Jutros su se u beloruskoj štampi u opasnoj medjusobnoj blizini pojavile 2 kraće informacije…
<audio> Dakle, prva: „28 aprila U Pirštini je vicepremijer Kosova Hajredin Kuči na sastanku sa novinarima iz Belorusije, Ukrajine, Rusije i Moldavije izjavio da se vlada Kosova nada priznanju njegove nezavisnosti od strane Belorusije.“
I druga: „Shodno saopštenju službe predsednika republike za štampu, Aleksandar Lukašenko je pred odlazak iz Rima u Minsk 28. aprila dao izjavu da medju poslanicima beloruskog parlamenta nema potpunog jedinstva mišljenja o priznanju nezavisnosti Abhazije i Južne Osetije.“ Zbog nečeg, odmah sam se prisetila reči ruskog poslanika Konstantina Zatulina „Danas se Lukašenko sprema za posetu Vatikanu, danas, na Uskrs, sastaje se sa katoličkim sveštenstvom. Danas u njegovom okruženju niču ideje da, možda, Belorusija treba da prizna nezavisnost Kosova. I Lukašenko ne može da ne zna zato.“ Sigurno, zna i vešto manevriše izmedju Rusije i Zapada.
A zatim sam se setila i druge izjave, ovog puta premijera Kosova Hašima Tačija. On je negde u februaru, u intervjuu za srpski dnevnik „Politika“, izjavio da Rusija, navodno, pozitivno ocenjuje procese koji se odvijaju na Kosovu i da može u najskorije vreme priznati njegovu nezavisnost. Tada su novinari postavili ovo pitanje šefu ruske diplomatije: „Mišljenja sam da gn Tači izdaje željeno za stvarno… Mnogi, a ne i gn Tači, mogli bi da nastupaju u ime Rusije“ – odgovorio je Lavrov.
To nije pomoglo. Kosovski Albanci se nisu odrekli pokušaja da isprovociraju barem diskusiju o priznanju kosova na postsovjetskom prostoru. Treba priznati da Hajredin Kuči uspeva u tome bolje od svog šefa. Evo markantnog primera provokacije na prištinski način:
„Uloga Rusije je najveća u regionu. I mi znamo da izmedju Ukrajine i Rusije dolazi do komplikacija, na primer, u gasnoj sferi – istakao je Hajredin Kuči. — Ali znamo i to što je Ukrajina nezavisna država. Nadamo se da one imaju nezavisnu spoljnu politiku. Pozvali smo ih da priznaju Kosovo.“ Podsećam da je sve to rečeno na sastanku sa novinarima iz Belorusije, Ukrajine, Rusije i Moldavije.
Kako će u pomenutim zemljama reagovati na apel kosovskih vlasti? Što se tiče Ukrajine sa njenim Krimom koji plovi u pravcu ruske obale i Moldavije sa Pridnjestrovljem koje se otcepilo od nje, sve je jasno i bez suvišnih reči.
Nije baš jasno, medjutim, kako će se poneti Aleksadar Lukašenko. Ja, na primer, ne mogu da protumačim šta znači sledeća izjava: „Sada vlada i MIP plodotvorno rade sa poslaničkim korom da bi postigli u ovom pitanju veće jedinstvo“ – to je rečeno povodom nezavisnosti Abhazije i Južne Osetije.
Uostalom, kada je reč o odnosu beloruskog predsednika prema kosovskom problemu, ovde je evidentna veća konkretnost. Tako je u septembru prošle godine Lukašenko je u intervjuu za jedno nemačko izdanje rezonovao na sledeći način: „Presedan i primer stvorili ste već vi – na Kosovu… Da nije bilo Kosova, tačno vam govorim, verovatno, ne bi bilo ni Abhazije, ni Južne Osetije.
Ja Jugoslaviju vrlo dobro znam. Izvanredno znam Srbiju. Bio sam tamo više puta.. Znam istoriju i raspoloženja stanovnika Srbije. Jer, Srbija potiče sa Kosova. Tamo su srpske svetinje, dok ste vi rasparčali ne samo Jugoslaviju, već i Srbiju, odvojivši kolevku ovog naroda od nje. Stvorili te grozan presedan. Primer ste vi pokazali.“ Posle takvih reči priznanje Kosova čini se skoro nemogućim. Kao, uostalom, Abhazije i Južne Osetije zar se može izjednačavati sa Zapadom?
Ali i Albanci ne nameravaju da se predaju. Jer, kao što je rekao Hajredin Kuči, „ako nam danas kažu „ne“, ponovo ćemo zamoliti“.
http://www.ruvr.ru/main.php?lng=scr&q=12067&cid=108&p=29.04.2009&pn=1