Усташки злочини

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
to je licno deda vlasnika firme Pevec . A ovaj sto ga drzi za kosu , desno , to je deda vlasnika Ideje , frikoma, somboleda, . Njegov unuk je kupio do sad 300 hiljad hektara zemlje u Vojvodini . Naavno iz politickih razloga .
Pa sad kupujte Srbi

mislim da ti imaš veliki problem u svojoj glavi

stvarno pokušavam da minimalno reagiram na provokacije, ali sad kad si već rekao, jedan od ove dvije osobe koje si gore prozvao ima oca partizana, učesnika NOB-a od 41 g. i završio je rat mislim u činu pukovnika NOB-a
pričaš gluposti, kao u većini slučajeva

i nemoj samo opet početi o tim vaši-naši odnosima, jer takvih slika ima nažalost puno, puno previše i vjeruj mi, mogao bih ti ovdje staviti nekoliko njih koje ti se ne bi svidjele
ne bi se svidjele nikom normalnom, kao što se niti ova slika ne može nego izazvati užas
 
mislim da ti imaš veliki problem u svojoj glavi

stvarno pokušavam da minimalno reagiram na provokacije, ali sad kad si već rekao, jedan od ove dvije osobe koje si gore prozvao ima oca partizana, učesnika NOB-a od 41 g. i završio je rat mislim u činu pukovnika NOB-a
pričaš gluposti, kao u većini slučajeva

i nemoj samo opet početi o tim vaši-naši odnosima, jer takvih slika ima nažalost puno, puno previše i vjeruj mi, mogao bih ti ovdje staviti nekoliko njih koje ti se ne bi svidjele
ne bi se svidjele nikom normalnom, kao što se niti ova slika ne može nego izazvati užas

Moj jwedini problem je sto si ti fin , i cak kulturan , i jos prilicno razuman , pa ti ne mogu reci sta misllim o tvojim sunarodnicima ,punom vokabularom , jer me tvoj nacin komunikacije obavezuje .

Da li je bio partizan Hrvat , ili Ustasa , za nas Srbe je to mala razlika , a znas li zasto . Pa vidis , Partizan Stevo Krajacic je rekao delegaciji iz Srbije , koja je dosla u posetu u Jasenovac . MALO SMO VAS OVDE POBILI .
To je stav onih Hrvata , koji su bli u Partizanima . Znas . Posle Ustasa , najvise Srba su ubili Partizani .
veruj mi da ja imam i vise slika i vise materijala , nego sto mozes da zamilis , koji se , opet tebi ne bi dopali .
 
Moj jwedini problem je sto si ti fin , i cak kulturan , i jos prilicno razuman , pa ti ne mogu reci sta misllim o tvojim sunarodnicima ,punom vokabularom , jer me tvoj nacin komunikacije obavezuje .

Da li je bio partizan Hrvat , ili Ustasa , za nas Srbe je to mala razlika , a znas li zasto . Pa vidis , Partizan Stevo Krajacic je rekao delegaciji iz Srbije , koja je dosla u posetu u Jasenovac . MALO SMO VAS OVDE POBILI .
To je stav onih Hrvata , koji su bli u Partizanima . Znas . Posle Ustasa , najvise Srba su ubili Partizani .
veruj mi da ja imam i vise slika i vise materijala , nego sto mozes da zamilis , koji se , opet tebi ne bi dopali .

@matijakupa

To je surova istina, stvari tako stoje...ne vidim da je bilo sta od gore navedenog provokacija...daleko od toga da su gluposti...ako je neko lupao gluposti na ovoj temi i slicnim onda je to tvoja ''ekipa'' druze, ko po obicaju...
 
Poslednja izmena:
da, u pravu si Koča, istina je surova, to je sigurno

ma uopće ne mislim ovo pretvoriti u neko glupo natjecanje tko je kome pobio više djece, to je sve skupa bilo prestrašno.
O tome bih mogao reći nešto iz prve ruke jer je moja obitelj isto stradala u tom ratu
nije bitno tko i kako i od čije ruke, u principu je svejedno, i nije za priču tako i tako

i da, @ sanovnik:
partizani su pobili najviše svih "naroda i narodnosti", ako me pamćenje ne vara
nisu baš nigdje ostali u ljepom sjećanju, u hrvatskoj najmanje, vjeruj mi

Stevo Krajačić nije mjerilo stvari, već treći puta se na ovom forumu to spominje, pa samo da spomenem da je Jasenovac zatvoren tek 1947. g, i u te dvije godine je u njemu ubijeno oko 8000 zarobljenika-logoraša većinom hrvata

naravno, ovime nisam htio raditi usporedbu, samo spominjem to činjenice radi, da se zna
 
da, u pravu si Koča, istina je surova, to je sigurno

ma uopće ne mislim ovo pretvoriti u neko glupo natjecanje tko je kome pobio više djece, to je sve skupa bilo prestrašno.
O tome bih mogao reći nešto iz prve ruke jer je moja obitelj isto stradala u tom ratu
nije bitno tko i kako i od čije ruke, u principu je svejedno, i nije za priču tako i tako

i da, @ sanovnik:
partizani su pobili najviše svih "naroda i narodnosti", ako me pamćenje ne vara
nisu baš nigdje ostali u ljepom sjećanju, u hrvatskoj najmanje, vjeruj mi

Stevo Krajačić nije mjerilo stvari, već treći puta se na ovom forumu to spominje, pa samo da spomenem da je Jasenovac zatvoren tek 1947. g, i u te dvije godine je u njemu ubijeno oko 8000 zarobljenika-logoraša većinom hrvata

naravno, ovime nisam htio raditi usporedbu, samo spominjem to činjenice radi, da se zna

U redu , Ii 600 - 700 hiljada Srba , , Ne racunajuci one pobijene u Bosni , Hercegovini , Lici Baniji, Kordunu , Dalmmaciji , a ni one Srbe koje su Hrvati pobili u Sremu . Nas Srba , najise su pobikli Hrvati , bez premca , pa onda Partizani .


Zaista si jedan kulturan covek .. Daklem da zavrsimo .
 
@matijakupa

To je surova istina, stvari tako stoje...ne vidim da je bilo sta od gore navedenog provokacija...daleko od toga da su gluposti...ako je neko lupao gluposti na ovoj temi i slicnim onda je to tvoja ''ekipa'' druze, ko po obicaju...

ma gledaj, provokacija u smislu da nije baš to istina, da je Todorićev deda na slici i takve stvari.... pa da je njegov unuk kupo 300 000 hektara zemlje negdje i tako to.
papir svašta trpi, nešto je lako napisati pa onda netko tko čita uzme to zdravo za gotovo - kao da je to istina!!! i na temelju toga stvari krivi zaključak

todorićevi unuci imaju svaki oko 4 ili 5 godina, tek toliko da se zna
ne pada mi napamet biti ovdje todorićev advokat, ali stvarno pljunuti na sve što počinje sa slovom h... je stvarno glupo
 
ma gledaj, provokacija u smislu da nije baš to istina, da je Todorićev deda na slici i takve stvari.... pa da je njegov unuk kupo 300 000 hektara zemlje negdje i tako to.
papir svašta trpi, nešto je lako napisati pa onda netko tko čita uzme to zdravo za gotovo - kao da je to istina!!! i na temelju toga stvari krivi zaključak

todorićevi unuci imaju svaki oko 4 ili 5 godina, tek toliko da se zna
ne pada mi napamet biti ovdje todorićev advokat, ali stvarno pljunuti na sve što počinje sa slovom h... je stvarno glupo

ok, nisam konkretno mislio na taj post u kome se spominje Todoric i od koga kupujemo itd...to je bilo malo glupo, al s druge strane ima i nekog smisla...Sto kaze Sanovnik ti si ok lik i s tobom je i te kako moguca diskusija al realno na malo takvih Hrvata sam nailazio na forumima kada su ovakve i slicne teme u pitanju pa nemoj da te cudi sto si stekao utisak da se pljuje sve sto pocinje slovom h...Mnogi iz iskustva znaju da je sa nekim Hrvatima nemoguca neka uljudna i ozbiljna diskusija....narocito mislim na neke hr forume na koje sam nabasao...tamo sam naisao na (pored gomile istorijskih lazi i falsifikata) uzasavajuce stavove vezane za Srbe, i sutra ti isti Srbi treba da se vrate tamo, na svoja vekovna ognjista ili se vracaju...a ja se pitam gde...nisam video neku veliku razliku u stavovima tih Hrvata od stavova onih kojih se navodno gnusaju i stide - ustasa...

i sve ovakve teme se ste strane uglavnom svode na nekakvo apsurdno izjednacavanje ustasa i cetnika i to je ono sto pogodi svakog normalnog...a to je nemoguce i do toga nikad ne moze doci...
 
ok, nisam konkretno mislio na taj post u kome se spominje Todoric i od koga kupujemo itd...to je bilo malo glupo, al s druge strane ima i nekog smisla...Sto kaze Sanovnik ti si ok lik i s tobom je i te kako moguca diskusija al realno na malo takvih Hrvata sam nailazio na forumima kada su ovakve i slicne teme u pitanju pa nemoj da te cudi sto si stekao utisak da se pljuje sve sto pocinje slovom h...Mnogi iz iskustva znaju da je sa nekim Hrvatima nemoguca neka uljudna i ozbiljna diskusija....narocito mislim na neke hr forume na koje sam nabasao...tamo sam naisao na (pored gomile istorijskih lazi i falsifikata) uzasavajuce stavove vezane za Srbe, i sutra ti isti Srbi treba da se vrate tamo, na svoja vekovna ognjista ili se vracaju...a ja se pitam gde...nisam video neku veliku razliku u stavovima tih Hrvata od stavova onih kojih se navodno gnusaju i stide - ustasa...

i sve ovakve teme se ste strane uglavnom svode na nekakvo apsurdno izjednacavanje ustasa i cetnika i to je ono sto pogodi svakog normalnog...a to je nemoguce i do toga nikad ne moze doci...

ma niuje glupo . do duse nije za ovaj pdf . Todoric nije ovde ni malo slucajno . A nije ni dosao samo da zaradi lovu . Ne samo zbog toga . Hrvati imaju veliku prednost nad nama jer njihova elita voli svoju zemlju vise nego nasa nasu . To jest i nasa voli njihovu zemlju .
Za njegov prodor u Srbiju postoje mnogo dublji razlozi . Al ajde , jednom ce mo da otvorimo temu na pdf politika o tome . Nije tema , mada je povezana , a pogotovo nije za Istoriju .
 
Svaka cast na pokrenutoj temi koja nikoga nemoze da ostavi ravnodusnim.Tekstovi koji su izneti su ipak morali biti sažeti jer postoji ogromna dokumentacija o svemu.Pronasao sam se u ovome zato sto se vec neko vreme amaterski bavim ovom nerasvetljenom tematikom.Nerasvetljena je zbog toga što se posle II sv.rata radilo na tome da se dosta toga stavi pod tepih kako ne bi izazvalo osvetu i ugrozilo bratstvo i jedinstvo.Zbog toga danas svi mi o tome jako malo znamo Srpska javnost pogotovo.Najgore što je urađeno je to što je bila zatvorena arhiva o svoj zatočenoj deci koja su posle rata preživela pa su njihovi roditelji koji su ostali u životu morali da ih traže po oglasima u novinama.
Oglasi na koje sam nailazio su prilično potresni.
,,Imam 18 godina i ne znam ko sam,pomozite mislim da sam sa Kozare.
Ako je neko zainteresovan sve može pročitati u knjigama Dragoja Lukića koji je ceo svoj život posvetio deci poklanoj,pobijenoj i zatočenoj u logorima NDH.I on je sam kao dete bio zatočen u logoru Jastrebarsko jedinom logoru za decu na svetu,što je obeležilo zauvek njegov život.Da nije bilo ovog čoveka znali bi još manje o zločinima Ustaša nad srpskom decom.Prosek starosti sve pobijene dece u NDH bio je 3.5 godine a njihov broj iznosio je oko 74 000, odnos dečaka i devojčica bio je gotovo podjednak.
Da ne bi bio u zabludi trudio sam se da sva literatura na koju sam nailazio bude verodostojna tj. arhivi sa sudjenja ustaškim zločinima,njihove ispovesti (oni sami su pričali šta su sve radili i hvalili se svojim zlodelima) ,svedočanstva preživelih logoraša i svedoka.
Zato tvrdim da su tekstovi koje smo već imali prilike da pročitamo na ovoj temi potpuno istiniti jer se zasnivaju na već postojećoj dokumentaciji; stenogrami sa suđenja,pisma,naredbe,beleške itd i tako bih želeo da ućutkam svakog ko kaže da su to neke izmišljene priče.Možda takvih priča i ima ali na ovom forumu ih nisam pročitao znači nažalost sve je istinito.
 
Усташки злочин над српским народом у селу Пребиловци у Херцеговини је без примера и један је од најгорих и најсрамнијих догађаја у људској историји. Да припадају неком другом народу, Пребиловци би били познати и поштовани у целом свету и заштићени у сваком погледу, попут Аушвица, Хирошиме, села Лидица у Чешкој...


Овако, пошто су српски, заборављени су и запостављени од свих, нажалост и од самих Срба. Већини жртава нацизма и фашизма из Другог светског рата обезбеђено је поштовање и заштита. Постоје посебни музеји посвећени њима где им светски државници и друге значајне личности указују поштовање. На међународном нивоу постоје посебни дани посвећени овим жртвама, о њима говоре многе публикације и филмови, а они који их евентуално не признају и не поштују, зачас се нађу под општом осудом тзв. међународне заједнице и њених медија.

Српске жртве из двадестог века не само да се игноришу него се и само њихово помињање и откривање крајем прошлог века, у знатном делу београдске јавности, сматра ратним хушкањем, које је изазвало грађанске и верске ратове на простору бивше Југославије!? По њима је, родбина усташких жртава, која је 1990/91. године отворила јаме и из њих извадила, а потом и достојно сахранила кости мученика, подстакла све балканске национализме који су после довели до крвавог распада Југославије!? Значи да је кости требало заборавити у јамама, како су то и усташе одредиле!?

Код оваквих схватања није чудо што је у Пребиловце, који су због злочина из 1941. године требало да буду најзаштићеније место у Европи,1992. године поново загазила усташка чизма, претварајући ово вековно насеље и споменик страдања невиних у опустошен терен, или како су сами освајачи, ликујући навели, у „пасиште дивљих свиња“.
 
Честито српско село

Пребиловци, село које се налази на самом ободу долине Неретве, код Чапљине, од мора удаљено 20, а од Мостара 30 километара, било је до 1941. године једно од највећих и економски најјачих српски села у Херцеговини са око 1000 становника у 120 домаћинстава. У њему су живели побожни, вредни и мирни становници, који никоме нису ништа скривили. Али још пре тога рата били су осуђени на смрт од стране усташких односно клерикално-франковачких структура у окружењу. Разлози су били управо у томе што су Пребиловци били велико, богато и честито српско село, које је у Првом светском рату Србији и Црној Гори дало 18 добровољаца, а и због, за великохрватске аспирације, незгодног стратешког положаја, посебно пошто су 1939. године, кнез Павле и Драгиша Цветковић, ово подручје срамно уступили Бановини Хрватској. Зато је хрватска великодржавна политика 1941. године покушала, а 1992. године и потпуно успела да долину Неретве, Дубраве и Столац очисти од Срба и свега што је на њих подсећало.

У видовданском покољу (који је за усташе значио одмазду за сарајевски Видовдан 1914. и ново, крваво, понижење Срба за овај велики празник), после подмукло изведеног хапшења и везивања у жицу и ланце увек лаковерних Срба који су се уздали у „комшијску реч“, на бројним јамама и другим стратиштима убијени су скоро сви одрасли Срби, мушкарци, из села Габела, Драчево, Дубравица, Кљенак, Колојањ, Церовица, Грабовина, Горње Храсно, Крушево, Бурмази, Попрати, Ошањићи, Дабрица, Козице, Пјешивац, Шћепан Крст, Љубљеница, Прењ, Пјесци, Локве и Речице, као и велики број Срба из Тасовчића, града Чапљине и других насеља.

Највећи број је убијен у Опузену у Далмацији, код села Струге код Чапљине, у којима су жртве затрпане у ископане јаме, затим у крашке јаме: Бивоље брдо, две јаме Кукауше код Маслина, Јасоч, две јаме у Хутову и две у Прењу, Видоњу у коју је бачено братство манастира Житомислић, Барев до код Шћепан Крста, затим на ади код Драчева, на мосту у Чапљини... Један од највећих гробова херцеговачких Срба је река Неретва.
 
Истребљење Срба у граду Стоцу и околини било је у знаку великог српског празника. На Видовдан, на Видову пољу, поред реке Брегаве која се у средњем веку звала Видова ријека или Видовштица, испод Стоца некадашњег Видовског или Видошког града, убијено је 200 измучених Срба и затрпано у ископане јаме из којих је после извирала крв. Као некада, после давног косовског Видовдана, у српским селима некадашњег Столачког среза (данашње општине Чапљина, Столац и Неум), остале су само српске удовице са нејачи.
 
Сузе са неба

Код сваког помињања Стоца и Видова поља, потписнику овог текста, са сузама изађу пред очи слике са видовданских помена, седамдесетих година у Стоцу, на којима је свештеник, окружен старицама у црнини, дуго читао списак жртава, у ствари сва српска имена из Херцеговине: „Јову, Симу, Душана, Миху, Шћепу, Лазара, Данила, Гојка, Ристу, Милана, Илију, Тодора, Митра, Саву,..“ На врелом подневу, из ко зна како пристиглог облака, пролило се неколико капи, на шта ми се отело из уста: „Ево кише!“ Једна од тих измучених мајки, које су свашта преживеле али никада нису биле у очају, болно ме опоменула: „Сине, није киша већ сузе с’неба! На данашњи дан увијек ка’не нека.“ Ово сам научио за цео живот!

У току јула 1941. године било је мање масовних злочина, изузев што су до железничке станице Шурманци, возовима допремане групе Срба из Сарајева и околине, где су их дочекивали мештани Шурманаца, Међугорја и Бијаковића, добро организовани у злочиначку групу тзв. усташа-јамара и гурали их у најстрашнију и најдубљу јаму Голубинку, у Шурманцима, из које нико није преживео. У истом периоду, католички свештеници започињу кампању католичења застрашених српских удовица и сирочади, које није спашавало живот већ је било у функцији умиривања преосталих Срба, како би наредног месеца и они, као овце на клање, отишли у јаме. Тако је и било! Опет је безазаленост, честитост и наивна вера у речи комшија Хрвата и муслимана, била кобна за Србе па је илиндански покољ по броју, старосном и полном саставу жртава био страшнији од видовданског. На ред су дошла највећа српска насеља Пребиловци, Клепци, Опличићи, остатак Тасовчића и друга. Злочини су углавном извршени у двема јамама, које су и два највећа губилишта херцеговачких Срба: Голубинки у Шурманцима и јами Бивоље брдо која је и примила највише жртава.
 
Небивали злочин

У зору, 4. августа, усташки ројеви из околних села, поступајући по брижљиво припремљеном плану, у густим стрељачким стројевима, опколиле су пространи терен села Пребиловаца. Становништво села је ту ноћ преспавало у брду, али у свануће жене и деца се враћају својим кућама, не очекујићи да ће и они бити мета напада. Како је пуцњава почела пре него што је потпуно затворен обруч са источне стране, велики број одраслих мушкараца из села успео је да умакне у Хутово блато, где су многи, у шевару, преживели.

Усташе прикупљају жене са децом и затварају их учионицу сеоске школе. Око 11 часова, дотле прикупљене, у колони их по четворо, уз батињане, спроводе надомак моста на реци Брегави. Претходно су испред школе, кундацима поубијали старице које нису могле да пешаче. Оне који су стигли до моста, потрпали су у четири камиона и одвезли у житни силос у суседним Тасовчићима, који је тога лета био сабирни логор чапљинских Срба на путу за јаме. Ту је, без воде и хране, ова група пребиловачких несрећника преноћила, уз стално узнемиравање усташа које су упадале са батеријским лампама тражећи лепше девојке за силовање. Одавде је, у свануће, када је усташки стражар за кратко отворио силос, успела да побегне Јока Екмечић, удата Јахура, једина од многих које су усташе повеле ка Шурманачкој јами. Из сеоске школе спасиле су се Мара Булут, жена Гојка и Јела Екмечић, жена Марка, са две девојчице.

Поподне 4. као и 5. августа ујутро, усташе по Пребиловцима хватају и доводе у школу преостале жене и децу којима говоре да ће их преселити у Србију. Јадан народ је у ово поверовао па су се облачиле у најлепше што су имали, носећи са собом завежљаје. Ова група била је изложена стравичнијем иживљавању, посебно над девојкама, док су ухваћени мушкарци, после мучења, убијани у долу испод села. Испред школе, после силовања и мучења, убијене су Стана Арнаут, сеоска учитељица и Славица Булут, Словенка, раније католичка часна сестра, која није хтела да се одрекне мужа Жарка.

Ова група је 5. августа послеподне, прво пешице, а затим камионима спроведена право у центар Чапљине, на железничку станицу, где је потом довезена и група из силоса.

Бездушно и садистички, ова нејач, њих око 500, пред очима хрватског и муслиманског становништва које им није пружило ни кап воде а камоли покушало да их спасе, на температури од око 40 степени, потрпана је и затворена у шест сточних, тзв. Г вагона. Предвече су одвезени седам километара на север, до Шурманаца, где у остали на колосеку закључани у вагонима до јутра, 6. августа.

У њиховој пратњи била је велика група усташа из Чапљине и околине, на челу са Андријом Буљаном, монструозним таборником из села Дретеља. Сачекала их је исто тако велика група злочинаца из Шурманаца, Мерђугорја и Бијаковића на челу са злогласним Иваном Јовановићем Црним, усташким главарем села Шурманаца. Било их је више стотина, а један од њих је после рата на суду рекао да их је непосредно у злочину учествовало 150.

Ови злочинци, опремљени дрвеним коцима од 2 метра, на које су везивани венци дувана за сушење, истерала је из вагона пребиловачки народ и потерала их узбрдо. Зауставили су их на километар од јаме Голубинке, где су их претресли и опљачкали, а затим подељене у мање групе, почели водити ка понору. У јаму су их гурали кочевима, а мању децу су садистички бацали увис изнад ждрела јаме, широког око 4 метра. Оне који си се у очају хватали за камене ивице ударли су кочевима по рукама и глави све док не попусте и падну у понор, чији је вертикални пад отовора 27 метара да би се после спиралне стрмине јама завршила великом галеријом, на дубини од 66 метара од отвора.

Само из Пребиловаца у ову јаму живо је бачено око 500 жена, девојака и деце. Врховни суд Босне и Херцеговине помиње бројку од 570, усташе јамари 520, а Окружни суд у Мостару 470 жртава из Пребиловаца, стадалих у Шурманачкој јами. Већина њих је преживела пад, са преломима или без њих, као и брдо камења које су после тога усташе гурале у јаму. Наиме, пребиловачка нејач је падала на гомилу лешева претходно бачених сарајевских Срба, што је ублажавало удар чије су последице лакше преживљавала деца. Иван Јовановић Црни је сутрадан бацио две бомбе у јаму, вероватно да у околним кућама мештани не би слушали крике паћеника. Ово је свакако било без ефекта, јер су се бомбе морале распрснути знатно пре пада на тло јаме, па су се јауци из ње чули још 7 дана.
 
Наредних дана и недеља, све до 28. августа у Пребиловцима (које хрватске власти колонизују усташким породицама и мењају назив места у Ново Село) и околном терену, усташе организују хајке на преостале Србе. Масовна убијања су вршена на Краварици код Меданових кућа, поред језера Шкрка, у долу испод села, на Гостиљцу и поред бунара у Брегави, засеоку Брдо, сеоском гробљу, Ораховом долу... На локалитету Морин оток крај Брегаве, заклано је 50 Пребиловчана који су се добровољно предали усташама, утучени сазнањем да су им целе породице страдале у Шурманачкој јами.

Према подацима хрватског оружништва (жандармерије), усташе су у августу 1941. године убиле 820 Срба из Пребиловаца. Из 51 породице нико није преживео, а преживело је укупно њих 170, од чега су њих 15 жене, девојке и деца млађа од 15 година. Усташе су тријумфално певале:

„Павелићу, шта ћемо од Срба?

Веж’ у ланце, бацај у Шурманце!?’, и

„Српске су се погасиле свијеће,

Упалит’ се више никад неће“.
 
Evo još nekih svedočenja pravoslavnih sveštenika kojima su rušene crkve i koji su sistematski uništavani zajedno sa narodom samo iz jednog razloga - drugačije veroispovesti hrišćanske.

Svedočenja o počecima jasenovačkog pakla (iskaz srpskog sveštenika iz Jasenovca)
ISKAZ pravoslavnog sveštenika iz JASENOVCA, Lazara Radovanovića, pošto je 14. juna 1941. izbegao iz NDH u Srbiju, dat pismeno 21. jula 41. (overena kopija u Arhivi Sv. Sinoda. Zbirka Komisije Sv. Sinoda za prikupljanje podataka o stradanju Srpskog naroda 1941-44). Dokumenat, do sada neobjavljivan, potresno je svedočanstvo o počecima stradanja Srba u Jasenovcu i okolini.
NjEGOVOM PREOSVEŠTENSTVU
GOSPODINU VENIJAMINU
EPISKOPU BRANIČEVSKOM
POŽAREVAC
Zovem se Lazar J. Radovanović, prezviter, rukopoložen u čin prezvitera dana 10/23. maja 1936. g. Pre mog dolaska ovamo bio sam stalnim parohom u Jasenovcu, arhijerejskom namjesništvu Novogradiškom, Eparhiji pakračkoj. Za stalnog paroha jasenovačkog postavljen sam dekretom Njegovog Preosveštenstva Gospodina Save kao administratora Eparhije pakračke dana 12. marta 1941. g. E. Br. 179 iz 1941. g. Na ovom položaju ostao sam sve do 1/14 juna t. g. (1941) kada sam, usled nepodnošljivih prilika koje su snašle tamošnji narod naš i sv. Crkvu, morao napustiti svoje mesto službovanja i doći ovamo da bi spasao sebe i svoje najbliže od strahota koje su nam tamo bile pripremane. Te strahote bile su pripremane meni, samo i isključivo samo zbog toga što sam pravoslavni sveštenik i Srbin, a mojoj porodici što je Srpska pravoslavna sveštenička porodica.
Po uspostavljanju Nezavisne Države Hrvatske izgledalo je da će naš tamošnji narod, iako svesno zapostavljen, ipak imati nekih prava pa bar i u ispovedanju svoje vere i vršenju svojih verskih dužnosti. To međutim nije ostalo dugo. Već nakon nekoliko dana imao sam priliku da se lično uverim. Navodim sledeći slučaj. Drugog dana Uskrsa o. g. 14. aprila (1941) u želji da održim što konkretnije odnose sa političkom vlašću, s jedne strane, a da se uverim kako se na pravoslavlje i pravoslavce gleda, s druge strane, obratio sam se mesnom "Ustaškom taboru" s molbom da mi se dozvoli tradicionalno provođenje litije kroz mesto Jasenovac do mesnog groblja, gde bi prema postojećem tamo običaju imali da se izvrše mali pomeni sa prelivanjem grobova umrlim mojih parohijana, a već prema željama njihove rodbine. Tabornik, međutim, tamošnji, u nedoumici šta da učini, obratio se "Ustaškom stožeru" u Novskoj za savet po ovom pitanju. Ne mogavši da sačekam odgovor, morao sam da odpočnem sv. liturgiju, ostavivši u dužnost crkvenom tutoru da primi odgovor te da me blagovremeno obavijesti. I odgovor je stigao, ali ne po tutoru pismeno, kako sam ja to zamišljao, nego na jedan uistinu blasfemičan način. Za vreme evharistijnog kanona ušao je u crkvu punu naroda mesni tabornik, sa šljemom na glavi i pripasanim revolverom, i uputio se pravo k meni u oltar. Nisam uopće toga časa mogao sa njime da razgovaram, nego sam mu dao znak da sačeka dok ne prođu ovi najsvetiji momenti svete liturgije. Tek posle "I spodobi nas Vladiko..." za vreme čitanja "Očenaša..." saopštio mi je da litiju ne smem i ne mogu voditi iz viših razloga, o čemu sam po zaamvonoj molitvi obavestio moje parohijane, koji su jedva pribrani od uzbuđenja, primili ovo sa velikim žaljenjem. Stav (ustaša) prema svetoj Crkvi ovog momenta bio mi je očito jasan.
 
Odmah iza ovog slučaja sledilo je niz drugih najstrožijih zakonskih odredaba, prema kojima je, na primer, najstrožije zabranjena svaka dalja upotreba ćirilice, te da se matične knjige kao i celokupna crkvena administracija ima voditi samo latinicom. Kasnije, da svi pravoslavci imaju podneti molbe za prelaz u katoličanstvo, i druge slične.
Dana 12/25. aprila tek. god. (1941) uveče oko 22 časa ušli su tri ustaše u moje dvorište, stali pod kuhinjski prozor i naglo me pozvali da otvorim. Otvorio sam prozor i iz mraka video sam u sebe uperene dve puščane cevi. Upitan, ko se ovog momenta nalazi kod mene, odgovorio sam: niko. U kuhinji se, međutim, nalazila moja majka i supruga, dok su deca već bila pospala. Pozvali su ponovo da otvorim vrata da bi se uverili u istinitost moga odgovora. Kada sam otvorio, oni su pregledali sva odelenja, te stvarno ne našavši nikoga stranog, sem nas ukućana, upitali su: kakav se sada među nama vodio razgovor. Odgovorio sam: o sasma beznačajnim stvarima, što su oni odobrili, jer su verovatno sve pod prozorom duže vremena slušali. Tada su mi saopštili da se od tog dana u mojoj kući ne smeju voditi nikakvi važni razgovori, kao recimo u propaloj Jugoslaviji, našto sam odgovorio da to ni ranije nije činjeno pa da neće ni u buduće. No, ovim se ipak htelo jedno. Pre toga u moju kuću dolazile su mesne devojčice, svršene učenice osnovne škole, koje sam ja u dva glasa obučavao u crkvenom pojanju. Namera je, dakle, bila prozirna, kao što sam to docnije saznao, da me se te večeri zajedno sa devojčicama baci u zatvore, devojčice bi docnije bile puštene, a ja kao "opasan" bio otpravljen u neki konc-logor.
Dva dana posle ovog slučaja, tragajući po mestu za oružjem, ušli su u moj stan pet ustaša sa dva njemačka vojnika pozivajući me da predam oružje u koliko ga imam. Tom prilikom sam izjavio da oružje nikada u svojoj kući nisam imao, da ga sad nemam, te da ga ne želim ni imati, jer sam ja sveštenik čije je oružje krst časni i blaga reč. Posle kratkog pretresa uverili su se u istinitost mojih reči, a onda mi naredili da odmah skinem i predam u opštinu slike, istorijske: "Prodor na Dobrom Polju" i "Povlačenje kroz Albaniju", koje su visile u mojoj trpezariji. Uz to su ustaše zahtevali da i moju slavsku ikonu sv. Četvorodnevnog Lazara, takođe predam, što njemački vojnici nisu dozvolili, rekavši da je to ikona i kao takva da mora da ostane u kući. Istorijske slike odmah sam predao, a onda se prešlo u kancelariju parohijske uprave. Prvo je zapečaćena moja lična biblioteka, koja se nalazila u jednom ormaru, a onda i parohijska biblioteka, čija je vrednost danas najskromnije rečeno bar 50.000 dinara. Pečaćenju ovih biblioteka protivili su se i njemački vojnici, govoreći sa tumačem da je to nepotrebno, jer da sam ja sveštenik te da je potrebno da imam pri ruci biblioteku radi sastava propovedi, te svoje vlastite naobrazbe. Upitan od njih, njemačkih vojnika, da li imam protiv ovoga pečaćenja što, odgovorio sam da nemam, i ormari su zapečaćeni. No, kada su ustaše hteli da zapečate i orman sa parohijskom arhivom i maticama, njemački vojnici su se ovom odlučno usprotivili, tako da je taj orman ostao otpečaćen i time bio omogućen dalji rad parohijske uprave. Prozreo sam i ovog puta želju ustaša, da mi se i na ovaj način onemogući daljni rad.
Nekoliko dana iza ovoga umro je u Zagrebu naš bivši, ugledni meštanin, trgovac, veliki dobrotvor "Privrednika", a najveći dobrotvor samog mesta Jasenovca. Ta njegova dobrota ogledala se je svake godine o prazniku Vrbice, kad je on slao po 10.000 dinara da se iz tog novca zaodenu sirota deca. I tom prilikom odevana su ne samo pravoslavna nego ravnomerno i katolička deca. Sem toga, malo ko od meštana da nije imao velike pomoći od ovog čoveka, a naročito Crkvena opština i crkva Jasenovačka, pri kojoj je on podigao većim delom o svom trošku "Srpski dom", u kome su bile koncentrisane sve kulturne i humane ustanove našeg mesta. Taj dobrotvor zvao se Lazar Bačić, a bio je dugogodišnji predsednik naše crkvene opštine. Njegov sinovac Ozren Bačić, industrijalac i sadašnji predsednik Crkvene opštine, u sporazumu sa mnom dao je, u znak žalosti izvjesiti na crkvu crnu zastavu. Zastava je izvešena već dockan uveče, jer tog dana zvonar nije bio kod kuće. Iste noći, tačno u 12 i 15 časova, odjeknuli su udarci po mojim prozorima, i onda se čulo nekoliko povika: "Pope, ustaj pope". Ustao sam, otvorio prozor i video četiri ustaše koje su me odmah upitali: ko je izvesio crnu zastavu na crkvi i zbog čega? Ja sam im tada obrazložio stvar, no kada su saslušali, odgovorili su da je ma za koga drugog neka visi, ali pošto je za Lazu Bačića, to neka odmah idem na toranj da je skinem. Ja sam ovo odbio, bojeći se sastanka sa njima, nego sam odgovorio da će zastava rano izjutra biti skinuta. Ne mogavši drukčije riješiti ovo pitanje, uputio sam ih starom zvonaru, za koga sam bio manje-više siguran da mu se neće ništa hrđavo desiti, pa neka on skine zastavu. To su i učinili, zvonar je noću odmah skinuo zastavu, a prema njihovom zahtevu morao je odmah da odnese Srpsku zastavu sa ognjilima (crkvenu), u opštinu, gde je, kako sam kasnije čuo spaljena. Sad mi je već sasma jasno bilo da me se želi uhvatiti u klopku bilo na koji način. To mi je čak bilo indirektno i javljeno, te preko dana nisam nikuda izlazio, a noću sam se krio na skrovitim mestima kako ne bih ni kriv ni dužan besciljno izgubio glavu.
 
To je trajalo oko 20 dana, kada sam doznao da mi je prvi saparoh i drug, počivši jerej Zjalić Slavko, uhapšen, navodno kao antidržavni čovek, te da će biti u najskorijem vremenu maknut. Ne mogavši više da izdržim ovakvu torturu sebe i svojih, rešio sam da konačno ispitam šta se misli sa mnom i mojom porodicom. U tu svrhu našao sam čoveka koji je naoko dobro stajao sa tabornikom, te me je ovaj blagovremeno obavijestio da se čim pre sklonim, jer da mi predi neodložna opasnost.
Tih dana došla je k meni moja sestra koja inače stalno živi u Beogradu, a čija su deca bila došla k meni još posle bombardovanja Beograda. Otišao sam sa njome u ustaški tabor da joj potvrdim dolazak i povratak, a ujedno pošto imade troje male dece, molio sam da mi daju "propusnicu" da bi ju ispratio do Zemuna, da bih tamo svršio nešto svoga posla, te da bih se trećeg dana vratio. Tu mi rekoše da oni nemaju potrebne formulare, nego da će dozvoliti mome bratu neka ode u stožer u Novsku te neka tamo potraži potrebnu propusnicu. Brat je otišao, ali se vratio bez rezultata. Iste večeri sam doznao da ću sutradan biti uhapšen. Ne hoteći to da doživim nevin, spremio sam se iste večeri sa sestrom, njezinom decom, mojom decom i suprugom i krenuo u pravcu Beograda, prepuštajući se u ruke Božije. I Gospodu neka je slava, ja sam sa porodicom, iako okrnjenom, ipak srećno stigao željenom cilju.
Trećeg dana stigao je i moj brat, bogoslov XX godine, takođe srećno umakavši. Još sa vrata mi je saopštio da sam sledećeg jutra bio tražen. Te, naime, noći kada sam ja otputovao ubijen je moj saparoh i drug Zjalić Slavko, natovaren sa još petoricom ljudi, doveden u Jasenovac i bačen u Savu. Toj sudbini ni ja ne bih umakao da nisam otputovao na vreme. Napominjem, da je baš tih dana stiglo strogo naređenje da svi pravoslavci imaju odmah podneti molbe za prelaz, odnosno prijem, u rimokatoličku vjeru, uz opomenu da će oni koji ovo odbiju iskusiti najteže kazne. Prestala je, dakle svaka potreba za sveštenstvom našim tamo, te sam u sporazumu sa članovima Crkveno-opštinskog savjeta i odbora morao ovo učiniti, jer ponavljam, izgubio bih glavu. Bez ikakva cilja, a čisto zbog sadizma nasilnika.
Odmah po uspostavi Nezavisne države Hrvatske pozvano je sve stanovništvo da imade predati vlastima oružje, kako vojno tako i civilno, što je bez odlaganja činjeno. U gomilama donošeno je oružje i municija, vojna sprema i ostalo i predavano ustaškom taboru. Kada je već bilo sakupljeno sve, počelo se je naređivati ljudima da donose i oružje koje oni uopšte nisu imali. Iz tog razloga bio je pohapšen veliki broj ljudi iz mesta (Jasenovca) i okoline, tako da je bilo slučajeva kada su i po 70 ljudi bili zatvoreni u zatvor, čija je površina iznosila svega 23 metra kvadratna, i to po nekoliko dana bez hrane i vode, iznuđavajući od njih, kad već nemaju traženo oružje, izvesne sume novca, koje su se kretale između 500 i 30.000 (hiljada) dinara. Ljudi su u početku plaćali, a kad je nestalo novca počela su da stižu ucenjivačka pisma sa pretnjama da će svaki biti ubijen ko se ne odazove nalogu izloženom u ovakvom ucenjivačkom pismu. Ne mogavši novčano odgovoriti, otpočela su zaista ubistva. Drugog dana Duhova (2. juna 41.) ubijen je sekretar naše crkvene opštine, inače ugledan građanin i bivši dugogodišnji općinski beležnik - moj kršteni kum Kelić Lazar, sa 70-dvogodišnjim Grujičić Đurom, takođe viđenijim meštaninom, i još trojicom uglednijih ljudi. Te noći ubijeni su i bačeni u Savu, a nakon dva dana isplovili su na površinu reke u blizini samog Jasenovca. Ovo su videli ljudi koji su prolazili u svoja polja na rad, obavestili njihove porodice, ali ove ih nisu smele sahraniti, pa čak ni odati ma kakva znaka žalosti, nego im je rečeno da imaju o svemu ćutati, nositi haljine svetle boje, pa čak u većini slučajeva crvene boje. Kasnije sam saznao da je u ovoj grupi trebao biti smaknut i predsednik Crkvene općine i još neki viđeniji ljudi, koji su blagovremeno napustili svoje imanje i bez ičega pobegli ovamu u Srbiju.
 
Velikom zauzimljivošću i živom akcijom poč(ivšeg) jereja Zjalića bila je sagrađena u Novskoj nova pravoslavna crkva, koja još nije bila osvećena. Da bi se na taj način ispoljila mržnja prema svetom pravoslavlju bilo je naređeno da se ova crkva potpuno razruši, a materijal raznese pojedincima Hrvatima za njihove potrebe. Na ovom mučnom i bogomrskom poslu morali su raditi svi pravoslavni stanovnici mesta Novske, pa čak i oni pravoslavci koji bi se tog dana slučajno tamo našli, pa bilo odakle oni bili.
Uz to sam imao prilike videti strašne prizore na reci Savi, kojom su u masama plovili ubijeni ljudi, žene, pa i deca povezani jedno za drugo. Video sam tri sveštenika već u stadiju raspadanja, i to dvojicu sa crvenim i jednog sa plavim pojasom, vezane žicom jedan za drugog, dok je najmlađem bio zaboden kroz pojas u trbuh štap sa hrvatskom zastavicom na kojoj je pisalo: "Vođa puta". - Mislilo se vođa puta za Beograd. Sličnih slučajeva bilo je bezbroj. Prvi leš koji je proplivao pokraj našeg mesta (Jasenovca) bio je, takođe, kako izgleda, leš nekog od braće sveštenika naših, koji je niže sela uhvaćen i na bregu Save sahranjen. Već u raspadanju, imao je s jedne strane lepu plavu bradu, ali potpuno nag da ne mogu u svemu utvrditi da je bio sveštenik. Sutradan, međutim, izašlo je najstrožije naređenje da će svaki onaj ko uhvati ploveći leš, u nameri da ga sahrani, biti najstrožije kažnjen. Iz tog razloga bili su ponova bačeni u reku oni leševi koji su u toku jutra bili privučeni (obali) radi sahrane.
Susedna mesta preko Save u Bosni takođe su teško stradala, njihovi sveštenici kao taoci otpraćeni su u kazneni zavod u St(aroj) Gradišci ili "Crnu kuću" u Banja Luci, sa mnogim viđenijim ljudima Arhijerejski zamenik iz Pakraca, Stanojević Jovan, sa još dvojicom sveštenika, Landupom i Rajčevićem, sproveden je u logor u Koprivnicu, odakle se nije vratio.
Izneo sam u bledoj slici sve ono što je prethodilo mom odlasku (14. juna 41.) uveren da će Vaše Preosveštenstvo, obzirom na iznešeno činjenično stanje, shvatiti i pravilno razumeti povod mom dolasku ovamo, a podjedno predočiti sebi onu strašnu sliku i stanje u kome se naša sveta Crkva i narod s onu stranu Save i Drine nalazi.
Cjelujući svetu desnicu Vašeg Preosveštenstva, najponizniji
jerej Lazar J. Radovanović s. r.
v. d. privr. paroha popovačkog.
u Popovcu 8/21. jula 1941. g.
(kod Požarevca)
 
Iskaz pravoslavnog sveštenika iz sela Uštice
kod JASENOVCA, Andreja Jakovljeva, proteranog od ustaša 8. jula 41. preko logora Capraga u Srbiju, dat pismeno 7. avgusta 41. (original u Arhivi Sv. Sinoda, Zbirka Komisije Sv. Sinoda... 1941-44). Neobjavljivan do sada sadrži svedočenje očevidaca o progonu Srba iz sela Uštice pred otvaranje Jasenovačkog logora.
ARHIJEREJSKOM NAMESNIŠTVU
VELIKO GRADIŠTE
U smislu akta SVETOG SINODA br. 560/41 god., naređenja Arhijerejske vlasti br. 900/41, i akta Arhijerejskog namesništva br. 830/41, čast mi je učtivo podneti sledeći izveštaj:
Jasenovački paroh Radovanović otišao je na tri nedelje pre početka gonjenja sveštenika, tako da je parohija Jasenovačka bila bez sveštenika i ja sam tamo preuzeo dužnost. Hrvatima je bilo krivo što nema paroha i što dolazi paroh Uštički da obavlja parohijske poslove. Drugog dana došli su ustaše i rekli mi da ja ne smem to raditi, ali ja sam ipak i dalje obavljao dužnost dok me nisu uhapsili.
Moji parohijani dolazili su i tražili od mene uputstva. U selu (Uštice) je nastao veliki strah, jer su ustaše ulazeći u kuće (Srba), vređali ih i oduzimali od seljaka kukuruz i druge namirnice. Većinu su pohvatali i odveli u opštinu, gde su bili zatvoreni po nekoliko dana, a potom su neke poubijali. Strah je bio sve veći i veći, neki parohijani su predavali molbe opštinama, da budu primljeni u rimokatoličku veru, te da ih ne teraju sa svojih ognjišta, pošto se bilo čulo, da će one koji ne budu primili rimokatoličku veru progoniti iz sela.
Ljudi su begali iz kuća spavali u polju i šumi. Selo (Uštice) je potpuno opustelo. Međutim, svake nedelje i praznika bila je služba Božija i zvuk zvona ljutio je Hrvate.
8. jula 1941. godine u 1 sat posle ponoći došli su u parohijski dom: 2 žandarma, 2 ustaše, 1 tabornik i 1 činovnik iz Okružnog ureda iz Novske, i rekli mi da sam, po naredbi okružnog načelnika, sa ženom uhapšen. Svi su ušli u kuću i postali potpuni gospodari svega. Uzeli su sve što je bilo u kući i poneli kolima koja su sa njima došla. Oduzeli su mi i uloženu knjižicu Poštanske štedionice Crkvene opštine na svotu 3.700 din. Ja sam se tome protivio, ali su počeli da viču na mene i dalje su rekli da ću dobiti veću kaznu. Kada su izneli sve iz kuće, ustaše su sa činovnikom zapečatili stan, a nama su rekli da se više ne smemo vraćati ne samo u svoj stan nego ni u parohiju.
Kada su nas prevozili preko Save za Jasenovac, jedan od ustaša prišao mi je i rekao da je dobro vreme za kupanje, a žena me je držala za ruku. Zatim smo došli u Jasenovac i smešteni smo u kuću ratarske omladine, gde smo bili 3 dana, pod strogim nadzorom žandarma sa puškama. Ujutru došli su: činovnik iz Novske iz Okružnog ureda, tabornik, 2 ustaše i 2 žandarma i rekli da se svučemo i počeli da nas pretresaju. Uzeli su sve što smo imali kod sebe. Posle toga su nam kazali da odlazimo večernjim vozom u logor Caprag. Tamo smo bili nekoliko dana. Došao je hrvatskim oficir i rekao nam da nas izbacuje iz logora. Moji protesti nisu ništa pomagali i nas su izbacili iz logora. Mi smo tada pošli pešice do Siska, a od Siska vozom do Zagreba. Dok smo putovali iz Siska, jedan ustaša naročito me je pljunuo, nazvavši me vlaškim popom, i da sve popove treba poubijati. U Zagrebu sam pomoću dobrih ljudi dobio propusnicu za Beograd. Na putu za Beograd, dok su nam kontrolisali pasoše, jedan od ustaša hteo je da me izbaci iz voza, ali veliki plač i molbe moje žene zadržale su ga od toga, te me je samo gurnuo i ja sam pao i razbio nos. Tako se završilo moje putovanje. Ali Bog je milostiv i produžio mi je život. "Blaženi izgnani pravdi radi, jako tjeh jest carstvo nebesnoje".
Učtiv, Protojerej Andrej Jakovljev, s. r.
paroh Uštički Pakračke eparhije,
a sada pomoćnik starešine crkve
u Velikom Gradištu
7. avgusta 1941. godine
Veliko Gradište (kod Golupca)
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top