Zbog čega treba da opraštamo uvrede?

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
396.850
Trebalo bi da opraštamo uvrede, jer nam Gospod neće oprostiti. Ako budemo surova srca onda Gospod neće primiti naše molitve.
Mi ne učimo iz jakih propovedi. Ponekad i najkrasnorečivija propoved ne proizvodi nikakav utisak, a ponekad samo mala reč sve preokrene u nama, izmeni ceo naš život, jer naučna rasuđivanja ne dopiru do srca, već samo teše razum. Prepodobni Jovan Lestvičnik priča kako je jedan velmoža tražio oproštaj od svakoga ko je ulazio u manastir, govoreći: „Oprosti mi brate u meni je nečisti duh“.

I tom rečju „oprosti“ dostigao je najveće smirenje, koje mu je dalo bezmetežni mir i pokoj. I mi ćemo danas uzeti reči Spasitelja, Koji kaže: „Jer ako opraštate ljudima grijehe njihove, oprostiće i vama Otac vaš Nebeski; ako li ne opraštate ljudima grijeha njihovijeh, ni otac vaš neće oprostiti vama grijeha vašijeh“ (Mt. 6, 14-15).

Apostol Petar je pitao Gospoda Isusa Hrista: „Gospode! Koliko puta ako mi sagriješi brat moj da mu oprostim? Do sedam puta?“. A Gospod odgovara: „Ne velim ti do sedam puta, nego do sedam puta sedamdeset“ (Mt. 18, 21), to jest beskonačan broj puta do samog groba. Pokrenimo tri razmišljanja: zbog čega treba da uvrede opraštamo jedni drugima, kako se opraštalo u drevno vreme a kako u naše i kako mi treba da opraštamo. Mi treba da opraštamo uvrede iz tri razloga pre svega zato što ako ne oprostimo onda ni Gospod nama neće oprostiti; potom ako budemo surova srca Gospod neće primiti naše molitve; i na kraju uzajamno opraštanje je potrebno jer donosi neizrecivu duhovnu radost.

Treba opraštati, jer nam Gospod neće oprostiti. Ako budemo surova srca onda Gospod neće primiti naše molitve, jer On ne može da oprosti surova srca. A i kakva će biti naša molitva ukoliko nekoga rastužujemo, ukoliko nosimo uvredu u srcu? Takvo srce ne može u potpunosti da se prepusti molitvi. Ne možemo da zadobijemo umiljenje i duhovni mir.

A ukoliko oprostimo, kako lako postaje na srcu i kako slobodno i radosno dišu grudi! Setite se kako nam je teško ako nas uvredi neki čovek, kako ne želimo da se sretnemo s njim, i kako nam je neprijatno da vidimo njegovo lice. Ali treba reći: „Oprosti“, kako ta reč u trenu preporađa dušu, kako postaje lako i svetlo na srcu; neprijatelj sada postaje voljeni čovek, i mi smo spremni na sve za tog nekadašnjeg neprijatelja.
 
Eto zbog čega treba da opraštamo jedni drugima. Jovan Lestvičnik priča da je u jednom manastiru bio monah po imenu Kir, koji je neverovatno mnogo trpeo od bratije. Svaki dan bi ga terali od stola vikali na njega a on je sve trpeo i ćutao. I kada su ga pitali kako može da podnese toliko uvreda, on je odgovorio: „Monah treba da trpi trideset godina, a ja ću podneti još petnaest“. I zbog velikog opraštanja Gospod ga je ubrojao u svete. Verovatno se sećate žitija Alekseja, čoveka Božijeg, koji je na očevom pragu bio i vređan i bijen, i poliven pomijama, a on je sve trpeo jer je imao svepraštanje. Iz žitija prepodobnog Doroteja se zna da je on ispunjavajući poslušanje u bolnici, ako bi nekog slučajno uvredio, taj bi odlazio negde i gorko plakao. I kada bi ga starac Dorotej našao i pitao: „Šta se desilo čedo?“, – ovaj bi gorko ridajući govorio: „Oče uvredio sam brata svoga“.

Dorotej mu je odgovarao: „Čedo seti se da vređaš ne bližnjega svoga, već Samog Gospoda“. I kada bi video da je taj čovek već dovoljno otplakao rekao bi: „Gospod će ti oprostiti čedo, sada ćemo započeti novi život i trudićemo se da ne činimo zla bližnjima“. Kako mi treba da opraštamo? Bližnjima treba da opraštamo u rečima, delima i osećanjima. Ako nam se neko sveti, čini zlo, otima od nas nešto, progoni nas iz jednog mesta u drugo, mi sve treba da podnosimo sa trpljenjem, sećajući se zaveta svepraštanja. Ako nas neko uvredi rečju, i osuđuje treba ćutati.

Ali ako srce ne izdrži, ako ispliva na površinu gorčina uvrede, onda treba sebe ukoravati, govoreći za onoga koji nas je uvredio: „Možda sam ja vređao još više i radio gore stvari“. I ako budemo opraštali od sveg srca, od srca čistog i koje ljubi, i ukoravali sebe za svoje grehe, onda će i nama milosrdni Gospod oprostiti u Budućem Životu. Amin.
Izvor: Pravmir.ru
 
Trebalo bi da opraštamo uvrede, jer nam Gospod neće oprostiti.
Zašto bi trebalo da opraštamo uvrede ? Zbog Gospoda...što On u konačnici, ima sa time ? Doduše, može se primijeniti ona izreka..da nije toliko bitno što se govori, nego...t_ko govori.
Ljudski je griješiti, ljudski je i opraštati..ali smatram da sve ima svoju mjeru.

Postoji nešto što nazivamo ljudsko, osobno dostojanstvo i samopoštovanje. Ima situacija u životu kada čovjeku ne ostaje ništa drugo, osim toga.
Dopusti li da to nestane , čovjek gubi svoju bit.
 
Opraštanje uvreda je duboko ukorenjeno u pravoslavnoj tradiciji i predstavlja put ka duhovnom miru i božanskom oproštenju.
Iako nije uvek lako, ono oslobađa srce i omogućava duhovni rast.
Svaka uvreda pruža priliku za duhovnu nadgradnju i osnaživanje.

Zašto uvrede ne bi trebale da nas pogađaju:

Uvrede odražavaju osobu koja ih izgovara.


Kada te neko opsuje ili uvredi, to više govori o njegovom karakteru, stanju uma i emotivnoj nezrelosti nego o tebi.

Njegove reči su projekcija njegovih problema, frustracija ili nesigurnosti, a ne objektivna ocena tvoje vrednosti.


Ego i uvreda.

Ako nemaš ego ili si u stanju unutrašnje smirenosti, uvreda ne može da te povredi. U suštini, uvreda postoji samo dok postoji tvoj otpor prema njoj.
Ego se uvredi, duh ostaje miran.

Mržnja i ropstvo.


Dokle god si uvređen, postaješ taoc negativnih emocija – mržnje, ogorčenosti, besa.

To nije oslobađanje, već vezivanje samog sebe za energiju koja te troši. Opraštanje ovde nije čin prema drugom, već oslobađanje samog sebe.

Snaga kroz neuvređenost.


Prava snaga nije u osveti ili uvređenosti, već u sposobnosti da ostaneš smiren i ne vezuješ sebe za tuđe reči.

Kad prestaneš da se uvrediš, prestaje i moć drugih nad tobom.
 
Opraštanje uvreda je duboko ukorenjeno u pravoslavnoj tradiciji i predstavlja put ka duhovnom miru i božanskom oproštenju.
Iako nije uvek lako, ono oslobađa srce i omogućava duhovni rast.
Svaka uvreda pruža priliku za duhovnu nadgradnju i osnaživanje.

Zašto uvrede ne bi trebale da nas pogađaju:

Uvrede odražavaju osobu koja ih izgovara.


Kada te neko opsuje ili uvredi, to više govori o njegovom karakteru, stanju uma i emotivnoj nezrelosti nego o tebi.

Njegove reči su projekcija njegovih problema, frustracija ili nesigurnosti, a ne objektivna ocena tvoje vrednosti.


Ego i uvreda.

Ako nemaš ego ili si u stanju unutrašnje smirenosti, uvreda ne može da te povredi. U suštini, uvreda postoji samo dok postoji tvoj otpor prema njoj.
Ego se uvredi, duh ostaje miran.

Mržnja i ropstvo.


Dokle god si uvređen, postaješ taoc negativnih emocija – mržnje, ogorčenosti, besa.

To nije oslobađanje, već vezivanje samog sebe za energiju koja te troši. Opraštanje ovde nije čin prema drugom, već oslobađanje samog sebe.

Snaga kroz neuvređenost.


Prava snaga nije u osveti ili uvređenosti, već u sposobnosti da ostaneš smiren i ne vezuješ sebe za tuđe reči.

Kad prestaneš da se uvrediš, prestaje i moć drugih nad tobom.
Sve što te ne ubije, čini te jačim i snažnijim karakterom. To je zakon prirode. Nijedan neprijatelj nije neprijatelj nego učitelj. Trebamo mu biti zahvalni. Jer izlazimo jači i pametniji jer smo naučili lekcije. A na greškama i lekcijama se gradi čovek i život. Znači on ti nesvesno pomaže i čini te boljim.
 
Neka mi Bog oprosti ali kada me neko uvredi ali zaista uvredi i povredi , ne mogu da oprostim.
Ne svetim se i ne uzvracam , ali i ne opraštam, niti mogu da zaboravim..pa kako mi bude tamo gore
Isus nas ne uci da prastamo bezuslovno vec ukoliko se doticni iskreno pokaje i potrazi oprostaj...!!!
...sto je i razumljivo jer ni Bog ne prasta bezuslovno !
 
Zašto bi trebalo da opraštamo uvrede ? Zbog Gospoda...što On u konačnici, ima sa time ? Doduše, može se primijeniti ona izreka..da nije toliko bitno što se govori, nego...t_ko govori.
Ljudski je griješiti, ljudski je i opraštati..ali smatram da sve ima svoju mjeru.

Postoji nešto što nazivamo ljudsko, osobno dostojanstvo i samopoštovanje. Ima situacija u životu kada čovjeku ne ostaje ništa drugo, osim toga.
Dopusti li da to nestane , čovjek gubi svoju bit.
Trebamo oprastati zbog Gospoda ali i zbog nas samih jer smo mi ti koji realno trebamo imati od toga koristi.
ALI...
Kao prvo,prastanje nije bezuslovno vec iskljucivo ukoliko se radi o pokajanju sto ce reci ukoliko ti doticni potrazi oprostaj i ne smemo precutati vec imamo obavezu da pre svega UKAZEMO osobi sta je uradio i da to nije dobro ( tehnika izvodjenja ovog ostaje na svakog pojedinca da odluci sta ce i kako ce).
Evo dokaza;

Luka 17,3.4;
"...Čuvajte se. Ako ti sagriješi brat tvoj, nakaraj ga; pa ako se pokaje, oprosti mu.
I ako ti sedam puta na dan sagriješi, i sedam puta na dan dođe k tebi i reče: kajem se, oprosti mu..."
 
Svi smo nesavrseni i zato ne mozemo da ne gresimo u recima, i mozemo nekas i nenamerno nekoga uvrediti,
isto tako i drugi grese.
Ako sebi oprastamo takve greske, treba i drugima,
a i to je zahtev od Boga da oprastamo drugima ako zelimo da on nama oprasta i prelazi preko nasih gresaka.

Tako kaze Bozja rec Biblija
Matej 6 :14, 15 „Jer ako vi opraštate ljudima njihove prestupe, i vaš nebeski Otac će oprostiti vama.
15 Ali ako vi ne opraštate ljudima njihove prestupe, ni vaš Otac neće vama oprostiti vaše prestupe


ŠTA JE OPRAŠTANJE? Oprostiti znači preći preko nečije krivice i prevazići ljutnju, ogorčenost i želju za osvetom. Kada nekome oprostimo, to ne znači da odobravamo ono što je uradio, umanjujemo ozbiljnost te greške ili se pretvaramo da se ništa nije desilo. To je promišljena lična odluka koju osoba donese jer želi da sačuva mir i dobre međuljudske odnose.


Osoba koja oprašta pokazuje da je razumna. Ona shvata da svi mi grešimo, i u rečima i u delima

Rimljanima 3:23
Jer svi su zgrešili i ne dostižu Božju slavu,

Zato nas Biblija i podstiče na sledeće: Kolosanima 3:13 „Podnosite jedni druge i spremno opraštajte jedni drugima ako neko ima pritužbu na nekoga“

Kolosanima 3;14
Prema tome, jasno je da je opraštanje pokazatelj ljubavi, koja nas „savršeno povezuje“

 
Neka mi Bog oprosti ali kada me neko uvredi ali zaista uvredi i povredi , ne mogu da oprostim.
Ne svetim se i ne uzvracam , ali i ne opraštam, niti mogu da zaboravim..pa kako mi bude tamo gore
I ja ne mogu.

Ako taj neko zatrazi oprostaj ili kaze bar "izvini" onda oprastam pre ili kasnije i trudim se, ali ovako ne, osim ako ustanovim vremenom da sam ja nekog pogresno shvatila.

____________________


Malo je Novi Zavet tu u kontradikciji. Trazi se bezuslovno oprastanje,a s druge strane kaze se da se ne moze "otpustiti" zena ili muz, osim za preljubu. Znaci, preljuba se ne oprasta, pa zasto bi se onda i druge stvari bezuslovno oprostile?

Uz necije kajanje u redu, ali bez tog kajanja, meni je neshvatljivo i cak i kada to ucinim, vidim da sam ucinila jos vecu gresku.
 
I ja ne mogu.

Ako taj neko zatrazi oprostaj ili kaze bar "izvini" onda oprastam pre ili kasnije i trudim se, ali ovako ne, osim ako ustanovim vremenom da sam ja nekog pogresno shvatila.

____________________


Malo je Novi Zavet tu u kontradikciji. Trazi se bezuslovno oprastanje,a s druge strane kaze se da se ne moze "otpustiti" zena ili muz, osim za preljubu. Znaci, preljuba se ne oprasta, pa zasto bi se onda i druge stvari bezuslovno oprostile?

Uz necije kajanje u redu, ali bez tog kajanja, meni je neshvatljivo i cak i kada to ucinim, vidim da sam ucinila jos vecu gresku.
Nije u kontradikciji. I preljuba se moze oprostiti ako neko zeli ali ne mora.
Dakle preljuba je opravdan razlog za razvod.
 
Zato sto je to ozbiljan greh i prema Bozjem zakonu ko je zrtva toiga ima pravo da se razdvoji - razvede.
Sa druge strane Isus kaze prastajte - to se odnosi na sve.

Neko je kadar da oprosti i ubistvo i teske grehe nekome...
neko ne... Ali svesnost o Bogu nas uci oprastanju...
Da, Ali, ipak, ipak, u Jevadjelju po Luki pise ovo, i nekako mi to deluje logicno. Komunikacija ili sam osecaj greske je ipak bitan.

Čuvajte se. Ako ti sagriješi brat tvoj, nakaraj ga; pa ako se pokaje, oprosti mu. I ako ti sedam puta na dan sagriješi, i sedam puta na dan dođe k tebi i reče: kajem se, oprosti mu.

Lk 17:3,4
 

Back
Top