Vranjsko kafance

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Stize kafica... samo nam fali Nescia ..jopet...a ja skuvala za troje..

1841082nzp8qq1vsr.gif
 
Deset malih... rakija
Deset ljutih rakija, da ne bude zima,
jednu sam eksirao, sad ih devet ima.

Devet ljutih rakija, ja već ne znam ko sam,
jednu popih da se setim, ostade ih osam.

Osam ljutih rakija, sad sve mutno gledam,
daj jednu da progledam, sad ih ima sedam.

Sedam ljutih rakija, polako gubim svest,
još jednu da se razbudim, sad ih ima šest.

Šest ljutih rakija, spreman sam za let,
ja ih vidim deset, jer ih ima pet.

Pet ljutih rakija, na pola sam posla,
sad ih ima četiri, a ja vidim osam.

Četiri ljute rakije, sedim kao kip,
devet čaša vidim, u stvari ih je tri.

Tri ljute rakije, spreman sam na sve,
gde nestade jedna?! Ostale su dve.

Dve ljute rakije, loza izvanredna,
dok sam na to mislio, nestade još jedna.

Popih i tu zadnju, pa pritisnuh reset,
uzeh flašu ponovo, eto ih opet deset...
 
Kad je Vranje mirisalo na duvan
Komentara 1
veličina teksta:+-

Idem da sadim duvan, da napravim kuću, govorili su nekada Vranjanci. Danas je srpski proizvođač duvana u kandžama multinacionalnih kompanija koje su pokupovale domaće fabrike, opterećeni kreditima i niskom otkupnom cenom. Sa 8.500 hektara spali su na jedva 5.000 hektara pod duvanom, a o nekadašnjim berićetnim vremenima samo se sa setom govori uz rakijicu i po koju zavijenu cigaretu.
Nekad se sadilo na sve strane: Tihomir Mišić na polju (desno)

Dok se masovno sadio duvan u Vranju i okolini nema te kuće koja nije znala za Tihomira Mišića (78) zvanog Tika Kontrola. Radio je kao kontrolor sadnje duvana u vranjskom rejonu i bio zadužen za ugovaranje setve, davanje akontacije u novcu da se pospeši proizvodnja i procenjivanje kvaliteta po klasama.


- Sećam se bila je 1964. godina. Moj rejon je bilo Vranje i okolna sela Sobina, Bunuševac, Balinovac i Suvi Dol. Samo u Vranju te godine 1.500 kuća je sadilo duvan. U rejonu je posađeno 18 miliona struka duvana, a predato na otkup dva miliona kilograma suvog duvana.



Otkup je trajao šest meseci, a duvan se merio na dve vage. Celo Vranje je mirisalo na duvan - počinje priču Tika.



Za svakog proizvođača duvana najvažnije je bilo u kojoj će klasi biti primljen na otkupu.

- Znalo se, prva klasa je najbolji duvan, šesta najgori. Bilo je smeha posebno sa starijim ljudima. Oni su čuli za peticu kao najveću ocenu u školi i kad bi njihov duvan procenio kao petu klasu radosno su uzvikivali: "Bravo, sinko, samo tako, neka pomru od muke komšije što me mrze." - smeje se Tika.


Kada bi pošao da ugovara duvan, sa svojom crnom kožnom tašnom i u mantilu, izazivao je najraznovrsnije reakcije.

Ugovarao setvu duvana: Tihomir Mišić

- Sadnja duvana se ugovarala zimi i kad bih se pojavio u nekom selu, deca su bežala vičući: "Evo ga ide, ponovo ćemo saditi duvan. Što si, bre, došao umesto da na suncu čuvamo ovce i jurimo se po ritovima moraćemo da nižemo duvan po ceo dan."



Stariji ljudi su me dočekivali raširenih ruku, suvo meso, najbolja rakija, vino.



"E, Tiko Kontrolo naša, kad te vidimo odmah nam padne na pamet: leto, hladovina, mi nižemo, pored nas čokanj rakije, lukac, duvan za motanje. Kad se umorimo, okrenemo stražnjicu u stranu i odspavamo 10-ak minuta." - seća se Tika.


Pošto su ugovarajući setvu duvana često gostovali u kući domaćina, kontrolori su u prste poznavali sve familije. Znali su svako čeljade u kući, a u onoj u kojoj se sadio duvan ulazilo se 50 do 60 puta godišnje. Pa se tako seljaci nisu zanimali samo za akontaciju, nego i za udavače iz susednih sela. A bilo je na pretek i udavača i polja pod duvanom.


Sirotinja i rizik


Najveći proizvođač Nikola - Kole Gogić jednom je Tiki objasnio zašto srpski seljak zazire od akontacije.


- Jesam imućan, ali ako se svima daje akontacija, zašto da ne uzmem. Na primer, 100.000 dinara, ne bih više. Kad stignu, preko stoke ću da ih okrenem, vratim i plus zaradim. Znaš li, Tiko, zašto sirotinja ne može da krene napred. Ne sme da reskira, strah je uzme akontaciju. Umesto da misli da uzme i proširi proizvodnju ona misli kako će padati grad, te neće ništa roditi i propašće - priseća se Tika Gogićevih reči.
 
Eh, ko su Gale i Najda... C, c, c... :mrgreen:

Gale je frontmen grupe Kerber, a Najda je bio član Smaka, Generacije 5, dok sada svira sa bendom Deliverance Inc.
Sve u svemu, za ljubitelje roka i hard roka - svirka za ne propustiti.

A gde je klub pojma nemam, nisam iz Vranja.

 
clanak iz vecernjih novosti:







Od trubača i meraka ni traga
S. VELJKOVIĆ | 14. jun 2010. 18:59 | Komentara: 2

Turistička ponuda Vranja i pored sačuvane srpske tradicije sve siromašnija. Nekadašnja varoš Bore Stankovića skoro da nema više ništa autentično sem njegove kuće

Izdvajamo iz teksta
Oko rodne kuće vranjskog pisca nikle su ružne zgradurine sa nekoliko spratova, butici i restorani

VRANJE - Ako se danas zaputite u Vranje da biste sreli ljude nalik junacima iz dela Bore Stankovića, prošetali ulicama kojima su i oni nekad hodili, ako nameravate da doživite vranjski sevdah i merak - bićete razočarani. Čuvene trubače ne možete nigde u Vranju da čujete, a na jelovnicima ovdašnjih restorana, iako su mnogi u nazive svojih firmi “zadenuli” “nacionalni”, od vranjskih specijaliteta ni traga. Nekadašnja Borina varoš skoro da i nema više ništa autentično osim njegove kuće, a to je nedovoljno za radoznalog turistu punog očekivanja.



Doduše, već nekoliko decenija postoji projekat da se ceo taj kraj sa Borinom kućom pretvori u “vranjsku Baščaršiju”. Ostala je, međutim, samo ideja, koja nikad neće biti realizovana. Jer, oko rodne kuće vranjskog pisca nikle su ružne zgradurine sa nekoliko spratova, butici i restorani. Čak je i čuveni Beli most, spomenik vranjskom Romeu i Juliji, odnosno Turkinji Ajši i Srbinu Stojanu, umesto da bude restauriran, jednostavno betoniran, tako da u Vranju turisti mogu da vide malo toga autentičnog.

- Sve to stoji, ali i ono što bismo mogli da im pokažemo nije dovoljno reklamirano. Jer, za turizam se izdvaja malo para, i nije to samo naš problem. Kriza se svuda oseća, a u turizmu pogotovo. Evo, na poslednji sajam turizma nismo ni otišli jer nije bilo novca - kaže Nebojša Stančić, direktor Turističke organizacije.

On dodaje da je njihov godišnji budžet devet miliona dinara, ali da su u to uračunate plate zaposlenih i nekoliko kulturnih manifestacija. Za promociju ovdašnjih turističkih potencijala uopšte nema novca. Zbog toga će mnoga mesta ovde, prema njegovom mišljenju, ostati samo potencijali koji se nikad neće pretvoriti u resurse koji donose dobru zaradu.

Vranjska banja mogla bi da bude turistički brend, ali je ovde problem smeštaj. Kompletnu uslugu nudi jedino Specijalna bolnica, gde ima samo 110 postelja. Ima i pedesetak mesta u privatnim kućama i još toliko u hotelu “Železničar”.

- Kad bi se konačno završio hotel, koji se pravi više od 30 godina, sve bi bilo drugačije, pošto bi u njemu bilo 300 postelja. Ali, PIO fond, “Jumko” i Uprava Banje spore se zbog vlasništva nad njim, tako da je sve to na sudu - objašnjava Stančić.

Dakle, turistička ponuda Vranja, pa i celog juga Srbije, svela se na Vranjsku i Bujanovačku banju i Vlasinsko jezero, a u poslednje vreme i na manastir Prohor Pčinjski. Prošle godine su u TO Vranje zabeležili 57.000 noćenja. Od toga je 80 odsto bilo u Vranjskoj banji.



ŠTA VIDETI

Šta se može obići: Borina kuća, Pašin konak ili Selamluk, najstarija zgrada u Srbiji u kojoj je gradski muzej, Haremluk, tik uz njega, pretvoren u restoran sa autentičnim ambijentom, ali ne i hranom, Markovo kale, tvrđava Kraljevića Marka, mada nije baš bezbedno ići tamo, Beli most, betoniran, česma Đerenka - zapuštena, zgrada vranjske Gimnazije - u stanju raspadanja, brdo Pržar, sa kojeg se vidi celo Vranje.

Vranjska banja je na deset kilometara od Vranja, do Bujanovačke je 20, Vlasinsko jezero udaljeno je 70, a Prohor Pčinjski 40 kilometara.



CENE

Osim u hotelu “Vranje”, motelu, te na Pržaru, u Vranju se konak nudi i u sedam privatnih prenoćišta. Cene noćenja su od 1.300 dinara, kod privatnika, do 3.990 dinara, na Pržaru, ali sa doručkom. Ručak u bilo kom vranjskom restoranu (predjelo, roštilj, salata, jedno piće i kolač) košta, u proseku, 2.000 dinara po osobi.



ŠTA JE ETNO?

Etnoturizmom se niko na jugu Srbije ne bavi. Na konkurs koji je raspisala TO Vranje javio se samo jedan čovek tražeći od direktora Stančića da mu nađe stanare, isključivo strance iz BAT, od kojih će da uzima nekoliko stotina evra za kiriju.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top