Stare zbog oksidacije ćelija tj zbog oksidativnog stresa. Zato neki stare brže a neki sporije, govorim o biološkoj starosti. Zato neko ima 50 a izgleda ko 65 a drugi ima 65 a izgleda ko 50.
Svaki put kad udahnemo
kiseonik, u ćelijama nastaju
slobodni radikali – nestabilne molekule koji
oštećuju DNK, proteine i membrane.
Taj proces se zove
oksidativni stres.
Znači, isti element koji nas drži u životu, polako nas troši iznutra — kao da plaćamo cenu za disanje.
To je fascinantna
inverzija prirode:
> ono što te stvara, istovremeno te i razgrađuje.
disanjem živiš — i
disanjem stariš.
Kiseonik je kao vatra: daje toplotu, ali ako previše gori — sagori sve.
Na najdubljem biološkom nivou,
starenje je posledica kiseonika.
Evo kako to ide, prosto rečeno:
kad dišeš, kiseonik ulazi u ćelije i tamo učestvuje u procesu koji stvara energiju (
mitohondrijska oksidacija).
Ali — taj proces nije „čist“.
Uvek se mali deo kiseonika pretvori u
slobodne radikale — agresivne molekule koji napadaju sve što stignu: DNK, membrane, proteine.
Telo ima svoje „
popravljače“ (
antioksidanse), ali s godinama ti sistemi slabe, i oštećenja se gomilaju.
Rezultat?
Starenje.
Znači bukvalno — disanjem polako
trošimo sebe.
Život je hemijski paradoks:
>
isti dah koji ti daje energiju, zapisuje i tvoju propast.
Ali evo još zanimljivije misli:
bez kiseonika bi umro odmah,
a sa njim —
umireš polako.
To znači da život nije suprotnost smrti, već spor oblik njenog nastajanja.