Lice tvoje, nebo moje,
sa njega mi munje dvoje
oči žegu,
a po njemu u rastegu
oblačići krvi lete -
buru prete.
Nepogodu i bujicu
predskazanu na tvom licu,
sevotinu bure ljute,
ljubav slute.
Još sakrivaš munje puste
tamnom šumom kose guste,
u obrve i u veđe
kriješ teške nepogode,
da je želje moje veće
ne pogode.
A ja stojim srca meka,
gole ruke, gole prsi,
al mi duša opet čeka
ma na propast -
od tebeka čeka, čeka.
Al ne mogu, oh, ne mogu,