taote
Iskusan
- Poruka
- 5.349
Izvin'te, mislim da je taj osecaj kod ljudi zaslih u godine vise strah od priblizavanja kraju zivota no usamljenost u braku, bez uvrede. Kad si mladji nemas vremena da mislis o tome...zivot te lomi, obaveze, deca, stalno neka frka, jurnjava. I onda, maltene u tren oka, bum! Deca odu svojim putem. Stigne penzija. I odjednom covek ne zna sta ce sa sopstvenim vremenom, a do juce nije znao kako sve da postigne. Neminovno sledi razmisljanje o zivotu, vracanje unazad, pa se sve coveku cini da nista nije bilo dovoljno - dobro, ni puno, ni srecno. Vidim ja to po svojim roditeljima, tu nema leka. Verovatno cemo svi mi doci u tu fazu.
Nema to veze sa godinama...Jeste češći slučaj da ljudi "ne znaju šta će sa sobom" kad odu u penziju, jer su mnogo godina imali programiran život, i sada moraju da stvore neki novi dnevni ritam, međutim, ako su u skladnim odnosima sa svojom užom porodicom, takve stvari nisu dugog veka - stvori se novi životni ritam, nove navike...i dalje se živi zadovoljno. ako se neko oseća usamljen, a nije fizički sam, onda je to najgore od svega.
Usamljenost u braku je moguća u svako doba...Ljudi se, jednostavno, ili ne razumeju, ili više ne vole, ili su se, u stvari, zapravo upoznali, pa videli da nemaju mnogo zajedničkog. Te stvari se često "zamaskiraju" u periodu velikih obaveza, pa isplivaju kad se pojavi više slobobdnog vremena,. Imala sam prilike da vidim priličan broj brakova, koji su se raspali kada su sazidali kuću....