http://wwww.slobodnadalmacija.hr/No...188/Jedan-narod-jedna-zemlja-pola-jezika.aspx
21.08.2010. | 11:59
Predstavljamo ključne teze kontroverzne knjige ‘jezik i nacionalizam’ lingvistice Snježane Kordić
Jedan narod, jedna zemlja, pola jezika?!
Istinita pričica iz trogirske okolice, a koja se čini kao zgodan uvod u tekst o knjizi “Jezik i nacionalizam” lingvistice Snježane Kordić, započinje prije tjedan dana kada je turistica iz Beograda, vođena željom da dio godišnjeg odmora provede na ovoj strani Jadrana, nakon cjelonoćnog putovanja odlučila u hotelu popiti kafu s mlekom.
Konobarica, vjerojatno ne najobrazovanija u jezičnim stvarima, ali u svakom slučaju nadobudna i pravovjerna, hitro ju je prekorila i objasnila da ovdje može dobiti samo kavu s mlijekom.
Najopasnija faza svakog fašizma počinje kada njegove imperative podanici provode kao svoju slobodnu volju, kada ih doživljavaju prirodnima i podrazumijevajućima. Konobarica-redaktorica, dakako, nije najmaligniji primjerak ovdašnjega fašizma i ksenofobije – štoviše, standardi na tom polju iznimno su visoki, pa je sitna neugodnost pri naručivanju kafe čista poezija prema kašikarama i šakama rezerviranima za nesretnije turiste pristigle onkraj Drine – ali je iznimno zahvalna za objašnjavanje zašto je Kordićkinu knjigu korisno pročitati.
Uzbuna na internetu
Na nešto manje od 400 stranica osječka lingvistica s njemačkom adresom, uz obilje citata, nudi zanimljivo putovanje kroz povijest državnog silovanja hrvatskog jezika od 1990. godine s jasnom dijagnozom da je ono obavljeno iz nacionalističkih pobuda, odnosno motivirano željom da hrvatski bude što drugačiji od onoga što se govori u susjedstvu, a posebno u Srbiji.
Knjiga je podijeljena u tri dijela: u prvome, nazvanom “Jezični purizam”, autorica nalazi sličnosti u odnosu prema jeziku nacističke Njemačke i Hrvatske u zadnja dva desetljeća, a posebno početkom devedesetih. U drugom, “Policetrični standardni jezik”, objašnjava zašto sve službene jezike u državama nastalim raspadom Jugoslavije valja smatrati jednim jezikom, dok u trećemu, “Nacija, identitet, kultura, povijest”, kritizira nacionalizam i uvjerenje da je jezik uvjet za postojanje nacije.
Snježana Kordić znanstvenim je djelom uspjela uzbuniti čitavu hrvatsku javnost
U biografskim podacima o autorici stoji da je rođena 1964. godine u Osijeku gdje je diplomirala na studiju kroatistike, nepunih godinu dana bila je istraživačica-pripravnica iz područja lingvističke kroatistike, a 1991. godine prelazi na zagrebački Filozofski fakultet gdje je primljena za sveučilišnu asistenticu na Katedri za suvremeni hrvatski jezik Odsjeka za kroatistiku. Tu je, kako stoji, “u samom središtu burnih previranja u kroatistici stekla dragocjeni uvid iznutra u negativne pojave u svojoj profesiji”...
Nakon što je 1993. godine doktorirala u Zagrebu, otišla je u Njemačku gdje je radila na fakultetima u Bochumu, Munsteru, Berlinu i Frankfurtu. Knjiga “Jezik i nacionalizam” zapravo je nastala na podlozi njezine duge polemike “s najistaknutijim predstavnicima kroatistike” započete 2001. godine u časopisu Republika, a nastavljene u Književnoj republici.
Joško Božanić: ‘Razlike postoje na razini fonetike, morfologije i sintakse’
Polemika se uglavnom zadržala u stručnim krugovima, ne treba imati iluzija da bi i knjiga bila medijski atraktivna da ne sadrži heretičku tezu o zajedničkom jeziku većine naroda iz država bivše Jugoslavije. Tim povodom, najviše se uzburkala internetsko-forumska kloaka, a u njezinim je isparavanjima bilo predvidljivih invektiva na autoričin račun i njezino političko opredjeljenje.
“Jezik i nacionalizam” neće dugo tražiti opoziciju u stručnim krugovima. Ima je ne samo među klasičnim hrvatskim nacionalistima, nego i među umjerenijim stručnjacima, tj. onima koji, u principu, ne izgovaraju besmislice da Hrvati do 1990. godinse nisu znali govoriti hrvatski. Poznati hrvatski lingvist, koji je pristao, pa odustao od razgovora o ovoj temi, rekao nam je da je Kordić “odlična sintaksičarka, ali ovdje je na nekom drugom terenu gdje se ne snalazi najbolje”, te da je “u sukobu sa svim hrvatskim jezikoslovcima”.
Josip Silić, filolog i profesor emeritus na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smatra da Kordić olako naziva neistomišljenike nacionalistima, te joj spočitava da zanemaruje različite koncepcije standardnog jezika. “Ona pripada koncepciji koja ne razlikuje jezik kao sistem od jezika kao standarda, a ta je razlika postojala još kod Praških funkcionalista.
Nije jedina koja tako misli i jednostavno se razlikujemo u shvaćanju standardnoga jezika. Mi koji polazimo od razlike jezika i govora vodimo računa o tim dvjema kategorijama, za nas je jezik kao sistem jedno, a jezik kao standard drugo”, ističe Silić, te naglašava kako se zbog toga ne smatra nacionalistom. Joško Božanić, filolog s Filozofskog fakulteta u Splitu, veli kako “Hrvati, Srbi, Bosanci, Crnogorci, narodi koji govore štokavski, govore genetski istim jezikom, pripadaju južnoslavenskom dijasistemu.
Bora Ćosić: ‘Među jezicima ne treba dizati berlinske zidove’
No, i profesor Radoslav Katičić govori o tri vrste jezičnog identiteta, o genetskom, tipološkom i vrijednosnom, pa na vrjednosnoj razini Hrvati osjećaju jezični identitet i smatraju da govore posebnim jezikom sa specifičnim osobinama”. Božanić smatra i da razlike među jezicima nisu nametane, one postoje “na razini fonetike, morfologije i sintakse” i da se državna administracija u devedesetim godinama bavila manje bitnim jezičnim pitanjima.
Domoljubno topništvo
Bora Ćosić, književnik, sjajan je sugovornik za ovu temu među “praktičarima”, ljudima egzistencijalno vezanima za jezik i pisanje. Čovjek koji za sebe kaže da se rodio u Zagrebu, umro u Beogradu, živi u Berlinu, poziva se na Krležinu ocjenu da je srpskohrvatski jedan jezik koji Srbi nazivaju srpskim, a Hrvati hrvatskim, te kaže da među jezicima ne treba dizati berlinske zidove.
“Pišem jezikom koji bi većinom trebao biti srpski, ali upotrebljavam dosta hrvatskih riječi, posebno kada mi se učini da zvuče ljepše poput riječi ‘dijete’. Granicu ne mogu točno odrediti, ja sam praktičar jezika i smatram da piscima treba ostaviti slobodu da pišu kako se osjećaju”, veli Ćosić.
On smatra i da “u strogom lingvističkom smislu” postoje srpski i hrvatski jezik, “ali bosanski mi se čini kao nepotrebna distinkcija, da ne govorim o crnogorskom koji se od srpskog uglavnoj razlikuje samo po akcentu”.
Josip Silić: ‘Kordić ne razlikuje jezik kao sistem od jezika kao standarda
Struka će vjerojatno kada prođu ljetni odmori i kada počnu prve kiše ispisati velike kritičke tekstove o knjizi Snježane Kordić, o njezinim metodama, citatima i zaključcima. Ogorčeni internet-anonimci nastavit će je prokazivati kao još jednu iz armije zakletih antihrvata, a nije pametno vjerovati da je neće dohvatiti topništvo domoljubnih kolumnističkih udarnika.
No, kada se stiša buka i smiri bijes, ostat će intrigantno i interesantno djelo poticajno ne samo jezikoslovcima, nego i svima unesrećenima iskustvom devedesetih proživljenih u zemlji u kojoj je izgovaranje riječi poput “sport”, “saopćenje” ili “hiljada” bila sjajna preporuka za ulazak na listu izroda i neprijatelja.
Knjiga Snježane Kordić ujedno rastače nacionalističke mitove i zablude o nacionalnoj ekskluzivnosti kulture, što je upravo ljekovita aktivnost ovdje gdje i dalje vladaju baštinici zvizdarija o predziđu kršćanstva i kulturnoj supremaciji Hrvata.
piše VLADIMIR MATIJANIĆ
