Večiti romantičari

tumblr_0ccd7a578fc1535afaffeba95736b2c1_10a272b4_640.jpg
 
Mi smo se suviše sretali na raskršćima neznanim
Mada smo različitim putevima koračali
Tinjalo nebo večernje u šiprazima zvezdanim
I uvek oblaci ždralova sa prolećem se vraćali.
Mi smo se suviše sretali a reči rekli nismo
I u leta kovrdžava sa preplanulim licima
Pod kapom zelenih dudova za časak zastali smo
Pa onda prošli, odlutali svako za svojim vidicima.
U novembru su oblaci kao buktinje rudeli
I vetar kišama umio sivo popodne ogolelo
A putevi se dužili i raskršća su žudela
Za nešto kratko u susretu što se toliko volelo.
U zime snežne, pobelele ko tvoji isprani dlanovi
Dugo si, dugo čekala pod jablanom, na smetu
I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom
Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.
Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja
Jer znam: na nekom raskršću neću te videti više
Pružićeš nekome dlanove, prestaće putovanja
I pod krov neki svratićeš da se skloniš od kiše.
Spustiću tvoju maramu usput kraj putokaza
I sa vetrom – drugarom otići nabranih veđa
Jer meni život prestaje ako siđem sa staza
I pred nečijim vratima skinem torbu sa leđa.
 
I jednog dana ćemo sesti,zariti lice u dlanove i zapitati se, gde se izgubilo ono "ima vremena" koje smo tako često govorili? I tek tada ćemo shvatiti da će vreme uvek postojati, ali neće biti nas. Da smo propustili mnogo toga, čuvajući ga za neka "bolja vremena". A bolja vremena ne postoje. Postoje prilike i postoji vreme. Retko ih čovek zajedno sretne. Čuvajući vreme izgubimo prilike, čekajući prilike izgubimo vreme..

1c38e45b2a25282cbdf5ae802d0b74fd.jpg
 
Poslednja izmena:
Jednom...
Kad pahulja nežna na lice ti sleti
i tiho, ko suza, niz obraz se slije,
to dodir je moj zvezdama nošen,
mazim te mila, to pahulja nije.

Jednom...
Kad lahor blagi u kosu ti uđe
i pramen plavi oči ti skrije,
to ruke su moje - tada zažmuri,
grlim te mila, to lahor nije.

Jednom...
Kad list sa breze,u jesen sveo,
usne ti takne dok zemljici pada,
to moje su usne koje te ljube,
ne plači mila, s tobom sam tada
.

00970be6b9c032278b4f3296349ea1f3.jpg
 
Lice tvoje, nebo moje,
sa njega mi munje dvoje
oči žegu,
a po njemu u rastegu
oblačići krvi lete -
buru prete.

Nepogodu i bujicu
predskazanu na tvom licu,
sevotinu bure ljute,
ljubav slute.

Još sakrivaš munje puste
tamnom šumom kose guste,
u obrve i u veđe
kriješ teške nepogode,
da je želje moje veće
ne pogode.

A ja stojim srca meka,
gole ruke, gole prsi,
al mi duša opet čeka
ma na propast -
od tebeka čeka, čeka.

Al ne mogu, oh, ne mogu,
 

Back
Top