Velike ljubavi i njihova pisma

Dzems Dzojs - Nori Barnakl


10. septembra 1904.


Moja draga, draga Nora, pretpostavljam da si od sinoć veoma uzrujana. Neću govoriti o sebi, jer osećam se kao da sam postupio veoma svirepo. U neku ruku, nemam prava da očekujem da mene smatraš išta boljim od drugih - zapravo, imajući u vidu moj sopstveni život, nemamo nikakvo pravo da to očekujem. Ali, izgleda da sam ipak to očekivao, makar zbog toga što ja nisam nikoga cenio kao što tebe cenim. Postoji, takođe, nešto pomalo đavolsko u meni što me nagoni da uživam rušeći predstave ljudi o meni i da im pokazujem da sam zapravo sebičan, ohol, lukav i bezobziran prema drugima. Žao mi je što ti je moj sinoćnji pokušaj da se ponašam onako kako sam verovao da treba, zadao toliko bola, ali ne vidim kako sam drugačije mogao postupiti. Napisao sam ti jedno dugačko pismo objašnjavajući, koliko je bilo u mojoj moći, kako sam se te noći osećao, i imao sam utisak da ne prihvataš ono što sam govorio i da sa mnom postupaš kao da sam samo običan partner u požudi. Možda će ti smetati brutalnost mojih reči, ali veruj mi da takav postupak prema meni, imajući u vidu moj stav prema tebi, predstavlja uvredu za mene. Zaboga, žena si i svakako možeš shvatiti šta govorim! Znam da si se prema meni ponela veoma plemenito i velikodušno, ali pokušaj da na moju iskrenost uzvratiš istom takvom iskrenošću. Iznad svega, nemoj ići unaokolo i boriti se s mislima jer ćeš se od toga razboleti, a znaš da si nežnog zdravlja. Možda ćeš mi večeras moći poslati makar par reči da mi saopštiš da mi možeš oprostiti za sav bol koji sam ti naneo.

Džim
 
BETOVEN - ANTONIJI


Dobro jutro, 7. juli

Čak i u krevetu moje misli čeznu za tobom, besmrtna moja voljena, ponekad radosna, potom opet tužna.
Iščekujem sudbinu, da vidim hoće li nam udovoljiti.
Jedino mogu da živim sa tobom, ili uopšte da ne živim.
Da, rešen sam da lutam, toliko dugo i toliko daleko, sve dok ne budem mogao da doletim u tvoje naručje i nadjem se kod kuće sa tobom, gde će moju
dušu prigrliti tvoja, u kralevstvu duša-da želim, tako mora biti.
Shvatićeš to bolje kad budeš znala koliko sam ti odan. Nikada nijedna druga neće
imati srce moje, nikad-nikad!
O, bože, zašto čovek mora poći od one koju toliko voli, jer moj život u B.
kakav je sada, bedan je život.
Tvoja me ljubav u isti tren čini najsrećnijim i najnesrećnijim čovekom na
svetu.
U mojim godinama, potrebna mi je stalnost, istovetnost života.
Može li to postojati u nasim okolnostima?
Andjele, upravo sam čuo da se pošta šalje svakog dana- i stoga smesta moram završiti, kako bi ti odmah dobila pismo.
Budi s mirom-voli me...danas... i juče.
Moje su suze pune čežnje za tobom.
Živote moj, moje sve, zbogom.
Oh, nastavi da me voliš, nikada ne sumnjaj u najodanije srce.

Tvog voljenog
L
 
Ja te samo zelim, ali nicemu se ne nadam da ne bih patio,
jer "svi se ljudi razocaravaju u svojim nadama, varaju u svojim ocekivanjima".
Ja se ne nadam pa se zato necu ni prevariti, necu gorcinom govoriti :
ziveh u zabludi.
I zelja je iluzija, ali zelja bez nade, ovakva kakva je u meni, to je iluzija
blize stvarnosti no iluziji; iluzija koja pomaze coveku da se u stvarnosti
odrzi, a ne da se od nje ogradi.
Moje iluzije su jace, postojanije, no sama stvarnost.
Zasto ne ucinis da ili prestanem da sanjam ili da mi san postane zivlji?
Ucini, ja te molim..."

Pismo Branka Miljkovića... Ljiljani Ilić
 
Halil Džubran - Mej Zijadi

Kažeš mi da se bojiš ljubavi. Zašto se bojiš, malena moja? Bojiš li se sunčeve svetlosti? Bojiš li se plime? Bojiš li se zore!? Bojiš li se dolaska proleća? Zašto se bojiš ljubavi? Znam da Te malo ljubavi neće zadovoljiti? Isto tako znam da malo ljubavi neće zadovoljiti ni mene. Ti i ja se ne zadovoljavamo, niti ćemo se zadovoljiti malim. Mi želimo mnogo. Mi želimo sve. Mi želimo potpuno. Kažem, Mari, da je u želji ispunjenje, i ako je naša želja jedna od božijih senki, doseći ćemo sigurno nešto od Božje svetlosti.

Ne boj se ljubavi, Mari. Ne boj se ljubavi, saputnice moga srca. treba da joj se predamo, i pored bola, žudnje i potištenosti koje nosi. Slušaj Mari: Danas sam ja u zatvoru želja. to su želje rođene sa mnom. Danas sam ja vezan starom idejom, starom koliko i godišnja doba. Možeš li biti sa mnom u mom zatvoru, dok ne izađemo na svetlo dana. Hoćeš li biti pored mene, dok se ne raskinu ovi okovi pa ćemo slobodno ići do vrha. Sada približi čelo. Približi svoje ljupko čelo, tako, tako bog Te blagoslovio. Bog Te sačuvao, voljena saputnice moga srca.

Njujork 26.februar 1924. godine.
 
"Najdraži, uvjerena sam da ponovno gubim razum. Osjećam da ne možemo proći kroz još jedno od ovih strašnih razdoblja. Ovog puta se neću oporaviti. Počinjem čuti glasove i ne mogu se koncentrirati. Zato ću napraviti ono, što djeluje kao najbolje, što se može napraviti. Ti si mi dao najveću moguću sreću. Ti si u svakom pogledu bio sve što netko može biti. Ne vjerujem da je dvoje ljudi moglo biti sretnijima, sve dok se nije pojavila ova užasna bolest. Ne mogu više boriti se s tim, znam da ti uništavam život. Vidiš da ne mogu čak ni ovo napisati kako treba. Ne mogu čitati.
Ono što želim reći je, da svu sreću mog života, dugujem tebi. Bio si beskrajno strpljiv sa mnom i nevjerojatno dobar. A svi to znaju. Da je itko mogao spasiti me, to bi bio ti. Sve je isparilo iz mene osim uvjerenosti u tvoju dobrotu. Ne mogu i dalje nastaviti kvariti ti život. Mislim da dvoje ljudi nije moglo biti sretnijima, nego što smo mi bili."

Posljednje pismo Virginijino, upućeno Leonardu Woolfu, prije smrti.
 
RIČARD STIL - MERI SKARLOK


Gospo,

vjerujte da nema ničeg težeg na svetu nego kad je čovek zaljubljen a mora
da se bavi svojim redovnim poslovima. Ko god pokuša da razgovora sa mnom,
neminovno otkriva da uopšte nisam tu, tako da se sve češće nosim pomišlju
da se zaključam u kuću i pobegnem od sveta kako drugi ne bi posumnjali u
moju razboritost i spakovali me na neko još grđe mesto. Jedan gospodin me
jutros upitao "Kakve su vesti iz Lisabona?", a ja sam mu odgovorio, "Ah,
da samo znaš kako je lepa." Drugog je zanimalo kad sam poslednji put bio
u Hempton kortu, a ja sam mu odgovorio "Pa, mislim narednog utorka."
Lepa moja, dopustite mi da vam bar poljubim ruku pre nego što ne svane
taj blaženi dan, inače ću potpuno sići s uma.
O, ljubavi !
Na kakve sam muke stavljen!
A opet, ko bi želeo da živi lišen vaše milosti?
Mislim da bih vam mogao napisati čitavu knjigu, ali vam sve reči sveta
ne bi mogle iskazati koliko sam strasno i nesebično vaš -

Rič. Stil
 
Napoleon Zozefini..

GRAĐANKI BONAPARTE,

kod građanke Beauharnais,

ulica Chantereine br. 6. u Parizu.

Nica, 10. Germinala g. .IV.[2]

Nisam proveo ni jednog dana, a da Te nisam, ljubio; nije prošlo ni jedne noći, a da Te nisam držao u svom zagrljaju; nisam popio ni čaše čaja, a da nisam proklinjao slavu i ambiciju, koje me drže udaljena od duše moga života. U jeku poslova, na čelu vojske, kad trčim od logora do logora, moja divna Žozefina jedina je u mom srcu, zaokuplja moj duh, upija moje misli. Ako se od Tebe udaljujem brzinom bujice Rhone, to je zato, da bih Te što brže ponovo vidio. Ako ustajem usred noći da radim, to je zato, da bih za nekoliko dana požurio dolazak moje mile i drage, a međutim u Tvom pismu od 23.–26. Ventosa, Ti mi govoriš Vi. Vi si ti! Ah! zločesta ženo, kako si mogla napisati to pismo! Kako je hladno! A onda od 23. do 26. prošla su četiri dana; što si radila kad nisi pisala svome mužu?… Ah! draga moja, zbog toga Vi i zbog ta četiri dana žalim nekadašnju svoju ravnodušnost. Proklet bio onaj, koji bi je uzrokovao! Neka kao kaznu i mučenje oseti ono, što bi mi dali osetiti očitost i uverenje. Pakao nema muka! Ni furija, ni zmija! Vi! Vi! Ah! što će tek biti za petnaest dana?… Moja je duša tužna; moje je srce rob, a moja me mašta plaši… Ti me voliš manje; utešit ćeš se. Jednog dana ne ćeš me više voleti; reci mi to; barem ću znati da zaslužim svoju sudbinu… Zbogom ženo, boli, srećo, nado i dušo života moga, koju volim, koje se bojim, koja u meni budi nežne osećaje, koji me privlače u Prirodu i besne kretnje, plamene kao munja. Ne tražim od Tebe ni večnu ljubav, ni vernost, nego samo… istinu, neograničenu iskrenost. Dan, kad rečeš: “volim te manje”, biće posljednji dan moje ljubavi ili posljednji dan moga života. Kad bi moje srce bilo tako nisko, da voli bez nade, razderao bih ga zubima, Žozefino! Žozefino! Seti se, što sam Ti ponekad rekao: “Priroda mi je dala jaku i odlučnu dušu.” Tebe je stvorila od čipke i koprene. Jesi li prestala da me ljubiš? Oprosti, dušo moga života, duša je moja razapeta na golemim smišijanjima. Moje srce, koje si potpuno osvojila, puno je strepnji, koje me unesrećuju. Dosadno mi je, što Te ne mogu zvati Tvojim imenom.. Očekujem, da ćeš mi o tome pisati.

Zbogom! Ah! ako me manje voliš, nisi me nikad ni volela. U tom slučaju trebalo bi me zaista žaliti.

Bonaparte

P. S. Ovogodišnji rat je nemoguće prepoznati. Dao sam vojsci mesa, kruha, krme; moja naoružana konjica biće brzo spremna. Moji mi vojnici iskazuju poverenje, koje se ne da izreći; jedino me Ti rastužuješ; jedino Ti, radosti i boli moga života. Poljubi svoju decu, o kojoj ne govoriš! Razumljivo! To bi podvostručilo dužinu Tvojih pisama. Posetioci, u deset sati ujutro, ne bi imali zadovoljstvo da te vide. Ženo!!!
 
GRAĐANKI BONAPARTE,
kod građanke Beauharnais,
ul. Chantereine br. 6. u Parizu.
Port Maurice, 14. Germinala.[3]

Primio sam sva Tvoja pisma, ali nijedno nije ostavilo na mene dojam kao posljednje. Zar misliš, divna prijateljice, da mi možeš ovako pisati? Misliš li, da moj položaj nije dovoljno okrutan, da ne moraš još povećati moju tugu i uzbuđivati moju dušu? Kakva li stila! Kakvih li osećaja, koje opisuješ! Oni su od ognja; oni sažižu moje jadno srce. Jedina moja Žozefino, daleko od Tebe nema više veselja; daleko od Tebe svet je pustinja, u kojoj sam osamljen i u kojoj se ne mogu nikome ni poveriti. Uzela si mi više nego moju dušu; Ti si jedina misao moga života. Ako sam zabrinut zbog svojih poslova, ako me plaši njihov ishod, ako mi se ljudi gade, ako sam gotov da proklinjem život, stavljam ruku na svoje srce: tvoja slika kuca, ja je gledam, i moja je ljubav potpuna sreća, sve je radosno, osim vremena, u kojem sam daleko od svoje ljubavnice. “.

Kakvom Ti je veštinom uspelo zavladati svim mojim svojstvima, da u sebi usredotočiš moj moralni život? To je nešto, mila moja prijateljice, što će živeti koliko i ja. Živeti za Žozefinu, to je bit moga života. Nastojim da dođem do Tebe; umirem od čežnje, da Ti se približim. Luda! Ne primećujem, da se od Tebe udaljujem. Koliko zemalja, koliko krajeva nas rastavlja! Koliko li će vremena proći pre no što pročitaš ova slova, slabi odsjev uzbuđene duše, u kojoj caruješ! Ah! divna moja ženo. Ja ne znam, kakva me sudbina očekuje; ali, ako me i dalje bude udaljivala od Tebe, biće mi nepodnošljiva; moja snaga ne doseže tako daleko. Nekad sam se ponosio svojom hrabrošću, i katkad, bacajući pogled na zao udes, koji bi mi odredila sudbina, zaustavljao sam najveće nesreće, a da nisam ni okom trenuo niti se začudio. Ali danas, pomisao, da mojoj Žozefini može biti zlo, pomisao, da može biti bolesna, i naročito okrutna, kobna pomisao, da me može manje voleti, razara moju dušu, zaustavlja moj dah, žalosti me, ubija i ne ostavlja mi čak ni snage besa i očaja. Često sam nekad govorio sam sebi: ljudi ne mogu ništa protiv onoga, koji umire bez jada; ali sada, umreti, a da me Ti ne voliš, umreti, a da u to nisam siguran, to su paklene muke, to je živa i upadljiva slika potpunog uništenja. Čini ini se, da se davim. Moja jedina drugarice, Ti, kojoj je sudbina odredila, da sa mnom prođeš, naporni put života, onaj dan, kad više ne budem, imao Tvoje srce, iz prirode će za mene nestati topline i cvata… Zaustavljam se, moja nežna prijateljice, duša mi je tužna, telo umorno, duh. otupio. Ljudi su mi dosadni. Trebalo bi da ih. mrzim: oni me udaljuju od moga srca.

Nalazim se u Port Mauriceu, kod Oneille; sutra ću biti u Albengi. Obe se armije komešaju; pokušavamo, da jedni druge prevarimo. Spretnijemu pobeda. Prilično sam zadovoljan sa Beaulieuom; dobro manevriše; jači je od svoga prethodnika. Tući ću ga, nadam se, sigurno. Budi bez brige. Voli me kao svoje oči; ali to nije dovoljno: kao sebe; više nego sebe, kao svoju misao, svoj duh, svoj život, svoje sve. Ljupka prijateljice, oprosti mi, ja mahnitam. Priroda je obzirna prema onome, za koga Ti živo osećaš, za onoga, koga Ti voliš.

Bonaparte

Barrasu, Sucyju, gospođi Tallten iskreno prijateljstvo; gospođi Chateau-Renarđ dužno poštovanje, Eugenu i Hortenziji istinska ljubav.

Zbogom, zbogom, idem na počinak bez Tebe, spavat ću bez Tebe. Molim Te, pusti me da spavam. Već više noći osećam Te u svom zagrljaju. Sretan sam, ali, ali, to nisi Ti.
 
Evo jos ovo i necu vise, stvarno :D

GRAĐANKI BONAPARTE,
ulica Chantereine 6. Pariz,
Armija u Italiji.
Sloboda Jednakost
U vrhovnom štabu u Carru 5. Floreala, četvrte godine Francuske Republike, jedne i nedeljive.
Glavnokomandujući Armijom u Italiji.

Mojoj nežnoj prijateljici,

Moj će Ti brat uručiti ovo pismo: neobično ga volim. Nadam se, da ćeš ga i Ti zavoleti, on to zaslužuje. Priroda ga je obdarila nežnim i nepromjenljivo dobrim karakterom; pun je velikih vrlina. Pišem Barrasu, da ga imenuje konzulom u kojem lučkom gradu u Italiji. On želi živeti sa svojom ženicom daleko od velikog vrtloga i velikih poslova; preporučujem. Ti ga.

Primio sam Tvoja pisma od 16. i 21. Previše dana nisi mi pisala. Ama što radiš? Da, draga moja, ja sam ne ljubomoran, nego katkad zabrinut. Dođi brzo, ako oklevaš, upozoravam Te, da ćeš me naći bolesna. Umor i Tvoje odsustvo, to je previše u jedan mah.

Tvoja su pisma čar mojih dana, a moji su sretni dani retki. Junot nosi u Pariz dvadeset i dve zastave.

Ti moraš doći s njim, jesi li čula? Ako vidim, da se vraća sam, to će biti nesreća bez leka, bol bez utehe, tuga bez kraja. On će Te videti, divna moja prijateljice, on će disati u Tvom hramu; možda ćeš mu iskazati jedinstvenu i neprocenjivu milost, da Te poljubi u obraz, a ja, ja ću biti usamljen i vrlo, vrlo daleko. Ali, Ti ćeš doći, zar ne? Bit ćeš ovde pored mene, na mom srcu, u mom zagrljaju, na mojim usnama. Uzmi krila i dođi! Ali putuj polako. Put je dugačak, loš, blatan. Ako Ti se kočija izvrne; ako umor… Dođi polako, moja obožavana prijateljice, ali budi u mislima često sa mnom.

Primio sam pismo od Hortenzije. Ona je vrlo ljubazna. Upravo ću joj pisati. Veoma je volim i uskoro ću joj poslati mirise, koje želi.

Čitaj pažljivo poemu Carthori i spavaj daleko od svoga dobrog prijatelja, misleći na njega, bez straha i bez grižnje savjesti.

Poljubac u srce, a zatim, malo niže, mnogo niže!

B.

Ne znam, trebaš li novaca; jer mi nikad nisi govorila o svojim, stvarima. Ako trebaš, traži od moga brata, koji ima mojih 200 lujdora.

B.
Ako hoćeš nekoga namestiti, pošalji mi ga. Chateaurenaud bi također mogao doći.
 
Frensis Skot Ficdzerald

Zeldi Ficdzerald
22. februar 1919. Njujork

Drago srce, ambicija, entuzijazam i poverenje:
sve mi to izgleda divno. Ovaj svet je velika igra, ali
posto sam siguran u vasu ljubav, sve postaje mogucno u
ovom svetu ambicije i uspeha. Moja jedina nada i vera je
da moje srce bude uskoro sa mnom.
F.Skot Ficdzerald
 
F.S.Ficdzerald

Sejli Grejem
2. decembar 1939. Encino, Kalifornija
Draga Sejla,

Obuzelo me je ludilo i ja sam vas povredio. Zlo je pocinjeno. Srecan sam sto ne mozete vise da mislite na mene sa postovanjem i ljubavlju. Ljudi su dobri ili ne, jedni za druge;ja sam prema vama bio uzasan. Voleo sam vas svom svojom snagom, ali sve je lose ispalo. Razlog ne treba traziti daleko- on je u meni. Nesposoban sam za bilo kakve prave ljudske odnose. Jednostavno, ja sam vas voleo, a sve sto je bilo lepo i plemenito-to ste bili vi.
Zelim da umrem,Sejla, i to na svoj nacin. Nekada sam imao kcerku i moju jadnu, izgubljenu Zeldu. Sada, vec dve godine, vasa slika je svuda. Secacu vas se do kraja svog zivota, koji je vec tako blizu. Vi ste sve za jednog nervoznog tuberana, koji je ljubomoran, zao i tvrdoglav u svojoj nesreci. Zeleo bih da va, ostavim nesto vise od sebe. Ostavljam vam prvo poglavlje i plan svog romana Poslednji magnat. Potpuno sam bez novca, ali to ce mozda nesto vredeti. Volim vas beskrajno.
Skot.
 
Marina Cvetajeva - Borisu Leonidovicu Pasternaku


10. jul 1926. Subota


Ja ne bih mogla da živim sa tobom ne zbog neshvatanja, već zbog razumevanja. Patiti zbog tuđe pravednosti koja je istovremeno i vlastita, patiti zbog pravednosti - to ponižavanje ne bih podnela.

Do dana današnjeg ja sam patila samo od nepravde, bila sam samo ja u pravu, ako su se i susretale slične reći (retko) gestovi (češće), pokretač je uvek bio drugačiji. Pored toga, tvoje nije na tvome nivou - nije sasvim tvoje, manje je tvoje nego suprotno. Susrečući se s tobom, ja se susrećem sa sobom, koja sam oštricama okrenuta protiv sebe.

S tobom ne bih mogla da živim, Borise, u julu mesecu u Moskvi, jer bi ti na meni iskalio...
Mnogo sam o tome razmišljala - i pre tebe - celog života. Vernost, kao borba sa samom sobom nije mi potrebna (ja - kao trambulina, to je ponižavajuće). Vernost kao postojanost strasti ne razumem, to mi je strano. (Vernost kao nevernost - razvodi sve!) Tokom celog života samo mi se jedna približila (možda je nije ni bilo, ne znam, ja ne umem da zapazam, tada se približila nevernost, njena forma). Vernost je zbog oduševljenja. Oduševljenje je u čoveku prepravilo sve ostalo, on je s mukom voleo čak i mene, do te sam ga mere ja udaljavala od ljubavi. Ne oduševljenost, već oduševljenje. To mi je odgovaralo.
Šta bih ja radila s tobom, Borise, u Moskvi (svuda, u životu)? Pa zar jedinka (svejedno kakva) može da da zbir? To je drugačiji kvalitet. Drukčije se vrši cepanje atoma. Suština ne može da se raspadne na može biti. Heroj ne stvara trg. Njima je potreban trg, da bi još jednom i na novi način stvorili heroja (sebe).

Da kažem o razumevanju. Ja te razumem izdaleka, ako ugledam ono što te oduševljava, mene će preplaviti prezir, kao slavuja pesma. Likovaću od njega. Biću izlečena od tebe istog trenutka. Kao što bih se izlečila od Getea i od Hajnea kad bih videla njihove - Gretchen. Ulica kao mnoštvo, da, ali ulica ovaploćena u jedno, mnoštvo koje je uobrazilo (i ti ćes ga sam uveriti) da je jedinka, ulica sa dve ruke i dve noge...

Shvati me: nezasita iskonska mržnja Psihe prema Evi, od koje nemam ništa. A od Psihe - sve. Psihu za Evu! Shvati neobuzdanost mog prezira (Psiha se za Psihu menja). Duša za telo. Otpada i moje i njeno. Odmah si osuđen, ja ne shvatam, ja se povlačim.

Ljubomora. Nikad nisam shvatala zašto Tanja, koja je opravdano skromnog mišljenja o sebi, negoduje na X zbog toga što voli i druge. Zašto? Pa ona vidi da postoje pametnije i lepše, upravo ono čega je ona lišena, to je kod nje na ceni. Moj slučaj se komplikuje još i time što nije privatan, što moja ma cause prestaje istoga časa da bude moja i postaje cause tačno polovine sveta: Duše. Mene prevariti je indikativno.

Ljubomora? Ja jednostavno popuštam, kao što duša uvek popušta telu, naročito tuđem - iz najčistijeg prezira, od nečuvene nesagledivosti. U strpljenju i negodovanju stvara se ono što je moglo postati bol.

Još nije bilo pametnjakovića koji bi mi rekao: "Menjam te za stihiju: mnosšvo: bezlično. Menjam te za sopstvenu krv".
Ili još bolje: prohtelo mi se ulice. (Niko mi nije govorio ti).

Obamrla bih od otvorenosti, oduševila bih se tačnošću i - možda bih shvatila. (Muške ulice nema, postoji samo ženska. - Govorim o sastavu. - Muškarac je stvara svojom željom. Ona postoji i na otvorenom polju. - Nijedna žena (izuzeci su neprirodni) neće poći sa radnikom, svi muškarci idu sa devojčurama, svi pesnici).

Ja imam drugu ulicu, Borise, koja se prosipa, skoro kao reka, Borise, bez ljudi, s krajevima svih krajeva, sa detinjstvom, sa svim osim sa muškarcima. Ja ih nikada ne posmatram, ja ih jednostavno ne vidim. Ja im se ne dopadam, oni imaju njuh. Ja se ne dopadam polu. Neka u tvojim očima i gubim, ja sam očaravala, u mene se gotovo nisu ni zaljubljivali. Nijednog pucnja u čelo - proceni sam.
Ko se još ubija zbog Psihe! Pa nje nikada nije ni bilo (posebna forma besmrtnosti). Ubijaju se zbog vlasnice kuće, a ne i zbog njene gošće. Ne sumnjam da ću u staračkim uspomenama mojih mladih prijatelja biti - prva. Što se tiče muške sadašnjice, u njoj nikada nisam ni postojala.
Lajtmotiv vaseljene? Da, lajtmotiv, verujem i vidim, ali lajtmotiv - kunem ti se! - koji nikada u sebi nisam čula. Čini mi se to je muški lajtmotiv.


Moje jadikovanje je zbog nemogućnosti da postanem telo. Zbog nemogućnosti da potonem. ("Kada bih jednom počeo da tonem...")
Borise, sve je to tako hladno i proračunato, ali iza svakog sloga je živ slučaj, koji je živeo i, ponavljanjem svojim, naučio. Možda bi, kad bi video sa kim i kako, proglasio moj instinkt (ili nepostojanje njegovo) za pravi. "Nije čudno..."

A sada zaključak.

Pismo je počinjalo: "ne zbog neshvatanja već zbog shvatanja". Ono se završava: "Ne shvatam, povlačim se." Kako to povezati?

Razni pokretači na istom nivou - eto tvoga mnoštva i mojega. Ti ne shvataš Adama, koji je voleo samo Evu. Ja ne shvatam Evu, koju svi vole. Ja ne shvatam put kao takvu, ne priznajem joj nikakava prava, ne dajem joj pravo glasa, koji nikada nisam ni čula. Ja se sa njom, očigledno gazdaricom - ne poznajem. (Krvi mi je već očigledno bliza, kao tekućina), "krv koja se uzdržava..." Ah, kada bi moja imala od čega da se uzdrzžva. Znaš li šta ja želim - kada želim. Pomraćenja, prosvetljenja, preobraženja. Krajnji rt tuđe duše i - svoje. Reci koje nikada nećeš ćuti, koje nikada nećeš izgovoriti. Nepostojeće. Čudovišno. Čudo.

Ti ćeš dobiti u ruke, Borise - zato što ćeš konačno dobiti - čudnovato, tužno, neprohodno, raspevano čudoviste koje će se otimati iz ruku. Sećaš li se onog mesta sa cvetom u "Junačini"? (Ceo "Junačina" - koliko je to o sebi!)

Borise, Borise, kako bismo ti i ja bili srećni - i u Moskvi, i u Vajmaru, i u Pragu, i na ovom svetu, a posebno na onom, koji je već sav u nama. Tvoja večita odlaženja (tako ja to vidim) i - ono što tvojim očima gleda sa poda. Tvoj život - odsutan sa svih ulica sveta, i kod moje kuće. Ja ne podnosim prisustvo, i ti ne podnosiš. Mi bismo se složili.
Rođeni, daj oduška srcu koje je ispunjeno mnome. Ne muči se. Živi. Neka te zbunjuju žena i sin. Opraštam ti sve i svakoga. Uzimaj sve što možeš - dok još želiš da uzimaš.
Seti se toga da je krv starija od nas, naročito kod tebe, semita. Ne kroti je. Uzimaj sve to sa lirske - ne, sa etičke visine.

Piši mi ili ne piši o svemu, kako hoćeš. Ja sam osim svega ostalog, ne, pre i posle svega (do prvog svitanja!) - tvoj prijatelj.


M.
 
Dzon Kits - Fani Braun

Najsladja Fani,

Plašiš se ponekad da te ne volim potpuno. Što te više upoznajem, to te više volim. U svakom pogledu - cak je i moja ljubomora bila agonija ljubavi, a u najzešcem nastupu spreman sam i da umrem za tebe. Dosadjivao sam ti suvise. Ali zbog ljubavi. Šta ja tu mogu? Ti si uvjek nova. Tvoj posljednji poljubac je uvek najsladji, posljednji osmjeh najsjajniji, posljednji pokret najljupkiji. Kada si juce prošla kraj moga prozora, ispunila si me takvim divljenjem, kao da te prvi put vidim. Jednom si, blago negodujuci, rekla da volim samo tvoju ljepotu. I ima li u tebi i neceg drugog? Zar misliš da ne vidim srce koje svoja krila podvezuje zbog mene? Nikakve prepreke nisu ni za trenutak tvoje misli mogle da okrenu od mene. To moze da zalosti koliko i da raduje - ali, necu govoriti o tome. Cak i da me ne voliš, ne bih mogao da ti uskratim svoju potpunu odanost: koliko su samo snazna moja osjecanja kada znam da me voliš. Moja duša je bila nezadovoljna i uznemirena, duša smještena u tijelo suviše tjesno za nju. Nikada nisam osjetio da moja duša uziva u necemu tako potpuno kao u tebi. Kada si tu, moje misli nikud ne odlutaju: ti uvjek zaokupljaš sva moja cula. Briga za našu ljubav koja izbija iz tvoga posljednjeg pisma, cini me neizmjerno zadovoljnim: ipak, ne smiješ dozvoliti da te takve misli muce.

S Braunom je gotovo, ali tu je gospodja Vajli, kad ona ode, svanuce mi. Pozdravi tvojoj majci.

S ljubavlju, tvoj Dz. Kits

Mart, 1820.
 

Back
Top