CRVENE LJUBAVI
Ma tko da mari za govorkanja, zle riječi,
Kad život u dvoje s toliko slasti ćute?
Krik bogomoljca, zloban pogled zar da spriječi
Tu
radost večeri kad stazom se upute,
Kad on je osjeća gdje gori nježnom puti
Kad stegne je uza se, dugi pogled svrne
Na dugi vrat, gdje mjesto
poljupca već sluti,
Na iskru žudnje, što joj zasja zjene crne,
A ona ćuti srh i želju luda bila
Da preda mu se sva, da
pomama je svlada,
Jer srce vrelu želju tjera tokom žila,
Krik nagona je sažge željom, te bi rada
Od svoga tijela momku bogat stol da poda,
Te do jutra da davnu glad i žed utaži,
Nezasitnom da usnom ljubavi se oda
Na pravoj gozbi puti, mladosti i draži.
I
zagrljeni tijesno kroz vrbake gaze,
Po sagu mahovine, prostrte za dvoje,
Sve dalje, kidajući živicu kraj staze
Da
grozničavom usnom lišće s grane broje.
Sa smiješkom on joj otkri
nemir što ga satre
Kad nije bilo nade da mu bude žena,
I tad o svečanosti uzeše da snatre
Kad otetim cjelovom prekri usta njena.
Al sad je ona ta što žudi cjelov dati,
Te opija se sva tom nezasitnom hranom,
Na svježem zraku, kada suton nebo zlati,
Il u
crvenom oproštaju sunca s danom.
Ista,
nerečena želja ih odvuče
Da zgodno mjesto u hrastiku mladu nađu,
Te s osmijehom na licu, dok im srce tuče,
Na zaokretu s puta niz obronak sađu.
Kraj žute plohe raži obilata klasa
Ko slučajno se nađe kutak gdje se ziblje
Zelenilo što svježi vjetar ga talasa
Iza njih krošnja stabla, sprijeda grm i šiblje,
Mjestance mimo, gdje se samo
žito vlažno
U dugom dahu glasa kada vjetar duše,
Sve gledajući se i zagrljeni snažno,
Bez daha, tromi, na
tle zbunjeni se
sruše.
Da divlja krika čula i žestoke gladi,
Oslobođenih želja, nagona u kome,
U borbi puti, ženka i njen mužjak, mladi,
U snažnom stisku jedno drugom krsta lome,
Svu travu zgnječi klupko valjanja im luda,
Ko nalet snažna vjetra, pljuska ili tuče,
Te izrovana zemlja pored njih je svuda,
Od udaraca nogu
praska krhko pruće!
Bez krika, lažna straha, opiranja,
smjelo
Sad ona sve mu draži svoga tijela nudi,
Bez bojazni da glas će doprijeti u selo
Eksplozije od ljubavi što razdire im grudi.
Na obijest krda misle, kad živinske glave
U proljeće se
divljim nagonom razgore,
Na konje kada
ržu, i na spremne krave
Da ljubavnom se jarmu bikova pokore.
A on, kralj njenog tijela, vladar svijesti njene,
Od sviju izbra nju, da s njome ljubav vodi,
I kada drhtavu je gleda poput sjene,
Tad momački ga ponos nadme te mu godi.
I kad se baci na nju, to je krik oluje,
Još bješnje no kad pljusak udara o stijenje,
Od grča njegova se dubok hropac čuje,
U grcanju se guši divlje sjedinjenje.
Da obamru joj čula, slomit bi je htio
U mutnu besvijest snagom bića svoga,
Te posljednji je nalet tako žestok bio
I sama im se ljubav uplaši od toga.
Da, sprva će ih selo s porugom da prati,
A roditelji kletvom, ali dan će doći
Kad ipak privolu za udaju će dati,
I sadašnji njen momak uza nju će poći,
Na dan vjenčanja, s paskom mlada muža,
Da u crkvu je vodi, da joj prsten dade,
U sjaju novih svijeća pored ranih ruža,
Nju, što već, mlada,
drhtaj materinstva znade.
EMILE VERHAEREN