Sudbina noćas očijuka s mojom dušom
Hoće da zaigramo fatalni ples
Ples
Isključi stvarnost.
Uključi muziku
u svojoj glavi
..
.i zapleši.
Poništi silu
gravitacije.
Neka ti tabane
grebu
oblaci
... i pleši.
Raširi krila,
znam da ih imaš.
Ne daj životu
da te koči
...
i otpleši...
Zorica Acimovic
Dok u mraku svoje duše sanjam tvoju plavičastu konturu
Nekakav kapric uzburkava moju krv i odvodi je do mozga
Tamo ona zapljuskuje moj duh samo jednom željom, očajničkom željom za plesom
Ali nekakva slabost sputava tu čežnju i baca u okove
Iz večnosti se pomalja glas nekog dobroćudnog demona
On započinje vijugav ples pitanja i odgovora mojim vijugama:
“Na breg da se popnem, ti mi reci kako?”
“Kroči samo gore, ne misleći na to!”
I krv se vraća u mišiće, pali ih i oni se pod vatrom krvi grčevito pokreću k tebi
Na tom putu ka sudbini moj dobri demon mi šapuće:
“Ćutanje je gore; sve prećutane istine postaju otrovne.”
Kako ti se približavam srce bije sve žešće i silovitije, žudi da izleti, da probije taj kavez satkan od rebara
Na volšeban način srce se promeće u reči i izleće iz glasnica nošeno vetrom daha:
Dobra noć, gospođice
Celu noć tražim seizmologa sa željom da izračuna s koliko rihtera vaša plava kontura potresa moju dušu, u nadi da će ta računica umiriti nemir u mom telu
No, ne nalazim ga
Pa shvatih da postoji samo jedan put spasenja, a on je u plesu s vama
Dakle, zamolio bih vas za ples
Ti ćutiš, tvoje ćutanje čereči moju dušu i telo
Ustaješ, nežno me hvataš za ruku, prislanjaš svoje usne na moje uho i šapatom kažeš:
“Moja krv je moje vreme za” tebe
Laganim koracima poput leta ptice odvodiš me ka svetlosti noći
Opet čujem šapat svog dobroćudnog demona koji smešeći se kaže:
“Sad tek ideš svojim putem veličine! Vrh i ponor – to je sad uključeno u jedno.”
I mi u kovitlacu naše eterske strasti fatalno
PLEŠEMO,
PLEŠEMO, PLEŠEMO….
Ples tvojih dodira
Sanjam te nasmejanu
Meni dragu
U snovima nazirem tu nit
Životnu
I živ sam, dok spavam nem
Trajem, dok teče san….
U zoru nestajem, i mrem
Odnosi te dan
Sanjam te razigranu
Meni milu
Ples tvojih dodira osećam
Kao udar vetrova
I živ sam, dok spavam nem
U trenu struji moj san
Zorom nestajem i mrem
Sam…
Aca Gajević