Recimo da verujete u to da je Bog sve unapred smislio. Precizno je odredio kada i gde ćete se roditi. Koliko ćete živeti, kakvi ćete biti, šta ćete imati/nemati i kako ćete umreti. Potrudio se da napravi plan i program po kome ćete vi učiti i postajati sve bliži i bliži njemu.
Al vama sad tu nešto ne valja. Vi biste nešto menjali pa se molite Bogu da nešto promeni. Čemu to služi?
Nije li to uvreda za čitav njegov trud oko vas?
Ili..
Možete li sebe da zamislite u situaciji gde Bog ispunjava sve vaše želje? Dokle bi to išlo? Nije li u ljudskoj prirodi da željama nema kraja?
Ja negde lično, verujem, da je to eto nešto tako, tebi određemo, kao određeno. A u zavinosti, kako se kao čovek budeš ponašala/o, nosio/la s nečim, svačim..to će ili biti, ili biti neće. I mislim, da ide po onom principu - što ej tvoje, tvoje je. I niko ti to oduzeti niti uzeti može. I to uz tebe ostaje. Ono što nije, od tebe otpada. Ali , ono što suštinski ti po prirodi stvari pripada..da to negde jeste, tvoje. Kako god da okreneš. Čak i kada takvim, ne čini se...
Meni ne valja samo jedna stvar. I ne razumem to, ali valjda je i to za neko moje dobro, što se kaže. Da ima neki viši cilj, koji ja još uvek, ne razumem, kao čovek. Ali, dubinski osećam, da ipak biće onako, kako predosećam da biće. Ajde da ne kažem, kako ja hoću..nego da jednostavno tako biti mora. Pa, mora. Ne znam što, ne napušta me ni dan danas taj osećaj.
Kada mi je bilo teško, preteško, ja sam plakala u mojoj pravoslavnoj crkvi. I niko me nije niti dirao, niti zašto plačem. Tamo smo se "više" sile i ja malko (po) razgovarali.
Sigurno to sve ima neki svoj plan. Možda je to plan, da me zapravo zaštiti.
Znam, da sam uvek mislila dobro. I uvek ću. I tu nema govora, za išta drugačije.
Ne mogu da zamislim, da mi se ispunjavaju sve želje. Jer sigurno da sma kao čovek grešna i da nisam zaslužila sogurno kao čovek ni da mi se sve ostvare. Niti da mi budu ostvarive. U ljudskoj je prirodi, da postanu nezajažljivi, bezobrazni i bahati. Da se osile.
Ja imam samo jednu želju. Jednu jedinu.
