Mislim da bi se u politiku smeli pustit samo bogati ljudi. Hoću da kažem, ne skorojevići koji još uvek pamte kako su gladni zebli po nekakvim vukoje.binama; već ljudi čiji su oci i đedovi bili bogati takođe.
Ne baš nužno para bogati.
"Da je meni pet minuta" je krilatica nesretnika koji radi kod kineza za sto eura na mesec na crno. Ko može imat poverenja u njega? Da mu sutra daš njegovih pet minuta, i stoprocentno mu veruješ da se neće polakomit? Da se neće prvo naranit, a onda naranit i svoje kumove i svastike. Da mu vlast neće udarit u glavu. Nikakve veze nema ni da ste gerilac koji godinama vodi partizanske bitke po gudurama protiv tiranije. Kad u nešto ulažeš toliko mnogo energije i toliko odlučnosti da si njima u stanju vodit gerilu; to protiv čega se boriš jeste ono čemu težiš. Revolucionaru nije krajnja potreba da se mirno penzioniše. Revolucionar zahteva smenu vlasti kojoj će zasesti na čelo.
To je razlog usled kojeg ne verujem ni u kakve revolucionarne priče i idealističke prevrate. Čim mi prečesto potežu humanost i pravdu, ja postanem sumnjičava. Gandalf je rekao: to tako počinje, iz želje da činiš dobro.
Ali ljudi ne znaju svoje prave želje, i čak i ako ih znaju, dešava se da ih kriju ko zmija noge.
Žudeti za vlašću znači biti gladan. Ne gladan vlasti kao takve, jer je to apstraktna stvar. Moćan možeš biti i u sasma privatnom okruženju, i puka glad za vlašću može se zadovoljiti mnogo minornijim rešenjima nego je to vlast nad celim narodom i državom.
Čovek koji žudi da bude jedina vlast u društvu, zapravo je gladan čovek. Gladan bukvalnih stvari; mesa, zlata. I ima određene logike - spram sveca i tropar. Ako si gadno gladan i dugo gladovao, onda ćeš teško imati meru i znati gde da staneš. Zato mislim da prosta potreba za moći/vlasti nije cela priča.
Potreba postaje opasna tek kad se udruži s glađu.
Sit političar možda bi bio razumniji. Možda ne bi bio korumpiran jer ga ne bi imali čime kupiti - on već ima sve što se kupiti može. Sitom čoveku ne vredi mahati u lice evropskim unijama, naprimer. Nas mogu zaje.bavat s evropom, Islanđane ne mogu. Islanđani nisu gladni zadnjih hiljadu godina.
Opet, ima nečeg i u tome čega smo gladni, i da li nas je uopšte moguće nahraniti. Prosečan Islanđanin je sit ako ima sređen socijalni program i zarađuje dovoljno da mu nije nužno preorati vilenjačke stećke posred bašte. On nema grandiozne težnje u smislu Skandinavije Do Tokija, i sasvim je u redu s faktom da su sveta vikinška mesta unutar granica država koje nisu Island.
Mada nema većih Vikinga danas do Islanđana; obzirom da su oni jedini sačuvali svoju kulturu i tradiciju koliko je to god, nakon hiljadu godina, bilo kojem narodu uopšte u moći. O čemu pričamo, pa čak im je i jezik ostao nepromenjen, i kažu da bi ga razumeo i Leif Crveni da, nešto, ustane iz mrtvih.
Načela sam se osetljive metafore, ukoliko je tako nešto grubo uopšte metafora; a pogotovo u ovom trenu; ali oduvek verujem da se stvari trebaju nazvat njihovim imenom. Na ovoj ovde prokletoj utrini politika je jedina moć koju uopšte poznajemo, a svi su nam političari gladni leba, i svi su im đedovi gladovali takođe. Zato nemaju meru niti znaju kad je dosta.
Gladan ima samo jedan cilj, a to je da se najede. Samo sit može biti diplomata, human i pravedan.
Ja bi rekla, i racionalan. Jer glad ima razne načine da se kanališe, i mnoge puteve da se zadovolji. Nije uvek nužno vaditi kamu za pasom da se plen prikolje.
Postoji nešto što se zove pripitomljavanje. Ali za to morate imati pun stomak.