Vodenice

Vodenice u Srbiji
Sačuvajmo tradiciju






Kako je saopšteno iz njegovog kabineta, Krkobabić je rekao da su vodenice osoben deo materijalne kulture Srbije, i pored egzistencijalnog, imaju i istorijski i socijalno-društveni značaj, jer su se u njima meštani vekovima okupljali radi donošenja važnih životnih odluka.

"Danas vodenice-potočare mogu da imaju i značajnu ekonomsku dimenziju u okviru seoskog turizma, kojim se u Srbiji bavi oko 1.000 poljoprivrednih gazdinstava. Posebno su poželjne za meljavu žitarica jer ne zagađuju okolinu i ne troše električnu energiju“, kaže Krkobabić.

Napomenuo je da su vodenice geostrateški veoma značajne zbog mogućnosti proizvodnje brašna i u vanrednim okolnostima i kriznim situacijama, i zato je apelovao na sve lokalne samouprave da pomognu zainteresovanim domaćinima, posebno onima koji su udruženi, u obnavljanju i funkcionalnom aktiviranju vodenica.

Predsednik Društva vodeničara Srbije Milan Pavlović, suvlasnik vodenice u Markovoj crkvi, u opštini Lajkovac, navodi da su vodenice apsolutno ekološke tvorevine, savršeni spoj prirode i čovekovog izuma, ljubavi i upornosti da se opstane.

Pavlović kaže da su vodenice danas, nažalost, postale atrakcija, ali da one, pored proizvodnje originalnog kvalitetnog brašna od celog zrna žitarica, mogu da budu izazov za duži boravak turista, za šta je potrebno u blizini vodenice izgraditi i vajate za turiste sa restoranom.

Među problemima budućih vodeničara, Pavlović navodi imovinsko-pravne odnose kod onih vodenica čiji vlasnici odavno nisu među živima, a naslednici nisu zainteresovani da nastave taj posao.
 
Rock-Run-Grist-Mill.jpg
 
Vodenice u Banatu

Najstariji podatak o vodenicama u Banatu datira iz 1573. godine, kada je veliki Mehmed Sokolović podigao na Begeju, u Zrenjaninu, mlin od četiri kamena. On je izgradio na Tamišu u varošici Rekaš, vodenicu sa dva kamena. Prvi i jedini popis vodenica u Srbiji izvršen je 1867. godine. Po njemu je tada bilo 7510 vodenica.

Vodenice su postojale pored jedne od rečnih obala, gde je jaka vodena struja. Obično je to bila banatska strana reke Tise. Tako, na primer, 1858. godine stanovnici Srpskog Krstura imali su 12, komšije iz Mortonoša 7, a stanovnici Jozepova 1874. godine 6 vodenica. Ove vodenice su mlele od 10 do 15 metara žita dnevno. Dištriktske vlasti utvrđivale su gde će se postaviti vodenice, na kojoj udaljenosti jedna od druge, kao i od obale.
Za vodenice su više nego i za jedan objekat vezana verovanja, praznoverice, gatanja, priče... Uglavnom se pominju kao stecišta raznih nečastivih bića, a u prvom redu đavola. Mnoga verovanja zadržala su se u selima pored Karaša, Nere i u okolini Kovina do najnovijeg vremena.


Nekad se žito mlelo u vetrenjačama. U ravničarskim predelima, s obzirom na karakter reljefa, u nedostatku brzih reka, meljava se obavljala u suvačama i vetrenjačama, stoga je vetrenjača u Vojvodini bilo najviše. Vojvođanske vetrenjače su se pojavile polovinom XVII veka, a mahom su građene tokom XVIII i XIX veka po ugledu na holandske. Vetrenjače su uglavnom podizane na kraju sela, na uzvišenijem mestu.
Vetrenjače u Kikindi javljaju se tek sredinom 60-tih godina XIX veka. Bilo ih je svega dve. Prva Zubanova vetrenjača bila je smeštena na jugu varoši, između željezničke pruge i Vašarišta, a druga na severu Kikinde između bare kod Mokrinskog groblja i Barande. Zubanova vetrenjača izgrađena 1866. godine u boljim uslovima mogla je da samelje po jednom paru kamena 700kg žita.
 
Najstarija vodenica u Vojvodini

Deda Đurina vodenica



Planina Fruška gora sa svim svojm obroncima je poznata kao izuzetno plodno tlo, a po prirodnim lepotama je svakako naširoko prepoznatljiva. Baš tu, u selu Rivica, nadomak Rume nalazi se stari mlin, Deda Ðurina vodenica, kako se nekad zvala, a stara je skoro dva veka.
...



deda djurina vodenica vest 10 07 2017

RTV

Ova vodenica je spomenik kulture Republike Srbije i zaštićena je kao takva. Sve od radova na rekonstrukciji je rađeno u saradnji sa Zavodom za zaštitu spomenika kulture u Sremskoj Mitrovici.

Želja vlasnika je da ova vodenica postane poznata destinacija za putnike namernike, gde će oni moći da dođu i provedu prijatno vreme u prirodnoj oazi, restauriranom etno ambijentu.
 
water-mill-watermill-uses-hydropower-structure-wheel-turbine-to-drive-mechanical-process-such-...jpg








Građene na vodi i nad vodom, vodenice su u ljudskoj svijesti nekada označavane kao tvorevina Boga i đavola. Prema narodnom vjerovanju, u gluvo doba noći u vodenicu stupaju nesrećna bića koja tumaraju između dva svijeta, “ovog” i “onog”. Ovaj naš svijet oni su napustili, a u drugi nisu stigli. Vjerovalo se da ta bića noću posjećuju vodenicu, tako da u njoj nikada neko sam ne bi prenoćio.


Bilo kako bilo, kvalitet brašna dobijenog u vodenici ne može se porediti sa brašnom dobijenim iz električnih mlinova. Iako susret sa napuštenom i starom vodenicom budi strepnju u nama, ne smijemo dozvoliti da ova ljepotica na rijeci ode u zaborav. Vodenica je struktura koja koristi vodeničko kolo za mljevenje žita i dobivanje brašna, za piljenje dasaka, obradu tekstila i druge poslove, a radi na vodeni pogon . Čine je vodenični točak, mlinski kamen i nasipne kupe. Voda, obično rijeka ili manji potok, mehanički pokreće vodenični točak, koji takođe sistemom vratila pokreće mlinski kamen. Mlinski kamen rotira na stacinarnom kamenu, a žitarice polagano ulaze u sredinu mlinskog kamena iz nasipne kupe. Po položaju vodeničnog točka u Srbiji i Republici Srpskoj postoje dva tipa vodenica: sa vertikalnim i sa horizontalnim točkom. U oba slučaja mlinski kamen se uvijek kreće horizontalno, direktno pomoću vratila,a kod vertikalnih pomoću sistema zupčanika. Voda rijeke ili potoka dotiče jarkom, koji se zove jaz, na mlinski točak, čija rotacija pokreće pokretni, rotacioni, horizontalni, mlinski kamen, čijom se vrtnjom po nepokretnom mlinskom kamenu melje ubačeno žito između njih.

1613411150509.png




Prvi zapisi o vodenicama, Antipate iz Soluna, potiču iz 1.vijeka prije n.e. Vodenice su bile uobičajen prizor u Evropi do početka industrijske revolucije, a u Srbiji su bile česte do kraja 60-tih godina 20. vijeka. Vodenice na potocima nazivaju se potočare. Vodenice mogu biti građene od različitih građevinskih materijala. Tako postoje vodenice brvnare, zidane vodenice i sl. U praistoriji i antičko doba postojali su samo ručni mlinovi i mlinovi na životinjski pogon. Princip korištenja snage tekuće vode bio je poznat u prvim vijekovima poslije Hrista, ali je primjenjen tek u srednjem vijeku, kad se gradnja mlinova proširila u cijeloj Evropi, naročito poslije 12. vijeka. Stari Grci su izmislili dva osnovna dijela vodenice: vodeničko kolo i zupčasti prijenosnik. Prvi dokazi o vodeničnom kolu koje pokreće voda, potiču iz 3.vijeka prije n.e., u mjestu Perahora u Grčkoj. Prvi koji je opisao rad vodenica bio je Filon iz Bizanta.

U Rimskom carstvu prvi koji je opisao rad vodenica bio je Vitruvije. Stari Rimljani su koristili vodenice na rijekama i potocima, za dobivanje brašna, rezanje kamena, drobljenje kamena, u svojim provincijama u Anatoliji, Sjevernoj Africi, Francuskoj. 537. general Belizar je koristio brod-vodenicu, za vrijeme dok su opkoljavali Istočne Gote. U Srednjem vijeku nastavilo se sa gradnjom vodenica.

U Irskoj su gradili vodenice na plimu i oseku. Godine 1086. napisana je velika knjiga "Domesday Book" u Engleskoj. U toj knjizi, napisanoj po zahtjevu Vilima I. Osvajača, bila su popisana vlasništva nad zemljištima i nekretninama u svrhu ubiranja poreza. Prema toj knjizi na jugu Engleske postojalo je 5624 vodenica. Oko 400 ljudi koristilo se jednom vodenicom.

U Kini, za vrijeme dinastije Han, vodenice su se koristile za dobivanje brašna i za pogon mijeha kod proizvodnje lijevanog željeza. Arapi su naučili graditi vodenice od starih Grka. Uglavnom su ih koristili za podizanje vode, čak i do 30 metara. Oni su taj način korištenja nazivali noria.U Indiji se vodenice i danas koriste za dobivanje brašna, ima ih još oko 200 000 koje rade, a u Nepalu ih je u pogonu oko 25 000.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top