SAN
Neka te ne uznemiri , neobican pocetak pjesme ,
pricati cu ti mila , o
snu , koji ,
u meni nocu , seta .
Vatri , sto me jutrom budi i miru koji osjecam ,
dok , u svakom koraku stiha ,
idem prema tebi .
Taman , kad se
mjesec usece u sobu , prilazi mi san ,
a ti se , nevidljiva zamaknes iza prozirne zavjese .
Uz hladan zid proseces , nosis sunce , na ramenu
i pazis , da me ,
obris tvog pokreta , ne uznemiri..
U tom trenu , ispod krova , moga
uspavanog tijela ,
s misli , samim rubom umornog oka ,
krisom legnes .
Ozarena lica ,
prekrijes moj osmjeh i poljupcima tiho ,
otjeras maglu , sa mojih , nemirnih ravnica .
Onda , starom mislju ,
primaknes se mome
tijelu
i sa rijekom osjecaja , spustis prema
uscu strasti .
Tu me tvoja
ruka , k sebi , poput
sutona ,
primi
i u odsjaju pijeska ,
skoljku bjelinom ponudi .
Kad vrt procvjeta , ti podamnom , dolinu otvoris ,
pa me njenim poljima i proplancima mamis .
Kako se vidicima
slasti , primicem sve blize ,
to se
san , kao vjetar , u meni ,
pokrece i mijenja .
Nista ne osjecam tada , osim tvoga , mekog tijela
i mojih uzavrelih dodira , preko njeznih proplanaka .
Odjednom shvatim , da sam sa
snom ,
u tvome bicu
i da to, moja rastopljena dusa , u tvom tijelu sanja .
Presretnog i
blazenog me budis ,
odlazis sa jutrom ,
ja se dizem i sa javom , na pocinak , s mirom spremam .
Vatra koju ostavljas , u sobi gori , ispod mojih vjedja ,
a svaki ugasli plam , u meni tad , novu zelju radja...
Zal Kopp