Prošla sam tu školu. Da stvar bude naročito crna, posle dva tri meseca veze, PRE braka, pitala sam se šta ja tu radim i dal sam normalna.
Sve to što kažeš: deset godina pravdanja: ma ja sam kriva (di bi on!), da sačekam još malo stvari se možda promene itd itd.
Ništa od toga. Stvari sve gore i gore, dok na kraju nisam završila kod psihijatra.
Litaratura može kao nešto da ublaži, ali u principu d.upe njome da obrišeš. Trebao bi ti stručnjak, da s njim popričaš Ne tetke i strine i anonimusi po forumima, već stručnjak s diplomom. Ja ne volim perače mozga, ali jedino će ti oni biti od konkretne pomoći. Jeste, možeš počet mnogo da šetaš (JAKO mnogo), da iz korena promeniš život (koliko je to uopšte izvodljivo? Ali neki toksični ljudi se definitivno moraju iz života izbaciti), međutim, od svega toga malo vajde ako nekako ne stekneš novu smernicu i smisao. Ti si izgubila smisao života a bez toga niko ne može Treba ti novi, ili stari a ponovo rođen. Nažalost, samo profesionalci u tome uglavnom uspevaju - osim ako nemaš neke bliske a vrlo nadarene osobe. Što retko ko ima.