Pa dobro, da, jedan dobar deo detinjstva proveo sam u sredini koja mi nije imponovala, a koja me je nuzno delom izoblikovala (ili uticala na formiranje nekih neuroza), iako sam ja za sebe kasnije otkrio da sam nesto totalno drugo, pa mi je bio problem da pomirim sav taj jaz i poslozim kocke tako da u okruzenju koje me oduvek poznaje (roditelji, rodbina) odrzim sliku kakvu oni imaju o meni, a da pritom u novostecenom drustvenom zivotu (recimo na faxu) nastavim da budem ono sto zapravo jesam. Glavni problem je sto sam uvek isao linijom manjeg otpora, jer mi je iskustvo govorilo da sa roditeljima (i bilo kim zapravo) nema rasprave niti se ista moze promeniti, pa sam bio u fazonu "ok, poyy". To me prati do dana danasnjeg.
Sto se otkrivanja uzroka tice, to me bas onako zastraduje, jer mislim da sam sad vec dosta odlagao sve to, da kada bih ponovo otisao srinku moja dusa bi izgledala kao slika Dorijana Greja. Setih se ponovo one scene kad De Niro igra krimosa i ide kod psihica pa mu kaze "slusaj, ako mi otkrijes da sam pedder, ubicu te"