Zanimljivo pitanje.

Stare zbog oksidacije ćelija tj zbog oksidativnog stresa. Zato neki stare brže a neki sporije, govorim o biološkoj starosti. Zato neko ima 50 a izgleda ko 65 a drugi ima 65 a izgleda ko 50.
Svaki put kad udahnemo kiseonik, u ćelijama nastaju slobodni radikali – nestabilne molekule koji oštećuju DNK, proteine i membrane.

Taj proces se zove oksidativni stres.

Znači, isti element koji nas drži u životu, polako nas troši iznutra — kao da plaćamo cenu za disanje.

To je fascinantna inverzija prirode:

> ono što te stvara, istovremeno te i razgrađuje.
disanjem živiš — i disanjem stariš.



Kiseonik je kao vatra: daje toplotu, ali ako previše gori — sagori sve.

Na najdubljem biološkom nivou, starenje je posledica kiseonika.

Evo kako to ide, prosto rečeno:
kad dišeš, kiseonik ulazi u ćelije i tamo učestvuje u procesu koji stvara energiju (mitohondrijska oksidacija).
Ali — taj proces nije „čist“.
Uvek se mali deo kiseonika pretvori u slobodne radikale — agresivne molekule koji napadaju sve što stignu: DNK, membrane, proteine.
Telo ima svoje „popravljače“ (antioksidanse), ali s godinama ti sistemi slabe, i oštećenja se gomilaju.
Rezultat? Starenje.

Znači bukvalno — disanjem polako trošimo sebe.
Život je hemijski paradoks:

> isti dah koji ti daje energiju, zapisuje i tvoju propast.

Ali evo još zanimljivije misli:
bez kiseonika bi umro odmah,
a sa njim — umireš polako.

To znači da život nije suprotnost smrti, već spor oblik njenog nastajanja.
 
Svaki put kad udahnemo kiseonik, u ćelijama nastaju slobodni radikali – nestabilne molekule koji oštećuju DNK, proteine i membrane.
Taj proces se zove oksidativni stres.
Znači, isti element koji nas drži u životu, polako nas troši iznutra — kao da plaćamo cenu za disanje.
To je fascinantna inverzija prirode:
Ali kada bi taj kiseonik bio dovoljno negativno jonizovan uticaji bi se kompenzovali.
 
Ali kada bi taj kiseonik bio dovoljno negativno jonizovan uticaji bi se kompenzovali.
Ako napraviš balans između ugljen dioksida i kiseonika onda možda možeš duže da živiš. Ili mlad da umreš, ili bar mlađe da izgledaš. To se zove neka mitohondrijska autofagija(mitofagija), kad "postiš" sa kiseonikom kao sa hranom.
 
Poslednja izmena:
Bravo, svaka čast, ako nije AI, a i da jeste, bar' si potražio, znači zbog čega starimo? Konkretno.

Znao sam od ranije, nije neka velika tajna . S tim što imam repliku, ne starimo mi nego naša zemaljska tela, mi smo večito mladi, besmrtni i neuništivi, samo privremeno nastanjeni u ljudskom telu. Znam da mnogi ne veruju u to, nemam ništa protiv, svako ima pravo na svoja uverenja.
 
Izvini, smeta mi tvoj avatar, mislim da nije normalan, kao što se vidi, pa te ignorišem, pravi mi neke smetnje u glavi, disonancu, ništa lično, samo sam ja hiper osetljiv, možeš i ti mene da ignorišeš ako hoćeš, ili ću ja tebe prestati ignorisati kad promeniš sliku, ako staviš neku normalnu. U svakom slučaju si u pravu za odgovor, i prvi si rekao, hvala ti. :)
 
Poslednja izmena:
Izvini, smeta mi tvoj avatar, mislim da nije normalan, kao što se vidi, pa te ignorišem, ništa lično, samo sam ja hiper osetljiv, možeš i ti mene da ignorišeš ako hoćeš, ili ću ja tebe prestati ignorisati kad promeniš sliku, ako staviš neku normalnu. U svakom slučaju si u pravu za odgovor, i prvi si rekao, hvala ti. :)

OK, taj avatar je posledica jednog posta u jednoj temi :)
dobro ako je uznemirujuc - promenicemo!
 
Ne stare samo živa bića. Sve u svemiru što je napravljeno od materije stari, menja se vremenski i na kraju umire. Tako naprimer i jedna zvezda stari i na kraju umre smrću zvanom supernova.

Zašto sve što je materijalno mora da stari? Zato što je materija nešto što je najnesavršenije u svemiru pa samim tim ima i vreme trajanja. Možda je za utehu što će od jedne materije, kada ona prestane da postoji u svom izvornom obliku, nekada nastati neka druga koliko-toliko bolja i efikasnija.
 

Back
Top