Kultura se ne rađa, gradi se ili se ruši djelovanjem jedinki kolektiva.
Čekati da se rode 'kulturna djeca' je kao čekati da dobiješ na lutriji kako bi počeo da živiš kao čovjek ili pak
kao kad bi seljak čekao da neko drugi za njega donese odluku da se na njegovoj njivi posije povrće
kako bi mu njiva konačno postala plodna i donosila sjetvu. Jeste, njiva postaje plodna obradom (čak i u pustinji,
uz izvijesno ulaganje sredstava možeš stvoriti plodnu njivu) ali odluku mora da donese sam čovjek, 'vlasnik',
i onda kada mu ideja dođe tobož' 'spolja'.. Ono što mijenja čovjekov svijet u temelju, stoga, jeste njegov nivo
svjesnosti. Nivo svjesnosti određuje usmjerenje ulaganja naše moći, naših sirovina... ljubavi. Pojedinac je
osnova kolektiva. Realnost je njiva na kojoj sadimo ideje a plodove hranimo svojim odnosom, shvatanjima,
nivoom svjesnosti.
...
Svijet se mijenja iznutra. Spoljašnjost je samo odraz (predstava, projekcija) unutrašnjeg sadržaja. Stoga,
i da se rode ta djeca sa predznakom nove rase i 'kulture' to bi bila djeca koja ulaze u svijet predatora i žrtvi
i ne bi promijenila tvoj/moj svijet, ne bi silom promijenili svijet predatora/žrtvi; stvarali bi svoj svijet, za sebe.
U najboljem slučaju mi bi smo mogli biti inspirisani njihovim primjerom i poželjeti da im se pridružimo u tom
iskustvu.
Ali to se već dešava, sada i ovdje, dešavalo se to i ranije ali takvi ljudi ostaju usamljeni ili u malim grupama.
Primjer je Isus. Bez obzira što se formirala religija oko kulta njegove ličnosti, nije se promijenio odnos čovjeka
(čitaj vjernika) prema realnosti koju stvara; promijenio se procenat pripadnosti uvjerenju, a polarizacija i želja
za dominacijom nad drugim ljudima i sirovinama, kao i nad zemljom koju su naslijedili nije izčezla. Naprotiv,
religija je postala samo sredstvo kojim ista svjesnost dolazi do istog cilja kao i ranije, do iluzorne zemaljske moći.
Nikada se neće desiti da neko drugi promijeni realnost za mene, ukoliko ja ne odobrim tu realnost, ukoliko
ja ne osvijestim svoju moć izbora. O tome pišem već dugo na ovom forumu a samo nekolicina shvata kako
se ta moć koristi. No to nije razlog da poželim da drugi mijenjaju svijet za mene... Ja ga već stvaram u sebi,
za sebe. Ljudi oko mene i vide i ne vide šta je to što utiče na moju/njihovu realnost, iako im u detalje objasnim kako
se stvara. Samo nekolicina istinski poželi da investira svoje vrijeme u dalje istraživanje. Izgleda je lakše prenijeti
odgovornost za svijet koji ne voliš sa sebe na druge. To je mentalitet žrtve. Taj mentalitet teži produžetku iskustva
žrtvovanja, nemoći, i konsekventno samoeliminaciji pod izgovorom da su drugi odgovorni za to.
Probudimo se!
Ostanimo budni dok stvaramo svijet.
Budimo primjer, taj mali podstrek, inspiracija svojim bližnjima.
Toliko je dosta za promjenu.