Evo da se ne svađate više. Ovo vam je sve istina koju nemože niko pobiti.
A ono što neko dobaci kao u šali , mislim Mrkalj, da sve kaže da su Crnogorci bili Hrvati, nema veze sa stvarnošću. Nikad nijesu bili Hrvati niti će biti.
To su samo napravili oni u 19v, što izjednačavaju vjeru i naciju.
Tako su od nekoliko % Crnogoraca katolika napravili Hrvate a ti veze nemaju sa Hrvatskom i osim 1,7% svi drugi se izjašnjavaju kao Crnogorci.
Dukljani=Zećani=Crnogorci su sve do Ivana Crnojevića bili pod uticajem Mlečana i bili su većinom katolici.
Isto tako su bili katolici i veći dio sjeverne Albanije pa tako i porodica Đerđa Kastriota od koje su nastali i Drekalovići.
Pravoslavlje u CG se pojavljuje sa Nemanjićima (Sv.Sava) ali je to bio period, kada većina običnog naroda nije to razlikovala. Smatrala je da je to hrišćanska vjera i toj podjeli nijesu davali previše važnosti.
Tek u 15v, posle nesporazuma sa Mlečanima, Ivan Crnojević se više okreće prema Srbiji i Rusiji i gradi pravoslavni hram Cetinjski manastir. Tada se u CG masovnije prihvata pravoslavlje.
A o Drekalovićima i Kučima evo ovdje sve detaljno i provjereno istinito - pa neka čita koga to zanima.
Ako nekoga zanima, mogu mu dati podatke o svim kasnijim bratstvima od Drekalovića osim za dva koji su prešli na islam pa su od njih danas muslimani (dva prezimena). Svi ostali su danas hrišćani pravoslavne vjere.
Pleme KUČI, veoma staro sa prvim pisanim pomenom iz 1455.godine, nastalo je i naseljava istočni predio Crne Gore, duž državne granice sa Albanijom. Još tada je pleme Kuči predstavljalo jaku političku činjenicu i pripadalo je državi Zeti kojom je upravljao Ivan Crnojević. U plemenskoj oblasti Kuča, žive jedan pored drugog dva etnička življa: Crnogorci i Albanci. Crnogorci su pravoslavne vjere, osim nekoliko porodica koje su islamske vjeroispovijesti, dok su Albanci katoličke vjere sa samo nekoliko muslimanskih porodica.
Na istoku se Kuči graniče sa Albanijom , na sjeveru i sjeveroistoku je područje Vasojevića i Plavska oblast, zapadno su Bratonožići i Piperi a južna granica Kuča je prema gradu Podgorica. Plemenska oblast kučke zemlje iznosi oko 300 km2, sa preko tri hiljade domova i oko 15.000 stanovnika. Na južnoj teritoriji Kuča: Zlatica, Zagorič, Doljane i Masline je doseljen veliki broj stanovnika iz čitave Crne Gore i bivše SFRJ, tako da su postali dio grada Podgorice. Inače, administrativno, teritorija Kuča je u sastavu opštine Podgorica
Do prisajedinjenja Crnoj Gori, Kuči su živjeli samostalnim plemenskim životom sa vrlo malo spoljašnjeg uticaja. Imali su svoje specifično unutrašnje uređenje sa Narodnom skupštinom kao najvišim organom, koja je birala Vojvodu, kao izvršnu ličnost, sa tradicionalnim pravnim uredbama koje nestaju prisajedinjenjem Crnoj Gori. Svako veće bratstvo imalo je svojega glavara - kneza, koji je zastupao njihove interese. Prvi vojvoda iz plemena Drekalovića je bio njihov rodonačelnik Drekale, koji je bio katolik. Nakon njega vojvode se biraju samo iz bratstva Drekalovića. Poslije pogibije Drekalove i njegovog sina Nikole, koje su ubili Turci, vojvodstvo prelazi na Drekalovog sina Lala, za čijeg vremena Kuči, koji su do tada bili većinom katolici, prelaze u pravoslavlje. Dešavalo se to za vrijeme Vladike - Rufima I Boljevića (1608-1631). Nakon Lala, za vojvodu, Kuči biraju njegovog sina Ilika, i tako redom do posljednjeg vojvode plemena Kuča, Marka Miljanova.
Geološki je kučka oblast podijeljena na sjevernu, gdje preovladaju starije stijene i u kojima dominiraju Komovi sa najvećom visinom 2439m i oblast planine Žijevo. To je pravo karsno zemljište, sigurno najdivljiji predio Crne Gore. Od Žijeva prema jugu kučka oblast se spusta stupnjevito sa najmanje tri terasasta dijela sve do najnižeg Meduna.
Čitava sjeverna površina Kuča je dosta siromašna zemljištem za obrađivanje. Jedini veći predio Kuča, pogodan za obraĐivanje je na jugozapadu , ravnica Doljani.
Pošto je veći dio Kuča karstna površina, to je jako oskudan vodom. Znatne količine vode se nalaze u Fundini i na sjeveru između Brskuta i jezera Rikavac. Klimatski se Kuči mogu podijeliti na tri oblasti:Juđni Kuči imaju primorski klimat. Tople vazdušne struje ublažavaju klimu sve do Komova do visine od 1000 metara i na kraju u predjelu Komova vlada surova klima sa dugim i hladnim zimama.
Drekalovići su najbrojnije bratstvo u Kučima, koje vodi porijeklo od svog praoca Drekala - što na albanskom znači Andrijica, za koga se pouzdano zna da je živio sredinom XVI vijeka. O porijeklu Drekalovom postoje razne verzije no čini se da je najvjerovatnija ona koja govori da je on potomak slavnoga velikaša Đerđa Kastriota - Skenderbega (1416-1468) - Aleksandar, savremenika Stefana I Ivana Crnojevića, gospodara Zete. Đerđ je u tom vremenu bio kralj plemena Albion, a koji su živjeli oko prestonog grada Kroje u današnjoj Albaniji, i po kome su plemenu dobili ime svi narodi koji danas pripadaju državi Albaniji.
Nakon Lalevoga sina Ilika, koji je imao sedam sinova, počinje nagla ekspanzija bratstva Drekalovića. Nastaju nova bratstva koja se nazivaju po Ilikovim sinovima.
Najmlađi Ilikov sin, Milo, je najprije živio sa svojim stricem Čejom na Ublima, gdje je ostao trag: Veliko Kućište, koje se danas zove Milačića, te jedna kružna zaravan u njenoj blizini koja se zove Guvno Milačića, a nalazi se u neposrednoj blizini kuće Miloša Stefanova Radonjića. Nije poznato koliko dugo je Milo živio na Ublima i da li je tamo bio oženjen. Zna se da Premo sa porodicom seli na Malo Stravče blizu Brskuta.
Kako je porodica rasla i jačala tražena su nova naselja. Pravac naseljavanja je išao prema Brskutu, na području koje je do doseljavanja Milačića pripadalo Bratonožićima.
Premo se zadržao na Malo Stravče, njegov sin Pero naseljava Dubaje, a Mićo Kruševi Do, koje i danas drže njihovi potomci.
Između Dubaja i Kruševog Dola postoji prirodna međa - Bilo od Dubaja, koje se prostire od Glavice Neškovića pa do Ilin Dola na istoku. Mićovi sinovi Šćepo i Jovan podijele Kruševi Do i postave među sredinom Dola., od Osiječa do Omarove Škalje. Kasnije su se Šćepovi proširivali prema Veljem Dolu, a Jovanovi Prema Stravču.
Pero je Dubaje podijelio na Gornje i Donje, sa međom na putu koji vodi od Stravča prema Kruševom Dolu i Brskutu. U Gornjim Dubajama su ostali Luka i Vuso, a u Donjim Boško. Predio koji su naselili Milačići danas pripada Kučima. Mada udaljeni od svojih bratstvenika u Kučima, zadržali su sve osobine i navike svoga plemena i održavali jake veze, kako bratstveničke tako i službene, jer su pripadali po organizaciji svih društvenih i službenih institucija svojoj matici, plemenu Kuči. Milačići su, prirodno, gravitirali Brskutu sa kojim su jedno vrijeme imali svoju opštinu, školu i crkvu.
Osim Kruševog Dola i Dubaja, veliko naselje Milačića je Veruša gdje su prvi doselili potomci Šćepovih sinova Ljaba, Marka i Radula. Daljnja raseljavanja Milačića počinju negdje poslije 1878.godine i razgraničenja Srbije sa Turskom: U Široke njive naseljavaju Miro, Radonja i Milonja, sinovi Ivana Novakova. Istovremeno tu doseljavaju sinovi popa Đoka, Ilija i Zarija, koji se ubrzo sele u Bijele Vode, kod Prokuplja.
Danas, najveća naseobina Milačića - Kalača je u okolini Rožaja u predjelu koji se zove Kalače. Za vrijeme Prve poare Kuča Jovan Mićov i bratanići mu, sinovi Šćepovi: Radule i Marko iz Kruševog Dola, i Vušo, sin Perov iz Dubaja, prebjegnu u Tursku, u blizinu Berana. Iz nepoznatih razloga prešli su u Rožaj. Data im je zemlja uz uslov da prihvate islam. Ubrzo Marko i Radule odluče da prebjegnu u Crnu Goru i vrate se Kuči u Milačiće. Zašto Jovan i Vušo nijesu pošli sa njima nije poznato.
Jovanu, kao starom čovjeku, Turci dozvole da se vrati u Milačiće ,gdje mu je bila ostala porodica. Vušo- KALAČ primi islam i ostane. Kasnije je to mjesto, po njemu, dobilo naziv Kalače.
U međuvremenu su svi dobili turska imena: Jovana su nazvali Adžo, a njegove brataniće: Marka - Osman, a Radula- Murat, dok Vuša nazovu Kalač.Ne zna se da li je Vušo dobio ime po selu KALAČE, ili je selo dobilo ime po njegovom turskom imenu Kalač.
Sinovi Radoša Vukova i Neša Milićeva, doseljavaju u Merdare kod Podujeva. Tu se iz Doljana nastanjuju Stanko i Bojo Velisini. U Mačju stijenu je doseljen Luka Ristov iz Dubaja, a na Prepolac Nikola Radojev. U Merdare doseljava Pavle Pavićev. U Pepiće kod Murina, Radoje i Luka, sinovi Ivana Mijatova iz Dubaja.
Po završetku balkanskih ratova, prvog i drugog svjetskog rata, na Kosovo doseljava veliki broj Milačića, naročito oko Peći, Đakovice i Podujeva. U Vitomirici je naselio najveći broj kuča Milačića. Danas , pored ovih matičnih naselja, Milačići žive raseljeni po čitavom svijetu.
Svi Drekalovići pa time i Milačići slave Sv. Nikolu. Ne zna se koji je bio povod da Drekalovići uzmu Sv. Nikolu za slavu. Pored ove ”glavne” slave, svi Kuči slave Šćepandan, kao zavjet pobjede nad Turcima u boju na Malom Orljevu 1738.godine.
Kuči slave i Todorovu subotu, kao zavjet pobjede nad Turcima na Veljem Orljevu 1738.godine.
