kojom se nasladjivao mojim mladim telom onako znalački, kao iz rutine, dok se iz njega oseća zadah nekog bezimenog pića i čije je ime zazvao nekoliko puta te noći a nije bilo moje.
Čekala sam da počinje da se radja novi dan, jer ovaj za nama već je umorila noć, duga i sparna na onom improzivozanom krevetu. Uspeo je još da mi kaže da je sve ovo opasno zbog mojih godina i njegovog statusa poznatog pisca.
Obukoh svoju majicu iskradajući se polako puna kajanja za koja sad više i nije bilo prostora. Bedemom su već prolazili ljudi džogirajući a ja, - ja sam nastavila put grada saplićući se o sopstvene greške koje ću sama da okajem, znala sam.

Eliza B.

68136151103078274572139.jpg
 
„Romantična se ljubav „dogodi“; nije ju moguće potaknuti; ljubav te zaludi. Posve si zanesen voljenim i nesposoban usmeriti misli na bilo šta drugo. Gubiš svaku želju da budeš slobodan, umesto toga želiš se stopiti i podčiniti… onome drugom.“ Margaret Horton

 

Back
Top