Svaki Grad je onakav kakvim ga čine oni koji žive u njemu. Podsećanja radi evo rad rednog osnovca iz Leskovca.
Kulturno-istorijska baština mog zavičaja
Ja: Voljeni grade moj, živim u tebi dvanaest godina, a vrlo malo o tebi znam.
Leskovac: Ha, ha, ha.
Ja: Da nije žalosno, stvarno bi bilo smešno. Reci mi od kada postojiš?
Leskovac: Prvi put me pominju 1308. godine u Povelji kralja Milutina, a u vreme vladavine srpskog cara Dušana Silnog, njegovim ukazom o poklonu, prelazim u vlasništvo manastira Hilandar.
Ja: Posle smrti cara Dušana došlo je do boja na Kosovu izmedju turskog cara Murata i kneza Lazara, tako da si ubrzo pao pod tursku vlast. Je li tako?
Leskovac: Da. Za vreme vladavine Turaka, postajem trgovački centar leskovačkog pašaluka, a početkom šezdesetih godina 19. veka, ja sam bio drugi grad po veličini u Srbiji. Imao sam preko petnaest hiljada stanovnika.
Ja: Da li si u to vreme bio oslobodjen od Turaka?
Leskovac: Od Turaka sam bio oslobodjen 1877.-1878. godine i od tada počinje moj ubrzani razvoj. Postajem centar trgovine, zanatstva, industrije i kulture Južne Srbije.
Ja: Po čemu si bio kulturni centar?
Leskovac: Krajem 19. veka u meni je formirano Diletantsko pozorište zalaganjem Radoja Domanovića, tadašnjeg profesora leskovačke Gimnazije.
Ja: Da li se u to vreme neko ozbiljno bavio muzikom?
Leskovac: Stanislav Binički je bio profesor srednje gimnazije. Osnivač je i dirigent Pevačkog društva.
Ja: Znam iz priča moje majke i oca da je do osamdesetih godina prošlog veka, bilo puno kulturnih dešavanja, a sada je sve to zamrlo. Hvala ti puno za informacije koje si mi dao, ali ja sada moram u školu.
Leskovac: Pre nego što odeš, zamolio bih te da preneseš moju molbu svojim vršnjacima da ne napuštaju ovaj kraj i da se potrude da povrate moj sjaj iz prošlih vremena.
Ja: Hoću, svakako.
Miljan Kostić
Učenik V razreda
OŠ Vuk Karadžić
Leskovac