Ne bih se složila sa tim. Možda izlape neke emocije, ali ako je ljubav jednom postojala, ako je postojala, ona može samo da igubi neke elemente kao što je strast, jake emocije itd, ali zato posle nekih godina poprima lepe osobine prijateljstva, duboke vezanosti. Sve je to ljubav. Ali ako u startu nema ničega, onda će se to teško promeniti.
Eto, mi ekstrovertni po osećanjima i mišljenju se u još nečemu slažemo, mada je forma svakoj drugačija.
U mom rezonovanju se ljubav konstantno gradi i dopunjava... kao kad se nešto velelepno podiže iz peska, cigle, zemlje, betona, stakla... pa se svaki čas donosi, prinosi, nabavlja, i konačno kad se dovrši, i treba ga oplemeniti enterijerom, eksterijerom, stvarčica po stvarčica... pa, kad se završi i sa opremanjem, treba očistiti, prebrisati, uglancati... i tako sve dok trajemo, ali zajedno.
Ne dopusti se da se dvoje iz bilo kojeg razloga udalje, otuđe, postanu svako za sebe i tako se povremeno susreću da rešavaju pitanja biološke porodice i braka kao nepobitne činjenice na osnovu nekog pečata i potpisa negde.
Ja nešto to udavanje i venčavanje ne osećam kao tačan opis zajedničkog života dvoje ljudi.
Za mene bi to bio ZAVET, obećanje, zakletva na ljubav, brigu i želju da se živi, razvija, menja, odlučuje zajedno tako da nikada život ne sme da postane jednoličan, ali bliskost je na vrhu prioriteta.
Rekao bi čovek, 5 uspešnih brakova imam iza sebe!
