Quantcast

Вуковар још једна Прича

doktorSokrates

Primećen član
Poruka
556
Део 2
Ma Kinez je poludeo, počeo je psovati na njih! Ništa ja ne bih mogao da nije njega bilo! Kinez se baš jako zauzeo za tebe, bio je spreman pucati na njih!Časno je ratovao na Prvomajskoj i nije trpeo ničiju nedisciplinu, a kamoli zločin!
Čekaj brate, ti si se borio na Prvomajskoj? – iznenadjeno ga pitam.
Pa da, gore sam bio mesec dana, na ovom području!
I ja sam se gore borio, negdje negdje od 20. listopada pa na dalje!
Pa eto, brate, ja sam negde od 15. oktobra gore ratovao!
Ovo je zaista zanimljivo! – kratko komentiram.
Kameni ti je prvi uvideo strateški značaj pada Prvomajske.On je ubedjivao oficire – Tešića i ostale da je naše napredovanje u tom pravcu ključno za pad Vukovara. Oni su se prvo bunili, ali Kameni mi je pričao da je kapetan Stijaković prvi uvideo težinu i važnost njegovih predloga. Potom su se i oni složili da naša jedinica udari punom snagom u pravcu naselja Boška Buhe i Milovog brda preko Prvomajske.Kameni i ja smo mnogo cenili operativne sposobnosti kapetana Stijakovića! Znaš mi smo oficire JNA zvali komunjare, ali ne one niže oficire koji su s nama ratovali i ginuli, nego tu mislim na potpukovnike i više, a to su ovi niži oficiri i razumeli!
Pa gledaj, Mare, i mi smo svoje iz JNA zvali „komunjare“ isto tako misleći na sve one koji su bili po nekim kancelarijama i s većim činovima!
Vraćamo se na noć mog spašavanja i kako je ono izvedeno, a Mare mi sa smijehom govori koliko sam ga ispitivao o svemu i svačemu. Kaže mi da sam bio toliko dosadan da sam svojim insistiranjem uspio od njega saznati čak i njegovo puno ime i prezime. Takodjer mi govori i da je znao zašto ga „zapričavam“ te da sam želio psihološki utjecati na Kineza i njega jer sam bio u strahu za život. Iako ga je malo živciralo to što sam bio nepovjerljiv prema njima dvojici nakon onakvog spašavanja ipak, me shvaćao, pogotovo kad bi mi pogledao onako izmasakrirano tijelo i rupu na čelu.
Zatim se malo uozbilji pa me pita: - Ujko, sjećaš se onog zavoja gde si me pitao da te pustim?
Iako sam mu rekao da se ja nikad nisam osjećao ustašom i da mi se ta ideologija ne svidja, a pogotovo sve ono što su učinili, on me ipak uporno naziva „ ujkom“. Uglavnom me tako naziva u trenucima kad se želi našaliti, sjetiti se nečeg smješnoga. – Sjećam se, brate, kako ne! Odgovaram mu. – E pa, dobro da te nisam dole pustio! Posle sam saznao da je celo ono polje bilo minirano!
Ajde, dobro da me nisi poslušao i nasjeo na moje molbe! – Ma pusti, ti si bio „mudrov“ ! Ujko je mudrovao sve vreme! – Kroz smjeh mi govori dok već polako jedemo večeru.
Morao sam psihološki djelovati na vas da mi se smilujete! – S mješkam se dok mu odgovaram pa ga još pitam: - nije mi jasno kako to da je Kinez imao na beretki petokraku? Znam da četnici ne vole komuniste kao ni mi! – Ma to je malo specifična priča! Kinez je bio zamenik komandanta, pa da bi ga ovi „partizani“, mislim na visoke oficire JNA, malo ozbiljnije shvaćali i uvažavali nosio je petokraku. Jednostavno da si olakša komunikaciju s njima! Ti visoki oficiri JNA nisu nas baš voleli, ali su nas poštovali, hteli su da ratujemo za njih jer su dobro znali da vas bez nas ne mogu nikada pobediti.

 

doktorSokrates

Primećen član
Poruka
556
Део 3

Takodjer mi je pričao o tome kako je njihov vodja, Vojislav Šešelj, obilazećo prvu crtu na Cvijetnom naselju 04. 11. rekao Kamenom: „ Pazi, Kameni, da te ne uvuku u neki zločin!“ Mare je sve to čuo jer je bio u njihovoj pratnji, a misli da je do toga komentara došlo jer je Šešelj obilazeći prvu borbenu crtu ugledao mrtve hrvatske vojnike. Još jednom je Šešelj dolazio u Vukovar, 12.11. i tad je, podržavajući Kamenog, otjerao nedisciplinirane vojnjike kao i neke prije toga. Šešelj je sve ponovio oko 25.11. u svojoj kancelariji u starom sjedištu stranke na Slaviji, ali detaljno, čemu je prisustvovalo i Mare.Rekao je da im zabranjuje bilo kakvo sudjelovanje u masakrima i bilo kakvom ubijanju civila ili ranjenih zarobljenika. Mare mi govori kako su te reiječi i zapovjedi koje im je izdavao Šešelj kasnije dovele do zaključka i sumnji u to da su mu „komunjare“ htjeli namjestiti ratni zločin i u to uvući njega i njegovu vojsku. Zanima me što Mare misli o Šešelju i kako danas gleda na njega i njegovu ideju pa ga pitam:
- A šta danas misliš o Šešelju?
- Šešelj svojim stradanjem i dostojanstvenim držanjem u Hagu staje u red najvećih srpskih vojvoda koji su hodali srpskom zemljom! – pa mi dodaje još nešto aludirajući na njegov položaj u Hagu: - Ako ga ubiju njegova nacionalistička ideologija tek će zaživeti za 10, 20 godina. Ako li ga pak puste i dodje ovde on je nerešiva energija za sve koji imaju interes na ovim prostorima.
Njegovo mišljenje o Šešelju me nije iznenadilo, ali isto tako se nadam da njegova nacionalistička ideologija nikad neće zaživjeti, jer znam da bi to značilo nove ratove izmedju naših naroda. Saznao sam da je Šešeljeva skupina bila satavljena od oko 100 vojnika dobrovoljaca, većinom iz Srbije, a jedan dio vojnika bio je iz Vukovara. Do kraja operacija za Vukovar broj njihovih boraca je porastao na 350, ali Mare mi objašnjava da nikad u akcijama nije sudjelovalo više od 60 do 70 vojnika. Šešeljevi ljudi bili su pridodani postrojbama gardijske brigade. Jedinicom je zapovjedao Milan Lančužanin zvan Kameni, dok je Kamenom zapovjedi izdavao major Tešić. Jedinica se zvala „ Leva Supoderica“ , zamjenik Kamenog je bio Kinez, a zapovjednici odjeljenja koji su vodili akcije na Cvijetnom naselju bili su pokojni Joja iz okoline Zrenjanina i Mare. Kaže mi da su ta dva odjeljenja pretrpjela najteže gubitke i da su njihovi pripadnici bili nosioci borbi na Prvomajskoj. Govori mi i o nekim zapovjednicima grupa, pa tako spominje Kapetana ili Cecu, a kasnije, na kraju bitke za Vukovar, zapovjednik jednog odjeljenja će postati i Džo zbog hrabrog držanja u borbama. Dok spominje ta imena izgovara ih s posebnim poštovanjem te mi govori da su to sve bili hrabri pošteni ratnici i da nikome od njih zločin nije padao na pamet. Ja mu sve to ne mogu zamjeriti i ne želim jer i ja o svojim suborcima i dobrim ratnicima govorim kao on o svojima. Mare mi je još rekao da je njega Kameni promaknuo u zapovjednika drugog udarnog voda dan ili dva prije njegovog ranjavanja u lijevu ruku, odnosno nekoliko dana prije završetka borbi. Kameni je svim svojim vojnicima i dobrovoljcima strogo zabranio sudijelovanje u bilo kakvom zločinu. Dok mi to priča, pitam se koliko je njih zaista poslušalo tu zapovjed i koliko ih je sudjelovalo u zločinima na Ovčari. Po onome što sam saznao od Mareta, nitko od zapovjednika iz njihove jedinice nije imao veže sa zločinom i nedjelom na Ovčari. Mare mi je objašnjavao da je ponosan što nitko iz njegovog odjeljenja i nitko od ljudi s prve crte na Prvomajskoj nije osumnjičen niti osudjen za Ovčaru. Večer provodimo cijelo vrijeme razgovarajući od tom zločinu, a on ima i svoje vidjenje cijele situacije:
- Znaš, da se nije dogodio takav zločin prema vama, naša pobeda na Vukovaru bila bi historijska, bez obzira na to što smo bili nadmoćniji u lakoj artiljeriji od vas! – dodaje još nešto: - ali vi ste imali daleko bolje pešadijsko naoružanje od nas ! To me malo iznenadilo pa mu pokušavam pojasniti da mi nismo mogli ni pružiti jači otpor s obzirom na odnos snaga na cijelom vukovarskom bojištu, ijako je on mislio na područje gdje su se naše postrojbe borile jedne protiv drugih.
- Pa nas je u Vukovaru bilo možda do dvije i po tisuće u najjače vrijeme, nije to neka snaga za obranu! – ubacujem se.
- Brate Vilime, mi smo jednu veliku pobedu pretvorili u poraz! Našu bitku za Vukovar će srpska deca pamtiti samo po Ovčari i zločinu, jer niko ne pamti kako mi je tada pričao danas pokojni Vukovarčanin, da su Hrvati do 01.10. 91 pobili 300 Srba, što u Veslačkom klubu što na drugim mestima. Kasnije ću u specijalnom sudu saznati da je broj postradalih poimenično na temelju dosad prikupljenih dokaza, oko 160 Srba. Nešto kasnije ću doći do informacije da je 167 Srba pobijeno pre bilo kakvih ratnih dešavanja u Vukovaru. Ti kažeš da ćeš pisati knjigu o stradanju tvog naroda i već oplakuješ svoj narod na Ovčari što ja cenim i poštujem. Ima li iko ko je pisao i zabeležio bol i patnju tih Srba koji su odvedeni u Veslački klub i kako su oni molili za život ili kako su oni jaukali u mukama? Da li je neko u Srbiji ili u Hrvatskoj napravio ozbiljnu istragu ili namerava pokrenuti postupak? Slušao sam od Vukovarčana da su im tela zakopana u stare vukovarske grobove dok je drugi deo tih žrtava isečen i bačen u Dunav. Kad i ako se utvrdi broj tih mučenika, hoće li im iko podići spomenik kod Veslačkog kluba kao nevinim žrtvama? I tebi ovo pričam drugi puta, no ti mi ne veruješ, kao ni za Osijek, a ja ti kažem da su tog krvnika, koji je bio glavni u zločinu, tvoji čak u gepeku izveli iz Vukovara i odveli za Zagreb. Još sam ti pokušao objasniti ostrašćenost Srba u Vukovaru koji su pustili bradu i stavili kokardu, koje ti zoveš četnicima a mnogo puta ti ponovih: Četnik se postaje na frontu i nige drugde.
- Ne znam, Mare, glupo je da ti bilo šta kažem na to nemam pojma da se tako nešto dogodilo! Ne vjerujem da je to moguće! – malo sam iznenadjen i nisam pametan što da mu kažem jer mi ta informacija zvuči jako ružno i ne želim da je to istina. Nakon toga vraćamo se na borbe na Prvomajskoj, pa Mare kaže:
- Vi ste se tamo odlično borili, nismo vam dugo ništa mogli! Mnogo ste nam vojnika pobili, i to dobrih boraca! Poginuo komandir Joja dok smo pokušavali da zauzmemo „ Kongres školu“, Oko 4. novembra, to je onaj isti koji je držao mitraljeskom vatrom doktorovu kuću i sve ispred nje!
- Čekaj malo, tamo su nam poginuli ljudi koji su „ fićekom“ krenuli prema minimarketu, a izašli su iz „ doktorove kuće“ !
- E tako je, on je ubio tu četvoricu vaših vojnika ispred doktorove kuće!
- Pa meni nije bilo jasno zašto su se vozili autom na takvoj borbenoj liniji kakva je bila naša! Jer tamo gdje smo se mi borili i 10, 15 metara izmedju nas i vas bilo je sigurno udaljenosti, tako da nije čudo što se ginulo! – dodajem na to.
- Ako se sećaš, Joja ti je onaj što vam je rušio zastavu na kući preko puta doktorove, a vi ste je sve vreme ponovo postavljali!
Koliko god čudno zvučalo, ipak mi je zanimljivo slušati svog neprijatelja o tome kako je bilo na drugoj strani i kako je to kod njih izgledalo, pa i dalje sa zanimanjem slušam sve što mi priča.
 

doktorSokrates

Primećen član
Poruka
556
Део 4

Samo znam, ujko da ste nam mnogo dobrih boraca pobili u borbama! Moje celo odelenje sa Prvomajske je mrtvo, mislim na najuži deo, okosnicu odelenja. Ja sam poslednji preživeli, doduše sačetiri rane, ali opet živ!
U meni se javlja čudna mješavina osjećaja dok slušam o tim njegovim mrtvim suborcima.Ni sam ne znam bih li trebao biti sretan zbog toga što su moji neprijatelji mrtvi ili bih, dok slušam Mareta, trebao suosjećati s njim. Jer slušajući njega, dok mi to govori oči u oči, svim svojim osjećajima, iskreno osijećam ono što se očekuje da čovjek osjeća prema svom neprijatelju. Mare i dalje nastavlja dok ga pažljivo slušam.
Istina da oni nisu svi poginuli u Vukovaru, ali su daljne ratovanje i ranjavanja bila fatalna.Pslednji je umro Džo, 2004. godine. Umro je od mrcvarenja istražitelja kako bi ga slomili i optužili zajedno s nama. Privodili su ga na ispitivanje 12 puta, i na kraju, izrnjavani organizam je podlegao.
Saznajem od Mareta kako je i on, dok je bio u zatvoru Klisa kod Novog Sada od ruba deka napravio omču za slučaj da ga počnu tući i mučiti jer nije htio biti svjedok pokajnik koji je trebao optuživati druge ljude za zločin. Bio je spreman oduzeti si život jer ne bi mogao podnijeti da ga tuku zbog nečega što nije učinio i pogotovo da mu to rade njegovi. Srećom, nije nikad dobio ni jedan udarac tijekom istrage pa je i ta omča ostala neupotrebljena.
Mare i dalje želi pričati o svojim suborcima pa nastavlja:
Niko od tih momaka, osim Džoa i Pirketa, nije imao više od 25 godina. Sad su svi pod zemljom. Ginuli su noseći Srbiju u srcu, a niko danas u Srbiji ne zna za njih. To su: Sova, Mićko Snajper, Damir, koji je imao 19 godina, Kurir, Džo, Vuk, Pirke. Jedino za Plavog ne znam ništa, da li je mrtav ili živ. Znao sam na ratištu trojicu ili četvoricu koji su se zvali Pirke, ali ovaj koga ste vi ubili bio je poseban.
Kako misliš poseban? -ubacujem se ja.
On je negde od 25. oktobra do 4. ili 5. novembra, odlazio noću u vaše redove! Napunim mu ruksag bombama, on se izuje i uzme samo pištolj i tako trži noću vaša skrovišta. Kurir i ja odemo i popnemo se na „ siporeks hangar“ i gledamo gde se vidi svetlost od eksplozije bombi. I tako do 2- 3 sata ujutro, dok se ne vrati na našu stranu.
Čuo sam za to, kod nas se pričalo o tome mada nisam vjerovao! On je iz tvoga odjeljenja?
Jeste, o njega sam se mnogo ogrešio. Negde 4. ili 5. novembra on se nije vratio, a ja sam pred borcima pričao kako ne mogu da verujem da je Pirke dezertirao, pobegao iz Vukovara kao „ p...2“, a ni jednom nisam pomislio da je možda poginuo, to nisam uzimao ni kao mogućnost.
Ma dobro, to je samo znak koliko si imao povjerenja u njegove sposobnosti.
I još sam mu na predzadnje ubacivanje i odlasku na vašu teritoriju dok sam mu punio ranac bombama rekao: “ Pirke, ja ovo ne bih imao hrabrosti da radim“. On me pogledao i reče s osmehom: „ Stvarno Mare?“ Ja odgovorih: „ Stvarno“! Video sam da mu je bilo drago što odajem poštovanje njegovoj hrabrosti. Mada tebi moram sad priznati: ja stvarno nisam imao smelosti da činim što i on.
Šta se dogodilo s njim?
Našli smo ga negde 10. ili 11. novembra na 20 metara od ulice koja razdvaja Milovo brdo od naselja Boško Buha bez pola glave! Ja nisam prilazio lešu. Video sam ga s neki 10 metara, a i drago mi je zbog toga, jer sad ga pamtim po njegovom zadnjem osmehu. Ovi moji su ga detaljno pregledali i kazali su mi da je uzrok smrti bio hitac iz neposredne blizine.
Znam da je negde u naselju Boško Buha noću ubijen jedan vaš, ali znam da su jedan ili dva naša poginula u tom okršaju. Znali smo da se netko od vaših ubacuje pa ga je netko dočekao ili u okršaju ubio!
Da ne poveruješ! On je od „ siporeks hangara“ u Cvetnom naselju, gde sam ga ja ispratio oko 22 sata, otišao na vašu teritoriju skoro 200 metara.
Ponovo iskazuje žaljenje što ga je u jednom trenutku smatrao dezerterom pa ponavlja:
Tako se ja ogreši o toga hrbrog vojnika, mnogo!
A šta je s ostalim dijelom vaše postrojbe?
Jojino odelenje se raspalo posle njegove pogibije dok je napadao “ Kongres školu „ i pola je pridodato mom odelenju.Mićo Vukovarac, koji je rešio Minimarket tako što je hladnim oružjem ubio vaša dva stražara, poginu je u okršaju njegove grupe sa vašima dok su zauzimali Minimarket. Znam da je u tom okršaju još vaših 7 poginulo, mi smo potom zauzeli taj važan položaj, a njegova se grupa potom raspala.
Uz doktorovu kuću taj položaj je bio presudan za vaše dalje napredovanje i teško nam je palo to gubljenje Minimarketa, gotovo zbog 9 poginulih! – ubacujem se, a Mare nastavlja sa pričom o svojim borcima:
U proširenom sastavu mog odelenja bilo je pojedinaca i grupa koje su se izvanredno borile, kao grupa sa Banjice iz Beograda, grupa Srba iz okoline Vukovara i iz samoga grada, grupa iz Zemuna, momci iz Novog Sada i okoline, Grupa sa juga Srbije koju sam posebno poštovao zbog upornosti i hrabrosti.
Vidim da je i kod vas bilo ljudi sa svih strana, slično je i kod nas bilo ! Recimo, ti što su izginuli kod „ Minimarketa“ bili su iz Čakovca, sa nama su se još borili policajci iz Vinkovaca, pa jedna ekipa dobrovoljaca iz Našica koja je bila strašna, moja ekipa iz Zagreba se sa domaćim Vukovarcima borila oko doktorove kuće! E zanimljivo je da je kapetan Ceca ranjen u borbama baš oko doktorove kuće, geler mu se zaustavio u srčanom mišiću, imao je težak bol u grudima ali je ipak ostao do kraja pada Vukovara, skoro mese dana, i danas je 70 % vojni invalid.
Od moje grupe iz Zagreba svi su uglavnom invalidi od 50 % na dalje zbog rnjavanja, S tim da imamo jednog 100 % invalida, Borisa Trifunovskoga ( koji je danas nepokretanjer je dobio geler u kičmu ). – kratko dodajem kako bih mu pokazao koliko smo i mi postradali na Prvomajskoj, pa ga pitam nešto o Kinezu:
Kakav je Kinez bio kao zapovjednik? Pitam to zato što se sjećam njegovog autoriteta one večeri kad ste me spašavali!
Kinez je znalački prenosio naredjenja od Kamenog i veoma precizno sa nama, komandirima odelenja zamišljene akcije primenjivao na terenu. Hrabar čovek i pravi ratnik,ali onda protiv vas nisi ni mogao drugačije nego samo hrabro i mudro! Pružali ste žestok otpor!
Ma bilo bi to još žešće da smo mi imali municije i granata ali mi smo bilo potpuno bez ičega! Ja sam zadnjih tjedan dana imao samo 3 okvira municije! A zadnje dane je veliki problem bilo i gladovanje!
Čudno je što mi to kažeš, jer sam u zgradi preko puta dvorca Eltza video oko 40 sanduka punih municije i mi smo se tu snabdeli raznim vrstama i kalibrima municije. Kažeš i da si gladovao, ali u podnožju naselja Boško Buha, sa strane Vuke ... oni podrumi koji liće na pećine, jel znaš?
 

doktorSokrates

Primećen član
Poruka
556
Део 5

Ne znam, ne sjećam se da sam to vidio!
E, tu vam je u jednom od tih podruma bio ceo kamion porcija američkih NATO – vih jednodnevnih sledovanja za vojnike!
Ne, zaista nemam pojma o tome!
Izgleda da se vama pozadina totalno raspala. Svi smo kasnije jeli samo ta sledovanja!
Pa istina je da je zadnjih 10,15 dana bilo gotovo nemoguća logistička potpora u gradu jer su mnogi koji su se brinuli i dostavljali bilo šta kroz grad izginuli od granata! Na svoje oči sam vidio kad je tako jedan čovjek koji je dostavljao hranu na položaje poginuo od granate! Možda na 20 metara od mene, Mare!
Pa ja nemam takav osećaj, da su toliko padale granate po gradu!
Ma Prvomajska je bila nešto drugo jer smo tamo bili preblizu, ali zato su tamo radili ovi manji kalibri, to i sam znaš!
Mi smo dobijali i od svojih i od vaših!
Dodaje Mare, na što mu ja uzvraćam pitanjem:
Misliš da mi nismo? – pa se obojica nasmijasmo. Mare nema osjećaj o količini granatiranja grada jer na Prvomajskoj nije bilo teške artiljerije zbog blizine izmedju njih i nas, pa je i logično to što mi govori.
Vraćam se na moje spašavanje i prisjećanje nečega što sam zapamtio za cijeli život, što me je uvijek sa čudnim osjećajem vraćalo na tu noć:
Uvijek razmišljam o onome što si mi rekao onu noć, kako si ti Srbin koji vjeruje u Boga, kad sam te pitao zašto me spašavaš!
Ma vidi, Vilime, ja sam imao 22 godine i bio sam klinac kao i ti, ali znao sam dobro šta se u ratu sme, a šta ne sme! Znao sam dobro da tu postoje neke ženevske konvencije i prava o zarobljenicima! Drugo, tu je bila i moja verska crta koja mi nije dozvoljavala da svoju dušu ukaljam grehom!
Ma sjećam se dobro kako si mi pričao o časti srpske vojske u prvom svjetskom ratu!
Sav sam bio u pričama o srpskom vojniku koji hrabro gine i časno vojuje, a pogotovo inspirisan i nadahnut prvim svetskim ratom, sećam se! – pa još dodaje:
Nikako nisam smeo niti hteo bilo kakav zločin počiniti niti sudelovati u njemu!
Znaš, ja sam u jednom trenutku pomislio da se možda vi svi sa mnom dobro sprdate! Kao i ono, vi me spašavate pa me onda opet date njima na mučenje! Ali to je bio samo jedan trenutak moga pesimizma jer mi je sve ono bilo užasno velika muka“
Ma šta ti je! Pa znaš kako si se ti dobro držao! Ti nijednog trena nisi pokazao strah!
 

doktorSokrates

Primećen član
Poruka
556
Део 6

Što misli o predaji neprijatelju, najbolje mi je opisao u jednom detalju sa sarajevskog ratišta na kojem je teško ranjen:
Bio sam na jednom položaju u Sarajevu teško ranjen i ostao u okruženju, a Muslimani me okružili! Znao sam da im neću doći živ u ruke. „ Kokarda“ na čelu,srpski grb na desnoj ruci i na levoj strani grudi sa malo većim belim orlovima a uniforma maskirna! Mislim da bi me totalno izmasakrirali da su me zarobili! – malo zastajkuje pa nastavlja:
Držao sam dve bombe u ruci, izvukao osigurače i čekao da mi pridju kako bi ih aktivirao da i njih što više povedem sa sobom! Srećom, Gospod je hteo da me Muslimani ne nadju u toj medji, a bilo je to dobro i za mene i za njih! – malo kroz smeh nastavlja.
Mada to oni i ne znaju! – pojačava smeh.
Pa kako si se izvukao?
Na kraju su došli naši i jakom efikasnim vatrom izvukli me iz okruženja! Zato se tebi divim što si prošao kao zarobljenik!

...........

Nikad nisam mogao zamisliti da je neki četnik u stanju spasiti nekoga, a pogotovo Hrvata!
To što sam ja po opredelenju četnik ne znači da odobravam zločine! Ja sam srpski nacionalista i ako bih mogao, rado bih živeo u Srbiji sa drugačijim i prirodnim granicama, ali sada to ima i svoju drugu stranu! – nastavljam i dalje objašnjavati:
Ljudi u Srbiji ne mogu verovati zbog agresivne propagande, da postoji neko ko je spreman poginuti za Srbiju bez razmišljanja. Jedno sam vreme razmišljao o tome kako bi bilo lepo napraviti junačko deolo i poginuti kao vojnik.

.........

Razgovor nastavljamo o zločinu i mržnji pa mi objašnjava nešto što me dovelo u nevjericu.
Sećam se Sove, jednog od naših najboljih vojnika, ali jednom je uradio nešto što me je razočaralo i razbesnilo. Ubili smo jednog vašeg snajperistu, pogodili smo krov te kuće tromblonom. Taj vaš vojnik je imao mnoge rane od gelera po telu, bio je trenutno mrtav od tog pogotka. Sova ga je mrtvog dovukao na ukicu, podigao pušku i uperio je u tog mrtvog hrvatskog vojnika. Prišao sam mu i proderao se: „ Da li si ti puko, poludeo, šta?!“ U tom trenutku to je značilo više od pitanja, značilo je da je on psihički popustio kao vojnik i da se uplašio, a pogotovo zato što sam ga gledao prezrivo. Sve je to Sova osetio.
Ljudi u navali adrenalina i nekad iz nekog straha znaju postupiti kao što ne bi nikada!
Kod njega je bilo nešto drugo. Te večeri smo se vratili u isturenu komandu na Cvetnom naselju i dok smo se mi spremali na počinak, on mi poče pričati i opravdavati se što se u njemu dogodilo. Pa mi kaže: „ Znaš Mare, ja sam do vas ovde došao kroz njive i minska polja, a pobegao sam sa obale Drave – sa streljanja!“ Pitam ga: „ Kako, Sovo, sa streljanja?“ On mi samo kratko kaže: „ mare, u Osijeku postoji jedan komandant grada i po njegovom naredjenju do sada je ubijeno ili streljano oko 200 Srba“.
Jel ti pričao još neke detalje o tome?
Više ga nisam ispitivao, na žalost! Ni sam ne znam zašto sam sumnjao u njegovu priču, ali sam razmišljao o tome da je možda i istina što mi reče. Čak ga nisam pitao ni za roditelje koji su verovatno ostali u Osijeku! Jedino što sam rekao, da nikad više tako nešto ne pokuša, a njegov odgovor je bio da neće i na tome se sve završilo! Do kraja bitke za Vukovar više nije nešto slično uradio. Shvatio sam da on psihički nije popustio, nego je u njemu prevelika mržnja.
 

doktorSokrates

Primećen član
Poruka
556
Део 7

Dolaskom u kuću opet smo počeli razgovarati i naravno da nam je tema opet Vukovar i ratovanje u njemu. Posebno je zanimljivo to što smo ratovali jedan protiv drugoga na istom području, u istim ulicama i za iste kuće. Sam sam započeo tu temu, pa ga počinjem ispitivati da mi objasni točno koji je njegov pravac djelovanja bio.
Objašnjavao mi je kako je na položaje došao oko 15. listopada i kako je prvo bio nekoliko dana u Novoj ulici na straži, a nakon toga sudjeluje u borbama za Cvijetno naselje. Ti dani su i za mene bili presudni jer je nakon te njihove ofanzive cijela moja postrojba prebačena kao pojačanje na Prvomajsku ulicu. Nakon nekoliko dana borbi pokušali smo krajem listopada vratiti dio Cvijetnog naselja, ali smo nakon početnih gubitaka i njihovog tvrdog otpora morali odustati.
Dok razgovaramo uporedjujemo gdje smo se nalazili, dolazimo do spoznaje da smo sve vrijeme bili jedan nasuprot drugoga. Posebno je zanimljivo to što je on stalno ispucavao tromblone, ni sam ne zna koliko ih je ispucao; on kaže dnevno od 100 do 200, pa upravo su dva tromblona pala na 10 metara od mene i nijedan me nije pogodio. Od jednog je teško ranjen moj suborac i prijatelj Damir Mlinarić.
Kako sam se ja borio u Prvomajskoj ulici, uglavnom nasuprot Osnovnoj školi II. kongresa, nije nam bilo teško usporediti gdje smo se nalazili obojica. Upravo je on na tome pravcu napredovao i stalno me prisiljavao na povlačenje.
Kroz razgovor o Kinezu došli smo i do borbi koje su se vodile za „ doktorovu kuću“, te on potanko objašnjava kako je to bilo. Jedan njihov je „ zoljom“ pogodio tu kuću u kojoj je bilo nekoliko naših. Kinez i Mare su upali u nju sa nekoliko svojih, a naša četvorica pobjegla su „ fićom“ koji je bio parkiran pred kućom. Te ljude je odmah po izlasku iz dvorišta „ doktorove kuće“ izrešetao jedan njihov mitraljezac koji je tamo bio nakon pada „ Minimarketa“, objašnjava mi šta se dogodilo kad su upali u tu kuću:
Kad smo ušli u kuću, hodnik je bio pun tragova krvi koja je špricala i po zidovima, verovatno od nekog vašeg ranjenika. Čuli smo šuškanje ispod nekih stepenica. Kinez im polako pridje, vidi jednog sklupčanog ustašu i kaže mu da izadje napolje! - slušam ga s zanimanjem i ne prekidam ga dok Mare nastavlja prepričavati situaciju iz „ doktorove kuće“.
I kako ga je on zarobio, kažem Kinezu: „ Daj, bre, da vidim ustašu!“ , On mi reče oštrim glasom: “ pa nećeš, Mare valjda i ti“? Kažem mu ja opet: „ Ma daj, bre, da ga samo vidim, šta ti je, Kinez, pobogu“. Na to Kinez naredi svima u kući da ga ne sme niko pipnuti. Ali, kad sam video ustašu, razočarao sam se. Ono neki mali čovek, metar sedamdeset, i još mu ja iz zajebancije dobaci: „ Kakav si ti ustaša, ja očekivao dvometraša, kad ono pola čoveka“! Znam da ga je kinez dao tamo u JNA na razmenu.
To je zaista od njega korektno, jer malo je onih koji u borbama zarobljavaju, i to na prvoj crti! – sa čudjenjem se ubacujem.
Ali, eto, kad je Kinez spasao čoveka na prvoj liniji, onda zamisli koliko je pobesneo kad je čuo da tebe muče!
...........

Nastavljamo dalje razgovarati o „ doktorovoj kući“ jer su je gotovo isti dan izgubili nakon što su je osvojili i naši su opet u nju uletjeli.Tada su se u toj kući pomiješali naši i njihovi i ponovo je Mare sa svojom skupinom osvojio kuću. Tada sam i ja pokušao spriječiti njihovo napredovanje iz kuće preko puta, odakle smo nemilosrdno tukli po njima.
Na toj kući iz koje smo pucali po njima bila je izvješena hrvatska zastava, a u njoj sam boravio 3 dana. Desetak bombi koje su bačene na tu kuću upravo je Mare bacio, ali, na moju sreću, nijedna nije uspjela učiniti nikakvu štetu niti ikoga od nas ubiti jer nije mogao pogoditi prozor od granja koje mu je smetalo izmedju tih dviju kuća. Imao je namjeru ispaliti tromblon na mjesto odakle smo ih tukli vatrom, ali zbog granja i žestine naše vatre nije uspio ni to. Inače bi ispalio „ zolju“ ali nije mogao zbog zatvorenog prostora u kojem se nalazio. Jer prvo što vojnik o ručnim raketnim bacačima nauči jeste da ih ne ispaljuje u zatvorenom prostoru, darem što se tiče istočnih inačica tog oružja. Strašno ih je živcirala naša zastava, pa je njihov mitraljezac Joja ispucao bezbroj rafala nebi li je skinuo i uništio. Kad bi je i uspio skinuti, mi bismo je ponovo objesili iako je već bila potpuno podrapana. Pričao mi je da je, nakon što su zauzeli tu „ doktorovu kuću“ bio pod strašnom vatrom upravo iz kuće u kojoj smo bili i djelovali moji suborci i ja. Na to mu ja u šali govorim kako mogu zhvaliti Bigu što ga nisam pogodio. Ja mu pokušavam objasniti da nisam samo ja pucao jer su tu bile još dvije kuće koje su držali naši suborci i svi smo pucali po njima, ali njemu je zanimljivije da samo mene okrivi kako sam ga htio ubiti. Naravno, uz stalno bockanje: „ Eto kakvi smo, mi ujke, čede nas spašavaju, a ujke bi čede u jamu“ Činjenica je i to da sam imao namjeru ubiti bilo koga tko bi se od njih pojavio, pa tako i njega. Žalio sam se na tromblone koji su neprestano padali po nama i kako su nam oni bili najveća opasnost. Objasnio sam mu dvije situacije u kojima me je pogodio „ tromblon“ . Tako sam konačno i ja dočekao svojih „ pet minuta“ kako bih ga zezao da nije ništa bolji od mene što se tiče želje da me ubije. Saznao sam da su Kinez , Mare i njihovi suborci ispalili i bacili oko 24 sanduka bombi i tromblona zajedno, a da je od njegovih ljudi on bio najveći potrošač tromblona, tih opasnih projektila, za pješaštvo.
Razgovaramo o još nekoliko situacija u kojima smo bili blizu jedan drugome.
Kuće sa druge strane Prvomajske prema školi, iz kojih smo pucali po šešeljevcima, Mare i njegova skupina zapalili su napalmom te nas tako iz njih istjeravali. Nisu ni imali drugog izbora jer smo mi znali da se na tim kućama prelama bitka pa su bacali zapaljive smjese u kuće iz kojih smo mi nemilosrdno tukli po njima.
Prepoznali smo kako smo se borili i na još jednom položaju, a to je bilo na križanju Markovićeve i Prvomajske. Bio sam u jednoj kući u kojoj sam zauzeo položaj nakon što su iz cvijetnog naselja namjeravali izbiti na Prvomajsku. Pričao sam mu kako sam pucao na neke njihove vojnike na pedesetak metara udaljenosti i da su bili iza nekog zida. Objašnjavam kako su bila dvojica četnika sa kacigama i jedan sa smećkasom četničkom šubaricom koji je stalno provirivao iza tog zida. Govorim mu kako sam se ljutio na sebe jer ga nikako nisam mogao pogoditi zbog toga što je mijenjao svoje pozicije iza tog zida dužine možda desetak metara. Osim mene pucao je i moj suborac Marko Rogić koji je cijelo vrijeme bio sa mnom.
 

doktorSokrates

Primećen član
Poruka
556
Део 8

Dok sve to objašnjavam, Mare mi se smješka i govori da je on bio iza tog zida i da je gledao gdje pogadja mali 60 milimetarskim minobacač, kojega su oni zvalii „ mali četnik“. Iz tih „ malih četnika“ pucala su ta dvojica u kacigama i pokušavali pogoditi kuću od crvene fasadne cigle u kojoj sam bio ja. Navodi mi i to da je jedan od njih htio zoljom pogoditi mjesto odakle smo mi pucali. Mare mu nije dao jer mu je govorio da ionako njihovi prilaze s ledja, a da bi ga dok puca zoljom, mogao pogoditi naš snajper. Pokazao mi je na fotografiji iz Vukovara sebe gje u ruci drži upravo tu četničku šubaru o kojoj sam govorio rekavši mi kako ju je nosio taj četnik iza zida. Opet me zeza i govori „ Eto kakvi smo mi Hrvati, on me spasio a ja cijelo vrijeme hoću uporno da ga ubijem“. Naravno da nije prihvaćao činjenicu da me je tih dana ganjao kroz ono područje sa nevjerojatnom željom da i on mene ubije. Vjerojatno zato što mu onda ne bi uspjela zezancija.
Žali mi se kako zadnjih dana borbi poderali i uništili novu maskirnu uniformu. Prvo mu je minobacačka granata podrapala hlače, kad je ranjen u desnu nogu, a onda mu jr i snajper koji ga je pogodio sa strane uruku podrapao rukav i dio na prsima. Zatim mi pojašnjava da je zato onu noć dok me spašavao bio onako čudno odjeven, u „ spitfajer“ jaknu i maslinastozelene vojne hlače od čoje. Morao sam ga pitati i to kome je palo na pamet da prolaze kroz zidove kuća i napadaju nas, zezajući ga kako ih je bilo frka od nas hodati po vani. Objašnjava mi ukratko da smo imali dobre snajperiste i da su morali nešto smisliti da se ne otkrivaju. Rekao je da je to bila Kinezova i njegova ideja i da su krampovima pravili manje rupe u zidovima koje su širili bombama. U te rupe bi stavljali dvijestogramski eksploziv koji bi srušio cjijeli zid. Morali su svi „ dužiti „ po dvijesto grama eksploziva kako bi ga u svakom trenutku imali na rspolaganju.
Razgovarajući o našim borbama,pokušavamo napraviti neku analizu bitke koju smo vodili na području Prvomajske.
Njihove snage brojale su na širem prostoru oko 350 ljudi, sa pozadinom, ali ih je aktivno u borbama sudjelovalo oko 60 do 70, dok su naše snage brojale oko 160 ljudi, ali isto tako je u sedamdesetak nas nosilo teret akcija.
Borbe na tom dijelu bojišta odvijale su se na prostoru površine manje od jednog kvadratnog milometra, širine oko pesto metara i dubine dvjesto metara.
Zanimljivo je da smo on i ja na taj prostor došli u približno isto vrijeme i da je od tog trenutka počela i njihova ofanziva prema našim snagama. Naša crta je prvi put probijena na Cvijetnom naselju oko 18.listopada i to su prve akcije u kojima sudjeluje Mare. Tih dana je pod njihov nadzor došlo Civijetno naselje, što je nama otežalo postavljanje obrambenih položaja. Početak ofanzive u kojoj su sudjelovali Kinez i Mare s dobrovoljcima „ Radikalne stranke“ kao četničke vojne formacije uzrokovao je moj dolazak i rasporedjivanje naše skupine na te položaje. Naši položaji na prvomajskoj kao i oni na Sajmištu, legendarnog zapovjednika „ Ose“ bili su od krucijalne važnosti za obranu grada. Činjenica je i da smo se tu dobro držali i da se linije dulje vrijeme nisu znatnije pomicale, bez obzira na sve moguće pokušaje napada iz smjera vukovarske vojarne.Skupina u kojoj su bili upravo Kinez i Mare, kao dobrovoljci Vojislava Šešelja pod komandom Kamenog, pokrenula je stalnu ofanzivu prema našim položajima. Uz to je bilo i lokalnih Srba koji su pristupili Šešeljevoj jedinici, a koji su se svi zajedno borili u odredu pod nazivom „ Leva Supoderica“ . Takodjer, Mare mi je ponovio da je glavni planer četničkog napada prema našim položajima bio upravo zapovjednik Milan Lančužanin – Kameni, domaći Srbin koji nije bio aktivna vojna osoba, a čiji plan su u početku oficiri JNA ignorirali.Na neki način se taj plan pokazao presudnim za zauzimanje tog cijelog prostora koji smo držali pod kontrolom. To je kasnije dovelo do toga da je neprijatelju bio otvoren put u centar grada, što je značilo konačni slom našeg otpora.
Razgovaram s njime o tome kako nam katkad nije ništa bilo jasno jer su oni znali granatirati i usred svog napada pa su njihove mine pogadjale i jedne i druge. Dok o tom raspravljanju, on me iznenadjuje izjavom da je njihov glavni topnik iz Titove garde bio Musliman, oficir JNA, i da je zbog toga često pucao i po jednim i po drugim. Mare misli da je njemu, ustvari bilo svejedno tko gine.
Upravo na svim pravcima napada na kojima se ja borim i povlačim djeluje Mare sa svojom grupom i ponovno na nekoliko pozicija prepoznajemo trenutke kad smo pucali jedan na drugoga.
 

doktorSokrates

Primećen član
Poruka
556
Део 9

Sve što usporedjujemo i analiziramo preklapa se i pričamo iste dogadjaje samo sa suprotnih strana. Cijelo vrijeme ratujemo jedan protiv drugoga i on me prati u mojim pravcima povlačenja prema centru grada pokušavajući me ubiti, kao što i ja želim u svom povlačenju ubiti što više neprijatelja, pa tako i njega. Mare je u tom napredovanju prvo ranjen 6. na 7. studenog kad je od eksplozije imao traumu glave, pri čemu mu je puknuo bubnjić. Drugi put je ranjen kod Milovog brda od minobacačke mine, kad su ga pogodila dva gelera u desnu nogu, a treći put je teže ranjen snajperom u lijevu ruku, i to u blizini mog smjera povlačenja, prije nego što ćemo se mi povući preko rijeke Vuke kod „ farbare“.
Dok razgovaramo o svemu, Mare me pita:
Da li se sećaš kad smo vas zvali da se predate?
Pa zvali ste nas stalno! Čak jednom kad smi išli u neki napad koji nije uspio, vi ste nas zvali da se predamo!
Pa nismo mogli verovati da još uvek želite napadati, pa smo mislili da nam prilazite da nam se predate! – smješka se Mare.
Ma nije nam padalo na pamet da se predamo, pogotovo što smo znali da ste Šešeljevi četnici! Eto, koji apsurd, kad me na kraju dva Šešeljevca spasila!
Pa cela je moja jedinica bila apsolutno protiv bilo kakvih zločina, pogotovo što su na čelu te jedinice bili Kameni i Kinez, a ja bih vas prihvatio u toku predajena Prvomajskoj. Koja je to kontradikcija svega; da ste se predali nama ništa vam se nebi dogodilo, a vi hoćete JNA i tamo vas dočeka Štuka sa svojim mesarima!
Dobro, na sreću, meni je Štuka ipak bio od koristi! Stvarno je to nevjerojatno da me odlučio spasiti!
Ma rekao sam ti već, psihopata se igrao Boga s tobom!
Znao sam da je sve o čemu govorimo potpuno neshvatljivo, ali sam svjestan da cjela ova nevjerovatna priča izmedju mene i njega toliko neobična, gotovo nerealna, da me ništa više ne može iznenaditi, čak ni to da bi Šešeljevi četnici pod vodstvom kamenog sigurno poštivali sve ratne običaje. Jasno je i da razgovaraju dva vojnika koji su prekaljeni ratnici i o svemu tome mogu razgovarati na potpuno drugačiji način nego „ obični“ ljudi.
Iz naših razgovora i analiza o tome šta se dogadjalo zaključujem da ni oni nisu mogli nigdje probiti niti napredovati dok nas nisu potisnuli sa Prvomajske ulice. Zaključili smo da smo se i jedani i drugi potpuno potrošili zbog velikih gubitaka i neprestanog ratovanja.
Mi smo imali oko pedeset poginulih i sedamdeset ranjenih, a njihovi gubici su na tom dijelu bojišta bili petnaest mrtvih i tridesetak ranjenih. To su veliki gubici za tako mali prostor i bojišnicu na kojoj smo ratovali. Prostor gje je najveći broj ljudi poginuo bio je izmedju „ doktorove kuće“ , „ Minimarketa“, Prvomajske i Osnovne škole II. Kongresa.To je mogao biti prostor veličine dvjesto puta dvjesto metara.
Znam da na tom prostoru za koji smo ratovali nije bilo zločina niti je bilo vremena da to netko čini; ratovali su s obje strane ratnici koji su željeli pobijediti u ratu.
Kroz cijeli razgovor i analizu koju vodimo osjećam s njegove strane poštovanje naših boraca i vojnika, a u nekoliko navrata mi odaje priznanje kako smo se dobro borili tih dvadesetak dana. Priznaje mi da im je bilo teško i da su tek po uzimanju naših položaja osjetili da je bitka za Vukovar gotova. Bez obzira na to koliko mi nije drago, sada, s odmakom od toliko godina, morao sam mu priznati da su nam napravili veliki nered, i da se nisam mogao načuditi njihovoj želji za ratovanjem i koliko su bili spremni ginuti. Rekao sam mu da smo ponekad mislili da su ih nečim drogirali, na što se on samo nasmijao i potpuno demantirao bilo kakvu mogućnost takve motivacije vojnika.
Pričao je i o tome kako su glavni teret borbe nosili stalno isti ljudi i da je s njihove strane bilo jako puno onih koji su izbjegavali direktne borbe. Uvijek je to prisutno, na svim stranama i u svim bitkama, jer i mi smo imali glavnu snagu koja je nosila veći teret, zbog prevelikih gubitaka i stalnog povlačenja nismo se mogli „ izvlačiti“ od borbi.Moram priznati da je motivacija kod naših ljudi bila izrazito visoka pa je i to bio razlog što nismo imali problema da ljudi koji su odlučili ostati u gradu sudjeluju u borbama i obrani.
 

Лекизан

Elita
Moderator
Poruka
19.455
pobjeda-ustase-dubrovnik.jpg
 

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.