Ti si ziveo 14 god,ja sam rodjena u Splitu,i u Splitu si mogao prepoznati tko je Srbin,nije bilo tesko,jer je Split bio grad sa dosta vojnih lica,koji su imali srece i dobru vezu da dobiju prekomandu na moru i stan,slicno je u Zagrebu i on je geografski mnogo blizi B.Luci,gde su dolazili iz Bosne i Hercegovine u veliki grad..opet kazem,ja sam rodjena u Splitu i tako pricam i dan danas,niti se foliram ,ni nesto glumatam..dok moji roditelji pricaju sa jasno razdvojenim izgovorima..nisu rodjeni u Hrvatskoj...i ja znam sa Srbe koji imaju takav meki izgovor,a ne samo Hrvate..tako da to nema veze tko je Srbin,tko je Hrvat,vec samo govorno podrucje..U splitskoj Zagori su vecinom vlaji,ustaskog opredelenja,sto su blize Hercegovackoj granici i kod njih se jasno razvadaja izgovor ,a ortodoksni su Hrvati....
Ti tako govoriš zato što su Hrvati u Splitu većina, pa si se ti naprosto uklopila. To, međutim, nije tema, odnosno, nisi ti tema već tvoji preci i rodbina izvan uticaja gradske sredine. Siguran sam da tvoji, ako ne majka i otac, a ono babe i dede jasno izdiferencirano izgovaraju č i ć. Tema je, dakle, dijalektalna mapa:
Suština je u tome da su Hrvati srpskoj ijekavici kao i srpskoj opreci č-ć te dž-đ (loše) priučeni. Oni tako nemaju razliku između č i ć niti dvosložan izgovor jata (pišu lijepo, bijelo, a govore ljepo, bjelo).
Kod njih se prof. Ivo Škarić (1933-2009) zalagao za "fonetsko načelo raskida s knjiškošču, s prošlošču"; on kaže:
Svođenje č-ć na č i dž-đ na đ
Da je za večinu Hŗvata, napose urbanih, u opčem jeziku več zavŗšena defonologizacia fonemske opreke č-ć, a pogotovu đ-dž, te da se nerazložno gubi energia pri opismenjavanju i trud oko ispravnosti pisanja č-ć i dž-đ, što rezultira unatoč svemu tomu dvostruko večim brojem pogrešaka neko što je njihova čak izvankontekstualna razlikovnost, pa da stoga grafisko razlikovanje bez fonemskog pokriča predstavlja veči komunikaciski šum nego što bi širilo komunikaciski kapacitet, utvŗđeno je u vŗlo rigoroznom empiriskom istraživanju (škarić, 2000). Istina, opreka č-ć i rjeđe dž-đ žive u nekim hŗvatskim dialektima, ali u vŗlo raznolikom glasničkim ostvarenjima, pa se onda u opčem govoru te opreke potiru. Evokaciom svog organskog dialekta neki se u pisanju čak dobro i snalaze, a neki se snalaze i naučenim etimologiama – č od /k/ i /c/ palatalizaciom, a ć i đ od /t/ i /d/ jotaciom. Toj dialektalno-etimološkoj ispomoči nema ipak mjesta u fonološkom pravopisu, pa ni u fonematici inače, jer su i svi drugi fonemi nastali na mnoge načine, što može utjecati na njihovu distribuciu i način asimilaciskog djelovanja, ali ne i na fonemski identitet. K tomu, pretpostavljen i fonem /dž/ tipično je “knjiški”, izmišljen fonem, jezično neistinit.
Ije je je
Dvoglasac /ie/ od staroga dugoga jata, što ga je još Šulek preporučao (šulek,1854), koji je Brozović interpretirao kao zaseban dvoglasni fonem (Brozović, 1973, 1991), zasigurno nije u opčem svehŗvatskom jeziku zaseban fonem, nego je dvofonemska skupina /j/ /e/, kao što je i od kratkog jata te kao što je i od ne-jata, pa je sljed /je/ fonemski isti u npr. /svjet/, /svjetski/ i /jedan/ (Škarić, 1996). Naravno /e/ u /svjet/ je dugi [e] kao i u rječi [jed], ali je to prozodiska osobina, o kojoj ne treba raspravljati u svezi s fonemskim pismom. Pravopis, naravno, može preporučiti da se označi duljina bilo kojeg samoglasnika, a ne samo /e/ od dugog jata, na mjestima gdje kontekst ne uklanja moguču dvoznačnost, premda se u načelu prozodia rječi prema našem pravopisu ne označuje.
Osim što nema pokriča u fonemima, ni u trima /ije/ ni u jednom /ie/, pisanje ije za refleks staroga dugog jata treba napustiti i iz još dvaju razloga. Pŗvo, doista postoje rječi u hŗvatskome s nizom fonema /i/ /j/ /e/, pa troslov ije treba za njih, npr. /prije/ (iznimno od dugoga jata), /čije/, /pije/, /južnije/ itd. Drugo, treba napustiti pisanje toga ije da se prekine sve češče nadriispravno izgovaranje dvosložnog [i-je] na svim mjestima gdje tako piše, što je ortoepski posve neprihvatljivo u opčem svehŗvatskom govoru.
I oko ije-je postoji slična, tj. obratna priča od one oko ŗ-r. Naime, stari hŗvatski pisci, a koji nisu pisali ikavski ili ekavski, refleks su jata pisali različito – ye, iye, ie, ije, je, ali nikad se nije dogodilo da ikoji pisac tim slovima razlikuje dugi od kratkoga jata, nego je svaki uvjek pisao jednako kako dugi tako isto i kratki jat (Maretić, 1889; Vončina 1993). I opet, tako do Bečkog dogovora, u kojemu su se potpisnici u toči 2 jednoglasice “složili da se na onijem mjestima, gdje su po ovom narječju (misli se na “južno narječje”, tj. istočnohercegovačko, I.Š.) dva sloga (syllaba), piše ije, a gdje je jedan slog, ondje da se piše je, ili e, ili i, kako gdje treba, n. p. bijelo, bjelina, mreža, donio” Tomu se još dodaje: “zamolili smo svi g. Vuka Stef. Karadžića, da bi napisao o tome glavna pravila.” Tako stoji s dugom predpravopisnom hŗvatskom tradiciom o jatu.
Još o tome:
http://govori.tripod.com/fonolosko2001.htm
To je to, za Hrvate karakteristično, neprestano lutanje po bespućima srpskog jezika u potrazi za jezikom Hrvata - a njega tamo jednostavno nema, pa nema.
