Zelim te...

[Vatreni Kamen]

 

[gost 308098]

 

[Rusalka]

 

[štrumfeta-5]

 

[Young_blood]

 

[Vatreni Kamen]

 

[Ameno...]

 

[rosel]

auuuuuu

 

[Roibuš]

 

[Vatreni Kamen]

http://*******************************/wp-content/uploads/2011/01/black_beach_06_by_photoplace.jpg

 

[gost 308098]

 

[Крста]

 

[Drug Stari]

 

[Jan Hus]

Noćas vodimo ljubav
Noćas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi.
Širimo po nama mjesečinu i zvijezde,
njihov se odsjaj sladi uzdasima naših tijela.
Mila, držim te za struk i pratim toplinom pokreta,
ulazim i topim se u tvojom bedrima,
a moje usne preuzimaju tvoje grudi
i jezikom maze nabrekle bradavice.

Noćas vodimo ljubav, ti poda mnom i ja na tebi.
Ispod naših tijela vri noć
i putanjom milovanja uspavljuje pjev ptica.
Svaki prst utiskujem kožom i ćutim mekoću,
a prepone mi među tvojima gore,
pa me zanose i poput rijeke tečem.
Uzimaš me snagom mora.

Noćas vodimo ljubav, ti do mene i ja kraj tebe.
Uskovitlani zrak pomiče zidove,
sve smo bliže zori koja otkucajima stiže.
Pomiješani sa suncokretima
osjećamo kako se ritam u nama ne smiruje,
postaje žešći i oslobađa strasti naših trbuha.
Jutrom nam liježe ravnica u dlanove.
Šutim i želim te kraj sebe
svom snagom muškarca.
Slušam kako u meni
besprijekornom ljepotom žene,
bujaš.
Žudim za tobom
zlatno nasmijanom,
jer si nježna
i moje tijelo iznutra ljubiš.
U meni,
u mom tijelu uzdišeš,
kao žena,
koju oduvijek sanjam.
Lijepo i zanosno.
Požudno.
Dva mi srca donosiš.
Ostavljaš ih
iza mojih bijelih grudi.
Sva ponosna,
kao slavuj
sretna,
s jednim srcem pjevaš,
a s drugim,
na svoje me usne polažeš
u svom zagrljaju čuvaš.
Ti si moj spokoj
i volim te snom dotaknuti,
ali ipak, najviše te
kao vatru uživam.
Tvoj korak,
tvoj oblik,
tvoj miris,
i blagost tvoga bića,
to su moja vatra,
moja voda,
moj zrak
i moja zemlja.
I takvu te iskrenu,
dok me u svoje tijelo
naga primaš,
svake noći u sebi volim
i svom snagom muškarca
želim.

Zal Kopp

 

[Vatreni Kamen]

 

[Vatreni Kamen]

 

[Ameno...]

 

[Ameno...]

 

[Rusalka]

Uzmi me za sebe
Izvajaj me nežno,
Želim tvoga tela da osetim dah,
Neka bude jutro, sunčano i snežno
A ti budi snažan, razoran i plah.

Uzmi me sa sobom
Odlučno i smelo,
Da kušam vatru, tvoje strepnje vir
Hoću da gorim, neka bude vrelo,
Ubij moju patnju i izbriši hir!

Uzmi me sa sobom i oslobodi,
Slepa sam od strasti i osećam bol,
U sudaru naših svetova nek misao se rodi,
Nesputana energija koja nema pol.

 

[Vatreni Kamen]

 

[Vatreni Kamen]

 

[rosel]

 

[Jan Hus]

CRVENE LJUBAVI

Ma tko da mari za govorkanja, zle riječi,
Kad život u dvoje s toliko slasti ćute?
Krik bogomoljca, zloban pogled zar da spriječi
Tu radost večeri kad stazom se upute,
Kad on je osjeća gdje gori nježnom puti
Kad stegne je uza se, dugi pogled svrne
Na dugi vrat, gdje mjesto poljupca već sluti,
Na iskru žudnje, što joj zasja zjene crne,
A ona ćuti srh i želju luda bila

Da preda mu se sva, da pomama je svlada,
Jer srce vrelu želju tjera tokom žila,
Krik nagona je sažge željom, te bi rada
Od svoga tijela momku bogat stol da poda,
Te do jutra da davnu glad i žed utaži,
Nezasitnom da usnom ljubavi se oda
Na pravoj gozbi puti, mladosti i draži.
I zagrljeni tijesno kroz vrbake gaze,
Po sagu mahovine, prostrte za dvoje,

Sve dalje, kidajući živicu kraj staze
Da grozničavom usnom lišće s grane broje.
Sa smiješkom on joj otkri nemir što ga satre
Kad nije bilo nade da mu bude žena,
I tad o svečanosti uzeše da snatre
Kad otetim cjelovom prekri usta njena.
Al sad je ona ta što žudi cjelov dati,
Te opija se sva tom nezasitnom hranom,
Na svježem zraku, kada suton nebo zlati,

Il u crvenom oproštaju sunca s danom.
Ista, nerečena želja ih odvuče
Da zgodno mjesto u hrastiku mladu nađu,
Te s osmijehom na licu, dok im srce tuče,
Na zaokretu s puta niz obronak sađu.
Kraj žute plohe raži obilata klasa
Ko slučajno se nađe kutak gdje se ziblje
Zelenilo što svježi vjetar ga talasa

Iza njih krošnja stabla, sprijeda grm i šiblje,
Mjestance mimo, gdje se samo žito vlažno
U dugom dahu glasa kada vjetar duše,
Sve gledajući se i zagrljeni snažno,
Bez daha, tromi, na tle zbunjeni se sruše.
Da divlja krika čula i žestoke gladi,
Oslobođenih želja, nagona u kome,
U borbi puti, ženka i njen mužjak, mladi,
U snažnom stisku jedno drugom krsta lome,
Svu travu zgnječi klupko valjanja im luda,
Ko nalet snažna vjetra, pljuska ili tuče,

Te izrovana zemlja pored njih je svuda,
Od udaraca nogu praska krhko pruće!
Bez krika, lažna straha, opiranja, smjelo
Sad ona sve mu draži svoga tijela nudi,
Bez bojazni da glas će doprijeti u selo
Eksplozije od ljubavi što razdire im grudi.
Na obijest krda misle, kad živinske glave
U proljeće se divljim nagonom razgore,
Na konje kada ržu, i na spremne krave
Da ljubavnom se jarmu bikova pokore.

A on, kralj njenog tijela, vladar svijesti njene,
Od sviju izbra nju, da s njome ljubav vodi,
I kada drhtavu je gleda poput sjene,
Tad momački ga ponos nadme te mu godi.
I kad se baci na nju, to je krik oluje,
Još bješnje no kad pljusak udara o stijenje,
Od grča njegova se dubok hropac čuje,
U grcanju se guši divlje sjedinjenje.
Da obamru joj čula, slomit bi je htio
U mutnu besvijest snagom bića svoga,
Te posljednji je nalet tako žestok bio
I sama im se ljubav uplaši od toga.
Da, sprva će ih selo s porugom da prati,
A roditelji kletvom, ali dan će doći
Kad ipak privolu za udaju će dati,
I sadašnji njen momak uza nju će poći,
Na dan vjenčanja, s paskom mlada muža,
Da u crkvu je vodi, da joj prsten dade,
U sjaju novih svijeća pored ranih ruža,
Nju, što već, mlada, drhtaj materinstva znade.
EMILE VERHAEREN

 

[Roibuš]

 

[Rusalka]