život je onakav kakvi smo mi?

[coco bill]

Dopada mi se ragovor na ovoj temi između svesnegliste i sandveil dance, ali, nažalost, devojke, potrošio sam bone da vas počastim reputacijom.

 

[Jasna]

Ah, moj život forumaški je onakav kakva sam ja. Nikako da obrnem krug
sa bonama, pa onda nema ni za mene.

 

[hirajgoagain]

pa valjda je tako da se tu nešto reflektuje ali to nije valjda stvaran svet, stvarno je kad te ćuškaju i pitaju obična pitanja

i nekad ide dobro ali često ide hmmm onako ne baš, onda platiš lujzi hej i onda te oni srede, ali ja nisam osim jedne knjige
mad asu dobri, pažljivi su

meni ta lepa stanja nekako iskliznu, obično sebe krivim za pad... tako ja vidim, drugi imaju neka racionalna objašnjenja
uslovno govoreći sve nekako

 

[JA KOJI JESAM]

Kako to primeniti na stradale u Aušvicu?
Sve mi te parole zvuče sjajno dok se tako nečega ne setim.
Da li su svi ti milioni u raznim logorima i svim drugim mučilištvima u ratovima bili svi do jednog psihički bolesni pa su tako doživeli svoju realnost?
Ili su je sami kreirali?

Svi koji su igdje stradali stradali su zato jer su tako izabrali. No izbor se čini na dva moguća načina;
svjesno i nesvjesno. Očito stradalnici biraju stradanje nesvjesno... (osim Isusa u Bibliji zarad tobož'
lekcije čovječanstvu). Dakle, kada biraš nesvjesno onda dozvoljavaš da tvoja volja bude upravljena
iz tame, spolja te svoju moć predaješ 'drugima'. Uistinu dozvoljavaš da umjesto activno biraš pasivno.
Tako se i svim tim ljudima Aušvica desilo, izabrali su da budu pasivni kreatori sopstvene kreacije.
Strah im je očito bio vodilja jer scenario u kojemu su stradali je očiti scenario strahovanja. Mentalni
sklop jedinke odlučuje kakvu realnost će jedinka proživjeti. Metalni sklop iliti 'unutrašnje stanje' je
UVIJEK odgovoran za našu realnost. Kolektivna svjesnost ljudi koji su završili u Aušvicu je kolektivna
svjesnost samo onih koji su podlegli strahu. Kako znamo nisu svi podlegli istom strahu. Strah je za
njih, bili oni tog sa svjesni ili ne, strvorio uslove, mentalnu sliku koja se manifestovala u NUŽNOST.

 

[JA KOJI JESAM]

To je proces buđenja. Potpuno usnuli čovek ima ideju da sve drži pod kontrolom.
Onda krene da uviđa da nešto drži pod kontrolom, a nešto ne. Onda to što ne
drži pod kontrolom krene da ga kopka i pokušava da sazna, razume. Onda
se probudi i vidi da je sve u savršenom redu.

Da, liči. Neopisivo liči, zato što je imitacija. Čak se i iste reči koriste.
A u jednom slučaju je ego gospodar, a u drugom slučaju je ego sluga.

- - - - - - - - - -



Ne postoje dve volje. Volja je uvek jedna, Božija.
Sandveil dance i svesnaglista imaju dve volje. I one mogu da se sukobe.
A to uopšte nisu volje, nego želje koje su pogrešno voljom nazvane.
Ono što ja Jesam i ono što ti Jesi ima jedinstvenu volju.

- - - - - - - - - -

Svi smo mi u Bogu jedno i van Boga smo mnoštvo.

....

 

[JA KOJI JESAM]

To i jeste viđenje psihologije.
Ali taj drugi centar kome je ego sluga, on ne dela proizvoljno.

Niti će raditi na ispunjenju naših želja.
Štaviše, ume baš samo ispunjenje želja da uskrati ne bi li probudio čoveka.

ok, tu sasvim isto gledamo na stvari.
................................................
E sad, ne vidim vezu između toga i kreiranja celokupne realnosti.
Ako misliš na to da smo svi jedno biće (i životinje i biljke...), to da.

Ali da li to znači da mi kreiramo realnost?

Pitanje je šta se podrazumijeva pod Mi?
Mi ne kreiramo ništa. Mi smo kracija tog jednog Bića. U svakom od nas ono je
isto ali mu Svjesnost o Sebi nije ista u svakom od nas.

To isto Biće upravo ispunjava svaku želju koju 'Mi' možemo zamisliti i poželjeti.
UVIJEK. Ono koordinira sva svoja iskustva, sve individualizovane predstave.

 

[JA KOJI JESAM]

'Naše' želje su "Njegove" želje iz različitih Svjesnosti o postajućem sebi. I onda kad nam se čini da 'nam'
ne ispunjava želje, ono ih upravo ispunjava ali onako kako toga nismo svjesni. Ispunjava istinski motiv
naše volje, a koji je često u suptrotnosti sa našom svjesno načinjenog željom. To se dešava zato što
želja nikada nije motiv kreacjie već je motiv kreacije doživljaj, osjećanje koje uzdižemo dok tu želju
želimo želimo da manifestujemo. To osjećanje je kao vrtlog ispod površine vode i ima moć da našu volju
usisa u sebe bez obzira kakva nam je želja na površini. Vrtlozi su naša ubjeđenja. Ona imaju moć da
zarobe volju, da joj se predstave kao jači motivi od onih kojih smo svjesni. Zašto? Zato što djeluju iz
tame podsvjesnog razuma, i što smo ih stoga nesvjesni. Dakle, ako želiš Ljubav a dok je želiš sumnjaš
u njenu manifestaciju, tvoj jači motiv je sumnja koja će se manifestovati u nedostatak ljubavi i slično. To
ne znači da nam Biće nije omogućilo i ispunilo želju, već to znači da mi nismo svjesni kako smo svoju
želju postavili i projektovali prema njemu. Ono ne čita naše misli, već naša osjećanja. Osjećanja su
istinski manifestatori želje. Odatle, ako je osjećanje( koje je kao vrtlog ispod površine želje pozitivno,
želja će biti ispunjena onako kako smo je pomislilli. Ako je osjećanje negativno, ispunjena će biti
NEGACIJA te misaone forme.

 

[Sandveil dance]

Pitanje je šta se podrazumijeva pod Mi?
Mi ne kreiramo ništa. Mi smo kracija tog jednog Bića. U svakom od nas ono je
isto ali mu Svjesnost o Sebi nije ista u svakom od nas.

To isto Biće upravo ispunjava svaku želju koju 'Mi' možemo zamisliti i poželjeti.
UVIJEK. Ono koordinira sva svoja iskustva, sve individualizovane predstave.

E, baš sam to pitanje - ko smo to mi? - i htela da postavim.
Tako i ja mislim.

 

[Sandveil dance]

'Naše' želje su "Njegove" želje iz različitih Svjesnosti o postajućem sebi. I onda kad nam se čini da 'nam'
ne ispunjava želje, ono ih upravo ispunjava ali onako kako toga nismo svjesni. Ispunjava istinski motiv
naše volje, a koji je često u suptrotnosti sa našom svjesno načinjenog željom. To se dešava zato što
želja nikada nije motiv kreacjie već je motiv kreacije doživljaj, osjećanje koje uzdižemo dok tu želju
želimo želimo da manifestujemo. To osjećanje je kao vrtlog ispod površine vode i ima moć da našu volju
usisa u sebe bez obzira kakva nam je želja na površini. Vrtlozi su naša ubjeđenja. Ona imaju moć da
zarobe volju, da joj se predstave kao jači motivi od onih kojih smo svjesni. Zašto? Zato što djeluju iz
tame podsvjesnog razuma, i što smo ih stoga nesvjesni. Dakle, ako želiš Ljubav a dok je želiš sumnjaš
u njenu manifestaciju, tvoj jači motiv je sumnja koja će se manifestovati u nedostatak ljubavi i slično. To
ne znači da nam Biće nije omogućilo i ispunilo želju, već to znači da mi nismo svjesni kako smo svoju
želju postavili i projektovali prema njemu. Ono ne čita naše misli, već naša osjećanja. Osjećanja su
istinski manifestatori želje. Odatle, ako je osjećanje( koje je kao vrtlog ispod površine želje pozitivno,
želja će biti ispunjena onako kako smo je pomislilli. Ako je osjećanje negativno, ispunjena će biti
NEGACIJA te misaone forme.

Zato se dešavaju i one situacije gde navodno izgleda da to nije tako?
Recimo, neko traži ljubav i svesno sumnja da će naći, a nađe.
Tada je vera u ljubav bila nesvesna koja je nadjačala svesnu sumnju?
........................................................
To mi je sve jasno kad je čovek sam u nečemu i kad želi za sebe.
Ali šta se dešava kad situacije zavise od više ljudi?
Da li su ljudi uvek grupisani po istim nesvesnim osećanjima?
Ili ako nisu, onaj čije je nesvesno osećanje jače nadjača onog drugog?
Meni se čini da često tako biva kao da je nekakva borba u pitanju.
Ili grešim?

Kako to funkcioniše?
Mislim, znam da je ovo veoma kompleksno pitanje i zavisi od toga koje osobe su povezane u nečemu i zašto,
tako da pretpostavljam da postoji više modela kako to može da se odigrava.
Hoćeš da malo objasniš tu međuljudsku povezanost u vezi sa manifestacijom?

 

[Sandveil dance]

Sad me zanima i da li je to što kreira potpuno neutralno ili ima određene zamisli u odnosu na nas -
kao kako da živimo i da li su te njegove smernice kolektivne ili individualne itd...

Recimo, šta izazove sasvim nepredviđene događaje koji nisu u vezi ni sa željama ni sa strahovima osobe?

I o čemu se radi kad osoba pronađe nešto što se često naziva "svoj put"?

 

[JA KOJI JESAM]

Zato se dešavaju i one situacije gde navodno izgleda da to nije tako?
Recimo, neko traži ljubav i svesno sumnja da će naći, a nađe.
Tada je vera u ljubav bila nesvesna koja je nadjačala svesnu sumnju?

Ako si svjesna svoje želje za ljubavlju i svoje sumnje u pozitivan ishod, a desilo se da pronađeš
ljubav, onda si u jednom trenu otpustila sumnju, za onoliko koliko je bilo potrebno da prevagne vjera
u pozitivan ishod. Motiv da pronađeš ljubav je nadvladao motiv da je ne nađeš.

To mi je sve jasno kad je čovek sam u nečemu i kad želi za sebe.
Ali šta se dešava kad situacije zavise od više ljudi?
Da li su ljudi uvek grupisani po istim nesvesnim osećanjima?
Ili ako nisu, onaj čije je nesvesno osećanje jače nadjača onog drugog?
Meni se čini da često tako biva kao da je nekakva borba u pitanju.
Ili grešim?

Kad situacija uključuje više ljudi onda biramo ljude koji će opravdati našu mentalnu postavku, i uvijek
dođe na isto. Mi biramo. Ljudi se grupišu po frekvencijama njihovih misli i ubjeđenja. Frekvencija
nepogrešivo pronalazi sebi srodnu. Odatle, toliki ljudi u Aušvicu, spaljeni, a opet, drugi nisu ni čuli za
Aušvic. Kako to frekvencije nalaze jedna drugu? Sve-što-jeste i što postaje biva u jednom
besprostornom Centru. Taj Centar u manifestaciji jeste univerzalni Um, a na nivou fekvencija isti Um
jeste Etar. U eteru postoje samo talasne dužine frekvencija. Stoga, sve frekvencije se nalaze u istom
besprostornom centru te im ne treba vrijeme da pronađu jedna drugu. Pronalaze se talasnim dužinama.
Vibriraju na istim talasnim dužinama, izravnavaju se, i stoga dijele iste informacije od kojih kreiraju svoje
realnosti. Ako strah od ... "gasne komore" preovlada razumima kolektiva onda je jasno da će taj strah biti
faktor koji će volju i pažnju svih jedinki okupiranih strahom usmjeravati na istu frekvenciju. Oko te
frekvencije svi oni koji podlegnu strahu stvarat' će svoja iskustva koja će u osnovi imati zajednički izvor
straha. Na svakodnevnom nivou, recimo na nivou jedne porodice, svi članovi porodice dijele istu
frekvenciju, i uvijek se na njoj nalaze i grupišu se oko zajedničkog cilja; iskustva porodice. No, desi se
i da neki članovi porodice jednostavno više ne trebaju to porodično iskustvo i traže drugu frekvenciju,
srodnu sebi, i "odlaze"...

Kako to funkcioniše?
Mislim, znam da je ovo veoma kompleksno pitanje i zavisi od toga koje osobe su povezane u nečemu i zašto,
tako da pretpostavljam da postoji više modela kako to može da se odigrava.
Hoćeš da malo objasniš tu međuljudsku povezanost u vezi sa manifestacijom?

To je dobro pitanje. Sve funkcioniše po istom principu. Nema iznimke. Ono što se čini, a samo se čini, da
svako koristi nekakve drugačije meotode, je zato što mislimo da smo izolovani i samoživi. Princip je
uvijek isti, scenario se mijenja od jedinke do jedinke. Ljudi su vezani dušom. Duša određuje našu vrstu,
vrstu izraza, i stoga nepogrešivo postavlja ljude jedne prema drugima. A opet, niti svi ljudi nisu uvijek
dostupni jedni drugima. Odvojeni smo teritorijalno, genetski, klasno, plemenski, mentalno, i drugo. Duša
odlučuje koje ljude srećemo i zašto. A onda, kada se duša manifestuje kroz razum, razum preuzima
informaciju i prevodi je u intelektualnu fromu, u misao, te misao postaje gradivna materija realnosti. A
pošto je razum alat polarizacije on često stvara jedančine koje nemaju veze sa dušom, stvara ubjeđenja,
koja, sve dok je Biće vezano za njega, s njim identifikovano, ta ubjeđenja imaju i te kakvu moć nad
izborom.

 

[Sandveil dance]

Hvala što si brzo i detaljno odgovorio

 

[Sandveil dance]

@JA KOJI JESAM

Moram još da te pitam.

Ovo na ličnom nivou shvatam, i ne samo da shvatam nego vidim kad pogledam sebe na svim nivoima i unazad,
toliko ima smisla da nemam šta da te pitam.

Ali za međuljudske odnose mi je teško da shvatim (ili prihvatim?).
Naime, kod primera Aušvica jedna od stvari koje me bune je brojnost. Toliko ih je mnogo bilo na jednom mestu.
A opet, ako zamislim da je to isti broj ljudi koji se pojedinačno udavio u vodi jer se plašio davljenja
koncept mi je prihvatljiv. Znači ovde me je samo brojnost zasenila.

Međutim, oni nisu umrli nekakvim slučajem.
I ok, shvatam da su se međusobno privukli sa svojim ubicama.
Kakav je motiv, odnosno emocija ljudi koji vode u smrt milione nepoznatih ljudi?
Šta je to u njima, kakve emocije svesne ili nesvesne ih navedu na to?
Ono što se psihološki naziva projekcija?
Neki drugi strah su "nalepili" na te ljude i štite sebe njihovim uništenjem?
I to ima smisla.

Pričao si o tome da se želje manifestuju.
Šta je sa željom da se nekome drugom dogodi nešto loše?
Ili dobro? Da li se u odnosu na drugu osobu (osobe) vlada isti princip?
Ili recimo meni neko želi zlo jer u stvari sama sebi želim?

 

[JA KOJI JESAM]

Pričao si o tome da se želje manifestuju.
Šta je sa željom da se nekome drugom dogodi nešto loše?
Ili dobro? Da li se u odnosu na drugu osobu (osobe) vlada isti princip?
Ili recimo meni neko želi zlo jer u stvari sama sebi želim?

Principi koji vladaju kreacijom su nepromjenjivi. Uvijek su isti, bilo da sebi stvaramo 'dobro' ili 'zlo'.
Mi možemo drugima željeti bilo šta, ali ta želja je uvijek samo naša želja, i ona se prvo i bazično
manifesuje za nas same. Međutim, svaka želja je i vibracija u isto vrijeme, čiju frekvenciju
odašiljamo u Etar. U Eteru smo svi 'Mi' frekvencije, policentrični Um koji uistinu, kao i sve-što-jeste,
postoji u istom besprostornom Centru. Stoga, kada vibriramo našu želju, u ovom slučaju usmjerenu
prema nekome drugom, mi tu želju prvo doživljavamo u sebi, i to je njen osnovni cilj, ali i taj neko
drugi, a i svi koji se fokusiraju na tu želju u Eteru imaju moć da je primijete, da se na nju fokusiraju i
da od nje čine šta je njima volja. Tako, onaj, prema kojemu je negativnost usmjerena, ne mora
neminovno i da je prihvati, ali ako je svojim podsvjesnim razumom primijeti onda je očito da će ta
frekvencija uticati na njegovu realnost. Kako? U zavisnosti od njegove Svjesnosti i mentalnog sklopa
jedinke zavisi i kako će se ta jedinka odnositi prema prihvaćenoj informaciji. Neke jedinke će da
joj se predaju i da budu 'bolesne' zbog toga, neke čak mogu i umrijeti, dok će druge biti totalno
imune na te frekvencije. Imuni će biti oni koji su svjesni kako mogu birati i koji su svjesni svoje moći
izabiranja "NE" kao neprikosnovene manifestacije volje. Kada osjetimo bilo kakvu negativnost u
svom mentalnom sklopu, u svom tijelu, u energetskom polju, mi možemo, ako smo svjesni principa,
odbaciti negativnost i okrenuti se Životu. "NE" je ustvari mehanizam svjesnog ZABORAVA.
Dakle, željeti zlo drugome prvo moramo doživjeti to zlo u sebi. Naravno da je to suluda aktivnost, ali
to i jeste posledica nedovoljne osviješćenosti. Kada se osvijestimo znat' ćemo, kao što kažeš, da
željeti (činiti) zlo nekome želimo i činimo zlo sami sebi.

No, postoje energetski entiteti koji su negativno usmjereni prema ostatku postojanja, popularno ih
zovu (bar u hrišćanstvu 'demonima'). Od kada sam doživio prosvjetljenje imao sam 3 susreta sa
demonima. Desilo se to svaki put pošto bih nekoga iscjeljivao. Zašto? Zato što se pri iscjeljenu
poistovjećujem sa onim kojega iscjeljujem a s tim u svoj duh i mentalni sklop unosim i sve energije
koje dominiraju nad tim nekim. U tri slučaja bolest tih ljudi je bila uzrokovana 'demonima'. Ti entiteti
su bili prikačeni na njihovu frekvenciju i sisali su vitalnu energiju tih ljudi, ostavljajući ih
nesposobne za normalno funkcionisanje. Niti njima niti meni nije bilo jasno od čega boluju, dok se
ne bih sa njima poistovijetio, a onda bih doživio napad i na moju vitalnu energiju, pošto sam bio jedno
sa onim kojeg iscjeljujem. Demoni se hrane strahom. I ako toga nismo svjesni progutaju nas, usisaju
našu vitalnu energiju. Mi im se predajemo u strahu. Ona tri demona su samnom završili u Svjetlosti.
Jednostavno nisu shvatili sa kavom energijom su imali susret. To je prosto začuđujuće dejstvo
oslobođenja. Pošto se demoni 'navuku' na energiju ustrašenih, i ne puštaju je, kao beba sisu, ne
shvataju da je energija na koju su se prikačili ustvari druga energija od one na kojoj su prvobitno
prikačeni. U meni se otvori portal ka Višim nivoima Svjesnosti, prvenstveno ka dimenziji čiste
Svjetlosti... i ja ih sa sobom unesem u Svjetlost. Svjetlost znači 'smrt' demona. No, i demoni kao i
ljudi, biraju svoju realnost, svjesno ili nesvjesno (očito nesvjesno) i njihov duh je zarobljen u tami,
iz tame i djeluju, te je i njima kao i svima i svemu Svjetlost "spas", oslobođenje od te eonske tame.
I zašto baš da se prikače na mene??? Zato što je u njima zasvijetlila najmanja svjetlost koja ih je
preko mene odvela iz tame. Ja sam im bio izlaz i eonske tamnice... i svi i sve smo pronašli MIR.

Dakle, postoje različiti nivoi Svjesnosti i svaki nivo ima svoj karakter i svoju svrhu. Zato mi ljudi treba
da težimo, i težimo ralnosti sa potpunom Savješću. Savjest je naš vodič ka ostvarenju Ljubavi,
harmonije i Mira.

 

[Dragoljub69]

Ne znate vi ni koga živite,ni zašto,ni kako to da uopšte živite,ni šta je to vaš život,vaš doživljaj,ni šta
će biti s vama kad se zemlja zatrese,ni kad eksplodira atomska bomba,ni kad Vulkan proradi NIKAD NE ZNATE!
Ne znam ni ja,ali bar znam da ne znam!

 

[coco bill]

Ne znate vi ni koga živite,ni zašto,ni kako to da uopšte živite,ni šta je to vaš život,vaš doživljaj,ni šta
će biti s vama kad se zemlja zatrese,ni kad eksplodira atomska bomba,ni kad Vulkan proradi NIKAD NE ZNATE!
Ne znam ni ja,ali bar znam da ne znam!

Naravno da ne znaš kad ti niko nije rekao ništa o tome. Ti sve što znaš naučio si od nekih autoriteta, ništa nisi sam iskusio niti novo smislio.
O sebi ne znaš ništa pa ni to kako ćeš reagovati u pojedinim situacijama koje si naveo. Radićeš onako kako ti je životna sudbina odredila.

Tako većina funkcioniše, nesvesna ni sebe ni svoje uloge u životu. Umesto da žive život, oni dozvoljavaju da im se život desi, a kad im se desi, recimo rat, budu u njega uvučeni ko ovce u tor spremne za klanje...posebno kod nas, na Balkanu, mada je to univerzalni problem.

 

[gost 88651]

dešavalo mi se da mi stvari oko mene deluju hororifično, ali moguće da je to bilo zato što mi nije bilo dobro.
možda ponekad, možda često, možda uvek, je ono kako doživljavamo stvari ustvari refleksija našeg unutrašnjeg stanja?

šta mislite...

Da...

 

[Metronomy]

Istina, zivot je bas onakav kakvi smo mi.
Svesni ili nesvesni zivmo zivote u kojima mnogo toga ne mozemo da biramo,
ali ima mnogo toga sto mozemo da kreiramo, od nasih misli preko postupaka do smrti.

- - - - - - - - - -

Jedna od boljih misli za ovu temu " Čovek čini ono što može, dok mu se sudbina ne javi."

Mozda saznamo da nismo ono sto mislimo da jesmo, ali dok jesmo biramo sta smo, ko smo i kakvi smo.

 

[Jennifer Jennin]

dešavalo mi se da mi stvari oko mene deluju hororifično, ali moguće da je to bilo zato što mi nije bilo dobro.
možda ponekad, možda često, možda uvek, je ono kako doživljavamo stvari ustvari refleksija našeg unutrašnjeg stanja?

šta mislite...

Pa probaj pa vidi
uzmi jedan događaj pa ga jednog dana proživi negativno
a onda drugog dana ili sedmice pozitivno (isti događaj) - odabirom misli tj izborom svog stava prema tom događaju
pa onda reci

 

[N3Wz]

Ne bih rekao,kad dozvolim da me tovare ide lancano lom grbace,kad presecem i napusim pajsere odjednom sve krene na bolje

Ovako treba. Realno.

----------
@Topic

Unutrasnje stanje moze, a i ne mora biti refleksija desavanja koja su extrovertna i van kontrole samih ljudi. Na nama je sta i kako cemo da okruzenje i sredinu zivota da pospesimo na taj nacin da bude dobro i nama.
Ako dozvolis, meni se ovde cini da tebi nije potrebno da imas obrazlozenje dokle god imas s kim da podelis te trenutke koji su tebi bitni.

Manjak ljubavi, novca i generalno zivotnih potreba navodi ljude na razmisljanje o nesreci i pronalazenju stvari o kojima ce da tuguju. Naravno, to je ako generalno gledamo na situaciju.

Pojedini ljudi, filozofi, umetnici ili slicno ce uvek pronaci odredjenu notu iliti silver lining interesovanja o posebnoj sferi ljudskog stanja svesti. Zasto brodovi plove?

I da li se uz njih cuje zvuk gitare ili klavira? Mozda poneki galeb? Mozda se tu cuje i kraj, a i pocetak. Mozda se bas tu pronalazi ona vrsta srece koja nam je zaista potrebna