Nisam ni teoretičar zavere ni paranoik al' ne mogu da ćutim kada vidim ko i na kkav način promoviše simbole Vojvodine.
Evo jedno mišljenje koje mogu delimično i da prihvatim.
"...nikakvu težnju ka separatizmu. Sve savezne države SAD imaju i grbove, i svoj cvet ili drvo, zastavu, himnu. Svi kantoni Švajcarske imaju grbove i ko se deli? Drugo, grb nije odraz feudalnih odnosa, nadmoći i vlasti krunisanih, recimo, glava. Od svih, oko milion grbova evropske tradicije na svetu, jedva da 20% predstavlja plemiće, kraljeve i vlastelu. Znači, ni to nam nije nikakva prepreka da ponovo steknemo grb. Još 1998. objavio sam članak sa identičnim predlogom.
Stvarni problem leži u neznanju, krajnjem šarlatanstvu, diletantizmu i iznad svega, nesavesnom pristupu zadatku. Prema tekstu u „Dnevniku” od 28. juna, izgled grba je poslanicima prezentovao direktor Muzeja grada Novog Sada Ilija Komnenović. To nesumnjivo ukazuje na Muzej grada kao „tvorca” ovog, prikazanog, neslavnog znamenja. U isto vreme, Muzej Vojvodine raspolaže mnogo kompletnijom i stručno i likovno profesionalnom, dokumentacijom. Rečeno je da je štit složen iz tri polja. Heraldičkim jezikom, štit je podeljen na tri polja, što je inače retkost. Dalje, sasvim laički i nestručno, rečeno je da su dva uspravna polja, a jedno položeno, što je heraldički nonsens, pogotovu što se dalje objašnjava da je „u levom uspravnom polju” - potpuno netačno - jer prema heraldičkim zakonima levo i desno su pojmovi vezani za štit, kako ga nosi štitonoša „s apostolom Pavlom, koji drži mač. A, u stvari, oslonjen je na mač, jer da ga drži, bio bi uzdignut - desnom rukom, „a u levoj (drži) knjigu”. Ako znamo da je Sv. apostol Pavle bio u Bačkoj i na Fruškoj gori 65 godina posle Hrista, knjigu nije mogao ni da zamisli, a ne da je drži. Tada su postojali svitci pergamenta i slično, a ne knjige. Na grb Srema ću se još vratiti, ali je neshvatljiv čempres iza jelena, namesto jablana. Otkuda takvi nonsensi? Pre nekih 65-70 godina firma za proizvodnju kafe bez kofeina, „Kava Hag”, inače nemačka, u sklopu svojih propagandnih akcija u svakoj od zemalja u kojoj je imala predstavništvo (i, naravno, prodaju) izdala je knjižice za ulepljivanje markica sa grbovima mesta te zemlje. To sam i ja radio oko 1933-35.
Knjiga se zvala „Grbovi Jugoslavije” (Izdavatelj Kava Hag D. D. Zagreb). Koncept i tekstove dali prof. dr Rudolf Horvat i Emilije Lašovski ravnatelj Kraljevskog državnog arhiva u Zagrebu. Crteže grbova radila je Vjera plem. Bojničić-Zamola, hrvatska poznata slikarka. Međutim, dve su stvari za čuđenje: pominje se u uvodu Varaždin kao najstariji (tada naš) grad sa grbom iz 1467. Ali, autori preskaču Novi Vinodolski - uskočki, srpski grad, koji status kraljevskog slobodnog grada i grba, „na plavom polju srebrna kula, ispod osmokraka, srebrna zvezda, dobio za ratne zasluge od kralja Mateje Ugarskog, sina Sibinjanin Janka (Hunyady Janos - gde prezime potiče od primorske reči hunjad - zet, od italijanskog cognao, a po rodoslovu iz mađarske istorije otac mu ima nadimak serb...)
Drugo, u nedostatku podataka, Vojvodina (a i neka naša mesta) ima za grb - grb Srbije, sa krstom i ocilima. Dalje, nisu znali da i Banat ima grb, te su se „složitelji” sadašnjeg grba Vojvodine poslužili grbom Grabovca (lav na crvenom štitu), skenirali ga i dodali handžar umesto sablje krivošije. A grb Srema je neodgovorno, krajnje diletantski iskasapljen, da bi ga uklopili u donje polje. Istina, osnovnu grešku čini Hugo Gerard Štrel, dajući plavu boju svim poljima, osim sa jelenom (i čempresom). Bačka ima smešnog apostola Pavla, umesto u crvenoj, u mrkoj odori, koji drži mač za oštricu i već pomenutu knjigu.
Međutim, naša pogreška je u neshvatanju heraldike i potpuno ignorantskom odnosu. Uopšte nije važan crtež grba, pogotovu u ovako izduženom štitu, već sadržina data u opisu - heraldički: blazonu grba. Crtež se mora držati blazona, svih, u njemu pomenutih detalja.
Nikakav „talon” se heraldički ne priznaje i ne bi trebalo ni na pokrajinskom, gradskom, a posebno ne na jugoslovenskom nivou, čime dokazujemo poslovični nedostatak opšteg obrazovanja. Blazon grba Vojvodine bi trebalo da sadrži podele štita, boje, boje „beyeva” - odeće osoba, lava, itd. i, naravno, jablana.
Kako će se grb upotrebljavati na raznim nivoima vlasti, neophodno je dati srednju varijantu, ukrašenu samo vencem lovora i hrasta (heraldički kultura i ratna slava), a treći, za zgradu Izvršnog Veća, Skupštine, automobil predsednika, sa kacigom i lacinijama (trake tekstila koje se vijore od kacige, pa oko štita). Kruna bez feudalne sadržine (data na primeru) potpuno je prihvatljiva. Na kraju, Republika Mađarska u grbu nosi krunu i, u parlamentu i na suvenirima još neke, ne baš „pitome”, detalje.
A veza sa Srbijom ista je kao i u tradicionalnom grbu: u srcu štita sa elementima grba Vojvodine, grb Srbije sa krstom i ocilima. Pa, i zvali smo se nekad, u Austriji, Vojvodstvo Srbija.
Mirko J. Stojnić,
arhitekta-dizajner
Palić..."