50 Među zamkama
Ovo se poglavlje zasniva na Ivanu 7,16-36,40-53; 8,1-11.
Sve vrijeme dok je bio u Jeruzalemu tijekom blagdana, Isusa su pratile uhode. Iz dana u dan pokušavali su Ga ušutkati. Svećenici i poglavari motrili su da Ga uhvate u zamku. Namjeravali su Ga spriječiti silom. Međutim, to nije bilo sve. Željeli su poniziti ovog galilejskog Učitelja pred narodom.
Prvog dana Njegove nazočnosti na svetkovini, poglavari su došli k Njemu pitajući Ga kojom vlasti uči. Željeli su odvratiti pozornost s Njega na pitanje o Njegovom pravu da uči, a time i na svoju vlastitu važnost i vlast.
“Moja nauka nije od mene,” rekao je Isus, “nego od onoga koji me je poslao. Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe.” (Ivan 7,16.17) Na pitanje ovih sitničara Krist nije odgovorio sitničarenjem, već otkrivanjem istine koja ima životno značenje za spasenje duše. Razumijevanje i uvažavanje istine, rekao je On, ovisi manje o umu no o srcu. Istina se mora primiti u dušu, ona zahtijeva podčinjavanje volje. Kad bi se istina mogla podvrgnuti samo razumu, gordost ne bi činila prepreku na putu za njezino primanje. Međutim, ona se mora prihvatiti djelovanjem milosti na srce, pa njezino primanje ovisi o odbacivanju svakog grijeha koji Božji Duh otkriva. Čovjekove prednosti za stjecanje znanja o istini, ma kako bile velike, neće mu biti ni od kakve koristi sve dok srce ne bude otvoreno za primanje istine i dok svjesno ne bude svladana svaka navika i običaj koji se suprote njezinim načelima. Onima koji se tako pokoravaju Bogu, s poštenom željom da upoznaju Njegovu volju i izvršavaju je, istina se otkriva kao Božja sila za njihovo spasenje. Oni će moći načiniti razliku između onoga koji govori za Boga i onoga koji govori sam od sebe. Farizeji nisu stavili svoju volju na stranu Božje volje. Nisu težili saznati istinu, već naći neki izgovor da je izbjegnu, a Krist je pokazao da je upravo to razlog zbog kojega nisu razumijevali Njegovo učenje.
On je sad otkrio ispit uz pomoć kojega se pravi učitelj može razlikovati od varalice: “Tko govori sam od sebe, taj traži svoju vlastitu slavu. A tko traži slavu onoga koji ga je poslao, taj je istinit; u njemu nema nepravednosti.” (Ivan 7,18) Onaj tko traži svoju osobnu slavu govori sam od sebe. Duh sebičnosti odaje svoje podrijetlo. Ali Krist je tražio Božju slavu. On je govorio Božje riječi. To je bio dokaz da je bio ovlašten za učitelja istine.
Isus je rabinima pružio dokaz o svom Božanstvu time što je pokazao da im čita srca. Od izlječenja u Betsaidi stalno su kovali zavjere za Njegovu smrt. Na taj su način sami kršili Zakon za koji su se izdavali da ga brane. “Nije li vam Mojsije dao Zakon?”, rekao je On. “I nitko od vas ne vrši toga Zakona. Zašto hoćete da me ubijete?”
Kao bljesak munje ove su riječi otkrile rabinima provaliju propasti u koju će se strovaliti. Za trenutak su bili ispunjeni strahom. Uvidjeli su da su u sukobu s beskonačnom Snagom. Ali, nisu željeli primiti opomenu. Da bi sačuvali svoj utjecaj u narodu, morali su prikriti svoje zločinačke namjere. Izbjegavajući Isusovo pitanje, uzviknuli su: “Zli duh opsjeo te… Tko hoće da te ubije?” Vješto su navodili na misao da su Isusova veličanstvena djela bila potaknuta zlim duhom.
Isus nije obraćao pozornost na ovo podmetanje. On je nastavio u želji da pokaže kako je Njegovo djelo iscjeljenja u Betsaidi bilo u skladu sa zakonom o suboti i da je ono opravdano tumačenjem koje su sami Hebreji dali tom zakonu. Rekao je: “Vama Mojsije dade obrezanje… i vi u subotu obrezuje-te čovjeka.” Po zakonu svako dijete moralo je biti obrezano osmog dana. Ako ovo određeno vrijeme pada u subotu, obred se morao tada izvršiti. Koliko više mora biti u skladu s duhom Zakona “što sam u subotu ozdravio svega čovjeka”. On ih je upozorio: “Prestanite suditi po vanjštini, već izrecite pravedan sud!”
Poglavari su morali zašutjeti i mnogi su u narodu uzviknuli: “Zar nije ovo onaj koga hoće da ubiju? A evo, on posve slobodno govori i ništa mu ne vele! Da nisu članovi Velikog vijeća zbilja upoznali da je on Mesija?”
Mnogi između Kristovih slušatelja koji su bili stanovnici Jeruzalema i kojima nisu bile nepoznate zavjere poglavara protiv Njega, osjećali su se privučeni k Njemu neodoljivom silom. Pratilo ih je snažno osvjedočenje da je On Božji Sin. Međutim, Sotona ih je bio spreman navesti na sumnju, za to već pripremljenim putem njihovih pogrešnih pojmova o Mesiji i Njegovu dolasku. Bilo je široko rašireno vjerovanje da će se Krist roditi u Betlehemu, ali da će nakon određenog vremena iščeznuti, a prilikom druge pojave nitko neće znati odakle je došao. Nije ih bilo malo koji su smatrali da Mesija neće imati nikakve prirodne veze s ljudskim rodom. Pa kako se narodno razumijevanje o Mesijinoj slavi nije poklapalo s Isusom iz Nazareta, mnogi su bili spremni prihvatiti misao: “Ali, za ovoga znamo odakle je, a Mesija kada dođe, nitko neće znati odakle je!”
Dok su se kolebali između sumnje i vjere, Isus je razumio njihove misli i odgovorio im: “Mene poznajete i znate odakle sam: nisam došao sam od sebe, nego postoji Istiniti koji me posla, a vi ga ipak ne poznajete.” Oni su tvrdili da posjeduju znanje o Kristovom podrijetlu, ali Ga uopće nisu poznavali. Da su živjeli u suglasju s Božjom voljom, prepoznali bi Njegova Sina kad im se otkrio.
Slušatelji nisu mogli pogrešno razumjeti Kristove riječi. One su jasno ponavljale onu tvrdnju koju je iskazao pred Velikim vijećem mjesecima prije ovoga, kad je sebe proglasio Sinom Božjim. Kao što su Ga poglavari tada pokušali ubiti, tako su sada tražili da Ga uhvate, ali su bili spriječeni nevidljivom silom koja je postavila mede njihovom bijesu govoreći im — dovde ćeš dolaziti, a dalje nećeš.
Između naroda mnogi su Mu povjerovali govoreći: “Kad dođe Mesija, hoće li činiti više čudesa nego ih je ovaj učinio?” Vođe farizeja, koji su puni zebnje pratili tijek događaja, zamijetili su izraze naklonosti mnoštva. Požurili su svećeničkim poglavarima i izložili svoje planove da Ga uhite. Pripremali su se da Ga uhvate kad bude sam; jer se nisu usuđivali to učiniti u nazočnosti naroda. Isus je opet pokazao da čita njihove namjere: “Još sam malo vremena s vama”, rekao je, “pa odlazim k onomu koji me posla. Tražit ćete me, a nećete me naći. Gdje budem ja, vi ne možete doći.” Uskoro će naći utočište izvan domašaja njihova ruganja i mržnje, On će se uznijeti Ocu, da bi opet bio Obožavani od anđela i tamo Njegove ubojice neće moći nikada doći.
Rabini su rugajući se rekli: “Budući da ga nećemo naći, kamo ovaj kani ići? Zar kani poći k (Židovima) razasutim medu Grcima i ućiti Grke?” Ovi sitničari nisu ni sanjali da je njihovim podrugljivim riječima opisana Kristova misija! Cijeli dan pružao je svoje ruke k narodu koji ne dopušta da mu se kaže i koji odgovara nasuprot, ipak naći će Ga oni koji Ga nisu tražili i pokazat će se onima koji za Njega ne pitaju. (Rimljanima 10,20.21)
Mnogi koji su bili osvjedočeni da je Isus Božji Sin zavedeni su pogrešnim rasuđivanjem svećenika i rabina. Ovi su učitelji vrlo utjecajno ponavljali proročanstva koja se odnose na Mesiju da će “kraljevati Jahve nad Vojskama na gori Sionu i u Jeruzalemu, i Slava će mu sjati pred starješinama”, i da će vladati “od mora do mora, i od Rijeke do granica svijeta”. (Izaija 24,23; Psalam 72,8) Zatim su povlačili omalovažavajuće usporedbe između slave koja je ovdje opisana i skromnog Isusova izgleda. Same riječi proročanstva tako su bile iskrivljene da potkrijepe zabludu. Da je narod u iskrenosti sâm proučavao Riječ, ne bi bio zaveden. Šezdeset prvo Izaijino poglavlje svjedoči da je Krist trebao raditi baš taj rad koji je radio. Pedeset treće poglavlje iznosi Njegovo odbacivanje i patnje u svijetu, a pedeset deveto opisuje karakter svećenika i rabina.
Bog ne prisiljava ljude da se odreknu svog nevjerstva. Pred njima se nalazi svjetlost i tama, istina i zabluda. Njihovo je da odluče što će prihvatiti. Ljudski je um obdaren silom da razlikuje između dobra i zla. Bog je odredio da ljudi ne odlučuju prema trenutačnom osjećaju, već na osnovi valjanosti dokaza, na osnovi brižljivo međusobno uspoređenih dijelova Pisma. Da su Hebreji odbacili svoje predrasude i da su uspoređivali pisano proročanstvo s činjenicama koje su obilježavale Isusov život, primijetili bi divan sklad između proročanstava i njihovog ispunjenja u životu i službi poniznog Galilejca.
I danas su mnogi prevareni na isti način na koji su bili prevareni i Hebreji. Vjerski učitelji čitaju Bibliju u svjetlosti vlastitog razumijevanja i predaja, narod ne istražuje Pisma za sebe i ne prosuđuje sam za sebe što je istina, već se prepušta njihovim sudovima i povjerava svoje duše svojim vođama. Propovijedanje i učenje Njegove Riječi jest jedno od sredstava što ih je Bog posvetio za pronošenje svjetlosti; ali učenje svakog čovjeka moramo provjeriti uz pomoć Svetoga pisma. Tko god s molitvom proučava Bibliju, s čežnjom da spozna istinu da bi je mogao poslušati, primit će božansko prosvjetljenje. On će razumjeti Pisma. “Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će…” (Ivan 7,17)
...