"Matorci ne izbijaju iz kuće" - problem u Srbiji

Definitivno nije, naravno ukoliko se radi o iole normalnim ljudima i ukoliko imaš sa roditeljima iole normalan i zdrav odnos.
Pa ne znam baš. Samostalan život uz sve finansijske i druge obaveze gradi osećaj zrelosti, odgovornosti. Naučiš da sam vodiš računa o preživljavanju, pripremaš se za ono što te čeka kad roditelja ne bude bilo jednog dana. Dobro je i za samopouzdanje, o slobodi da ne pričamo.

Život sa roditeljima može da bude udoban, ali definitivno odlaže razvijanje normalnog kapaciteta odrasle osobe. Da ne pričam kad si u braku i imaš decu, i svi žive pod jednim krovom, tu vrlo često bude nekih problema koliko god da su svi normalni.
 
požuri sve Kinezi pokupovaše.
izgleda da dobijaju otpremnine da se isele iz Kine

Pa dobijali su još pre više decenija otpremninu da se isele iz Kine, Kinezima je iz nekog razloga, dal iz strateškog razloga ili nemam pojma bilo važno da imaju jaku dijasporu i ljude u svim krajevima sveta i dobijali su pare od države da se isele negde i pokrenu biznis negde i pokore svet svojim jeftinim proizvodima.

Inače Kineze je u Srbiju dovela pokojna Mira Marković i njoj bliski ljudi tamo u drugoj polovini 90-ih negde 1997/98 i mislim da tad pored pomoći njihove države da pokrenu posao ovde svako od njih dobijao je po mislim 5000 dolara da dođe ovde a pošto se radilo uglavnom o siromašnijim Kinezima iz nekih tamo njihovih provincija i zabačenih i slabije razvijenih krajeva oni su to maltene sa oduševljenjem prihvatili, e sad naravno nije teško za pretpostaviti da su im neki ljudi iz tadašnje vlasti nplaćivali tj. uzimali deo tog novca što su dobili kako bi ih smestili ovde, dali potrebne papire i omogućili im da nesmetano rade i neki pojedinci kod nas su tad lepe pare uzeli na konto toga jer svakako nije ih malo došlo.
 
Uvek zdravija opcija za zdraviji zivot. Ali, nije bas moderan izbor u Srba.
Malopre slusam pricu o jako vitalnom i zdravom coveku od 90 godina koji ne pije nikakve lekove, nikakva terapija.
Ja ne poznajem nijednog mog vrsnjaka koji ne pije neke lekove... pritisak, srce, stitna .. i sl.

Nije tema, ali asociralo me..
 
Pa ne znam baš. Samostalan život uz sve finansijske i druge obaveze gradi osećaj zrelosti, odgovornosti. Naučiš da sam vodiš računa o preživljavanju, pripremaš se za ono što te čeka kad roditelja ne bude bilo jednog dana. Dobro je i za samopouzdanje, o slobodi da ne pričamo.

Život sa roditeljima može da bude udoban, ali definitivno odlaže razvijanje normalnog kapaciteta odrasle osobe. Da ne pričam kad si u braku i imaš decu, i svi žive pod jednim krovom, tu vrlo često bude nekih problema koliko god da su svi normalni.

Pa problem je jedino ako svi žive u tipa 20 ili 30 kvadrata.
Inače otkad je sveta i veka potpuno je normalno da par generacije žive pod istim krovom i u istom domaćinstvu, da ne znam mlađi brinu i pomažu starijim roditeljima, da njihovi stariji roditelji čuvaju i brinu o svojim unucima, da bake kuvaju za njih i čuvaju dok roditelji radi, da im pričaju priče, odgajaju ih, itd i da tako unutar jednog domaćinstva i zajedničkog krova vremenom jedni odlaze a drugi dolaze, uostalom čovek je socijalno biće i nije prirodno da živi sam, a opet nema niti će ikad imati nekog bližeg i privrženijeg nego što su to roditelji i porodica odnosno njihova deca i unuci.

A to što se sad potencira to je klasična korporatizacija i atomizacija društva i pojedinca, recimo ne znam još od kako su maltene bebe roditelji decu šalju u jaslice i već tu se stvara distanca, jaz i nepoverenje dece prema roditeljima i praktično još tad deca više ne pripadaju porodici već maltene postaju državna svojina i bivaju učeni kako da služe sistemu i da su prvenstveno deo sistema a ne deo svoje porodice i još kad decu i društvo uzme po svoje i krenu da mu pune glavu onim pričama i glupostima kao roditelji su bljak, oni su smarači, oni su samo teret, bla bla, tu ono totalno nastaje raspad sistema i zapravo oni se međusobno ni ne poznaju i oni zapravo ni ne znaju koga imaju u kući, pa posle bude kao joooj moje dete ne bi ponelo utoku u školu i ubilo nekog ili moje dete se nikad ne bi drogiralo ili moje dete nikad ne bi nekom štanglom razbilo glavu, pa naravno da bi jer ti roditelji zapravo ne poznaju svoje dete i ne znaju koga imaju u kući i sad naravno da kasnije i tom detetu nije teško da ode od kuće ili da svoje roditelje čim malo ostare strpa u starački dom i to predvorje smrti jer on takođe njih ni ne poznaje (jer nije ni provodio vreme sa njima već je od malena bio prepušten institucijama i društvu dok su roditelji radili po ceo dan) i oni su za njega stranci i ne oseća nikakvu emotivnu i iracionalnu povezanost sa njima.

Uostalom zato se i uništava porodica i porodična zajednica kao stub društva i vrši se atmomizacija društva jer usamljena jedinka je uvek zabrinutija, uplašenija i mnogo više zavisi od sistema i njome se mnogo lakše manipuliše.
Zato ne znam kao u Americi ono kao šokantno je da ne znam sa 30 godina živiš sa roditeljima ali je zato "normalno" da sa 50 godina živiš sa cimerom/cimerima ili da živiš sam u kamp prikolici i zato tamo deca čim malo stasaju odma čim dođe leto i raspust odma krenu da ih vodaju po kojekakvim kampovima, ne znam izviđački kampovi, sportski kampovi, prirodnjački kampovi, crkveni kampovi, ovi oni , ono samo da slučajno nisu kod kuće i da ne uspostave tu neku bliskost sa roditeljima i porodicom i da ne počnu da osećaju veću privrženost ka porodici nego ka sistemu.
 
Потпуно се слажем са претходним постом. Све ово је последица атомизације друштва да би појединац био рањивији и лака мета за капиталистичке експлоататоре. Капитализам није само експлоатисање на послу, она утиче на цело друштво, ако си усамљен и отуђен то је последица тога, ако имаш комплексе јер су те други вређали и малтретирали у детињству што немаш маркирану одећу и што ти је тата радник то је последица тога, капитализам је зло.
 
Pa problem je jedino ako svi žive u tipa 20 ili 30 kvadrata.
Inače otkad je sveta i veka potpuno je normalno da par generacije žive pod istim krovom i u istom domaćinstvu, da ne znam mlađi brinu i pomažu starijim roditeljima, da njihovi stariji roditelji čuvaju i brinu o svojim unucima, da bake kuvaju za njih i čuvaju dok roditelji radi, da im pričaju priče, odgajaju ih, itd i da tako unutar jednog domaćinstva i zajedničkog krova vremenom jedni odlaze a drugi dolaze, uostalom čovek je socijalno biće i nije prirodno da živi sam, a opet nema niti će ikad imati nekog bližeg i privrženijeg nego što su to roditelji i porodica odnosno njihova deca i unuci.

A to što se sad potencira to je klasična korporatizacija i atomizacija društva i pojedinca, recimo ne znam još od kako su maltene bebe roditelji decu šalju u jaslice i već tu se stvara distanca, jaz i nepoverenje dece prema roditeljima i praktično još tad deca više ne pripadaju porodici već maltene postaju državna svojina i bivaju učeni kako da služe sistemu i da su prvenstveno deo sistema a ne deo svoje porodice i još kad decu i društvo uzme po svoje i krenu da mu pune glavu onim pričama i glupostima kao roditelji su bljak, oni su smarači, oni su samo teret, bla bla, tu ono totalno nastaje raspad sistema i zapravo oni se međusobno ni ne poznaju i oni zapravo ni ne znaju koga imaju u kući, pa posle bude kao joooj moje dete ne bi ponelo utoku u školu i ubilo nekog ili moje dete se nikad ne bi drogiralo ili moje dete nikad ne bi nekom štanglom razbilo glavu, pa naravno da bi jer ti roditelji zapravo ne poznaju svoje dete i ne znaju koga imaju u kući i sad naravno da kasnije i tom detetu nije teško da ode od kuće ili da svoje roditelje čim malo ostare strpa u starački dom i to predvorje smrti jer on takođe njih ni ne poznaje (jer nije ni provodio vreme sa njima već je od malena bio prepušten institucijama i društvu dok su roditelji radili po ceo dan) i oni su za njega stranci i ne oseća nikakvu emotivnu i iracionalnu povezanost sa njima.

Uostalom zato se i uništava porodica i porodična zajednica kao stub društva i vrši se atmomizacija društva jer usamljena jedinka je uvek zabrinutija, uplašenija i mnogo više zavisi od sistema i njome se mnogo lakše manipuliše.
Zato ne znam kao u Americi ono kao šokantno je da ne znam sa 30 godina živiš sa roditeljima ali je zato "normalno" da sa 50 godina živiš sa cimerom/cimerima ili da živiš sam u kamp prikolici i zato tamo deca čim malo stasaju odma čim dođe leto i raspust odma krenu da ih vodaju po kojekakvim kampovima, ne znam izviđački kampovi, sportski kampovi, prirodnjački kampovi, crkveni kampovi, ovi oni , ono samo da slučajno nisu kod kuće i da ne uspostave tu neku bliskost sa roditeljima i porodicom i da ne počnu da osećaju veću privrženost ka porodici nego ka sistemu.
Ovaj post je mnogo toga razjasnio.
 
Stvarno su bezobrazni
Napravili kuču i nerviraju se što si ti
samo sat vremena u kupatilu

A možda im je lupatilo potrebno
Ono na stareinski način
ane za slikanjue i slanjue slika
kika
Ne, poenta teme je sociološki pristup, htela sam da istaknem da se u Srbiji ništa nije promenilo 30 godina.
Da mladi ne mogu da odu, sve i da hoće.

Navela sam primer da ni u kupatilu nemaš mir a da imaš svoj prostor, svoj stan - makar i kao podstanar - to bi smanjilo stres i sve ono što uz stres ide. A kako biti podstanar kad je kirija za stan skoro ista koliko i plata.
 
Jeste da matorci ne izbijaju iz kuće jer su tako navikli, rade na poslu i dodju kuci izvrnu se i gledaju tv posle do pred spavanje, i tako svaki dan. Jednostavno su ljudi ispijeni i ubijeni u pojam sve im je posao i način žoivota oduzeo, nemaju elana nizašta, takav im je bio način života neaktivni su bili ceo život samo znali za posao. Ako su matorci u penziji onda se gleda tv po ceo dan i malo oko kuće, ispiranje mozga na tv-u, lak um za kontrolu kućeš lepše, kome smeta a punoletan je neka ide od kuće iznajmi stan i osamostali se, neka bude zaseban rob ovog društva koji živi sam od crkavice
 
Problem "Matorci ne izbijaju iz kuće" koji traje u Srbiji 30 godina

Pre skoro 30 godina sretnem školsku drugaricu. Tinejdžerke. Pitam je kako je, ona odgovori: "Niko ne može da mi dođe, ne mogu slobodno ni da telefoniram, kad uđem u kupatilo i napunim kadu da uživam lupaju mi na vrata šta radim sat vremena u kupatilu, da poludiš, trunke privatnosti nemam, MATORCI NE IZBIJAJU IZ KUĆE!"

*
Sretnem je pre neki dan, nismo se baš dugo videle, šta ima:
"Radim u jednoj školi u Lajkovcu, završila sam geografiju, imam i dva auta ali to je posao sa strane, u suštini ih preprodajem, ok bi bilo da ja mogu da se posle radnog vremena vratim u svoju kuću i da se psihički odmorim, međutim, ovo je da poludim, MATORCI NE IZBIJAJU IZ KUĆE!"

***

Хордерује ствари у соби која базди на буђ (одбија да је очисти јер одбија да баци буђаво),лежи гледа телевизор одбијајући да се склони из просторије која служи да се спреми храна,једе храна,лежи на кревету,седи крај стола,одбија да иде код психолога.
Или бесан,незадовољан стално понавља да је у селендри (он пристао да буде ту),стално сваке године спомиње датум кад је ту дошао (он пристао да дође,није одбио).Телефонирање а па он телефонира стално а кад одрасла деца телефонирају шта стално баљезгаш на телефон,(он то исто ради не сме да се каже ништа)смејање ноћу (Јокић игра) шта се смејеш видиш колико је сати,радост због музике а шта се то веселиш не схватам (триангулације језиве).
Својим понашањем праве ране на души деце,одрасле деце и одбијају било шта да промене што продубљује ране на души.

Не постоји никаква приватност и немогуће је објаснити да треба приватност,не да да се угаси телевизор и не дозвољава да се једе на миру вечно провоцира свађе оним што подбада у говору.
Не постоји начин да се објасни било шта,на пример зашто не треба прљавим рукама да дира чисте ствари које се суше јер побесни (једе колаче и брише руке о себе)зашто не треба да пролази испод жице где су чисте ствари (пре тога завлачење негде где има прашине на пример или масне руке од неких грисина,кекса ).
Koliko nas može da kaže to isto?
Огроман број,није могуће имати партнера,друштво,улазити у брак јер они одбијају да се мало искомбинују са изласцима негде,одласцима,цео живот униште тинејџерима и одраслој деци одбијањем да се нешто одвоје.
A u Srbiji nisu dovoljna primanja da se plaća stan,
Плате су минималац а станарина исто и више уз све остаке трошкове,не може се отпутовати негде на дан или два (јер некоме ће доћи посета ноћ ћеш преспавати у некој згради на степеништу јер на улици пада киша) тако да цео живот јесте заједница.
pa mnogo ljudi još uvek živi kod roditelja i pucaju pod pritiskom,
Наравно кад нема приватности и кад родитељи све контролишу јер своје животе немају те су бесни на одраслу децу,то је реално стање.
ipak koliko god voleli naše roditelje, skoro niko ne bi izabrao da živi sa njima u svojim 40- tim.
Јер треба одмор да се закључају врата и једе кад се једе,одмори кад се одмори,без тензија и осећаја да се грчи желудац од две особе због којих се хода опрезно,прича опрезно јер било шта изречено наиђе на бесну реакцију или игнорисање.
Zato ima toliko nezadovoljstva i kukanja na život, jer smo primorani na neki način života koji ne može da donese sreću ni zadovoljstvo, među najgorim razlozima je upravo ovaj nedostatak privatnosti.
Тачно описано.
Znam to i po sebi. Pre nego što mi je majka umrla, otišla sam na 24 sata u jedan pansion / prenoćište, da napravim pauzu, da se na miru istuširam, da kad ustanem popijem kafu u tišini, da jednostavno gledam kroz prozor, sama.

***
Нека почива у миру,нека јој је лака земља али потпуно разумљиво него многи немају ту могућност јер нема пара.Како је Вама после тога,да ли је лакше или неко други се тако понаша?
Potreba za privatnošću počinje u tinejdžerskom dobu i kako sazrevaju ta potreba je sve jača.
Јесте.
Otuda ovolike depresije, anksioznosti i druge psihičke bolesti, neodređene psihoze,
Једним делом то су трауме кроз свакодневницу разне које могу да утичу али другим делом тачно,убија у појам кад родитељи игноришу цео живот жељу за приватности одрасле деце.
potrebe za terapeutom itd,
То је потребно многим родитељима а касније одраслој деци али нема пара.
a sve ovo može da se reši samo sa jednim uslovom: imati svoj prostor i svoje vreme.
Могуће,можда би било доста мирније да свако има своје.
Malo privatnosti.
Много приватности без упадања у лични простор.
 
Poslednja izmena:
Pa privatnoscu decu i ucis od malena. Da imaju svoje momente kada su sami. Svoj prostor, svoje misljenje, izbore. Naravno sve shodno godinama. Tinejdzere tek. Kucas na vrata brate.
Koliko vidim kod nas puno roditelja to ne dozvoljava deci. "Sta ima on/ona da se zatvara u sobi, sta radi tamo?" dodju u 20te nisu navikli na svoje. Prdi se, jede, spava sve u jednom prostoru.
E onda krene kuknjava. Sto se ne odseli? Sto ne trazi svoj prostor? Sto ne nadje devojku/decka? Ima neku falinku a ja nemam nikakve veze s time.
 
Паре нису проблем. Пара нема.
Нити може да их буде.
За оне који нису способни да их зараде,


Неплаћено.боловање.
па се надају неком наследству. И то што нису сами стекли, него наследили, брзо ће да рас*ичкају.
Лепо кажу Књажевчани - "Сваки шпаркаџија има свога трошкаџију"!
Наслеђује се десет квадрата,максимално деветнаест што је довољно за пријаву адресе и ништа осим тога а ако има нешто мало дворишта то се дели на много делова и поново не може ништа са тим да се уради.
 
Kada matorci izbiju oz kuce u jednom pravcu
Далеко било буквално а далеко било манипулација емоцијама таква је најодвратнија,тачно јер циљ је да мало промене понашање како би свима било феноменално данас.
mozda ih onda budu vise cijenili.
Има кад је умро момак од око тридесет година,један од родитеља жив други са здрављем много тешко те замислити у којој тензији је живео кад је стигао до тога на жалост.
Замислити колико је тешко да заједницу разуме неко ко у њој није кад СВАКИ ДАН даје се све од себе и никад није довољно за родитеља.
Постоје родитељи психички злостављачи са родитељима зависним особама где се језиво тешко живи из дана у дан а који својим понашањем то отежавају бескрајно.
Постоје родитељи жртве који цео живот понављају да су жртве и бесне на одраслу децу што нису спасли их.
Замисли да ти отац ***** по улици или у дворишту и не смеш да му кажеш ништа а мајка твоја да гледа бело и ћути јер не сме ништа да каже из страха од реакције.
Замисли где родитељ један стално понавља да живи у недођији а други ћути,ти кад то поменеш вришти виче на тебе да се одселиш испод моста јер ћеш више ценити то где си (док не сме да каже ништа брачном другу из страха од одласка истог или исте).
Замисли постоји насиље које није физичко и не оставља физичке трагове али психу разара и одведе у огромне лоше осећаје,страхове,фобије,повлачења у себе.
Родитељи који одбијају разговоре одбијају да иду код психолога чак и ако имају здравствену картицу а стално причају о туђим животима,колико ко има пара,шта купује где путује и остало.

Дакле да излазе из станова,из кућа да имају неко друштво или ако не може бар нешто где проводе време и пусте једни друге да дишу јер тотална контрола због недостатка тога одраслу децу убија у појам.

Иначе тачно је да преживелима обично лакне кад умру далеко било зависници нпр. https://glas-javnosti.rs/zabava/est...u-nam-javili-da-je-umro-zahvalio-sam-se-bogu- ако на то циља ова порука коју сте написали Ви.
 
Poslednja izmena:

Back
Top