Urota i Jugoslaveni

[Urvan Hroboatos]

Samo na brzaka, ovo ti ne valja:


Niti je Stulli Hrvat, niti je njegov rěčnik hrvatski, niti model jezika može biti prema rěčniku (leksiku) - zaboga miloga! Na kraju krajeva, sve do jedne rěči koje je prema Varaždinskom Srbinu Mariju Grčeviću "Vuk uzeo iz Stullija", Stulli je bio uzeo od Orfelina.

Idemo dalje.

Pocepah se. Biti iracionalan, OK. No toliko iracionalan- život
mora biti da je zabavan.

Srpski jezikoslovac Egon Fekete
http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/16/Kultura/50084/Preminuo+Egon+Fekete.html
http://szi-humanistika.ffzg.hr/webpac/?rm=results&show_full=1&f=PersonalName&v=Fekete Egon

Egon Fekete: Joakim Stulli- poslednji hrvatski leksikograf starijeg razdoblja; pogovor pretisku knjige Joakima Stulli Dubrocsanina Rjecsosloxje, Munchen, O. Sagner, 1985.-1987., III. P-Z, I-XXVII.
isto
E.Fekete: Joakim Stulli-poslednji hrvatski leksikograf dopreporodnog perioda, Sarajevo, ANUBiH, 1988., 55-60 (Posebna izdanja 85, Odjeljenje društvenih nauka 21.).

Dunque, Stulli je hrvatski leksikograf za Gaja, Vuka Karadžića, Daničića, Budmanija, Mažuranića, Maretića, Jagića, Belića, Ivića, Pipera, Feketea,... samo nije za- koga ? Ponekoga čudaka ?

Stulli daje materijal iz djela oko 120 hrvatskih pisaca koji nema veze sa srpskim piscima kao kulturnim krugom, iako možda daje izvadke iz djela pojedinih autora (kao i ruskih, usput). No to je marginalija kad je u svoj rječnik utrpao praktički svu hrvatsku književnost, štokavsku, čakavsku i kajkavsku, s izravnim citatima.

U tom je rječniku provedena implicitna kodifikacija, kao npr. u rječniku Vuka Karadžića iz 1818., jer je dan slovopis i pravopis prema modelu budimskih franjevaca. Po tom se rječniku bez njekih dvojbi dalo pisati, sastavljati dokumente na više polja koja zahtijeva službeni život. Sigurno s problemima i naporom u početku, no dan je gotov model.

Primjeri su sljedeći toga slovopisa i pravopisa, a ilustracija i tekstova (u slavonskoj grafiji) može biti predočena inkorporiranim dijelovima iz Della Bellina rječnika (koji ima i gramatiku, superiornu Vukovoj iz 1814., što je priznao i Pavle Ivić):

http://www.ihjj.hr/images/povijest/stulli-21a.jpg

http://www.ihjj.hr/images/povijest/della-bella-9a.jpg

http://www.superknjizara.hr/index.php?content=&page=autor&idautor=13772

 

[Mrkalj]

Znaš kako, Stulli je "hrvatski" za zrelog Vukotića (Feketea) i zelenog Ivića. Kao što znaš, to se radilo zbog mira u kući, ali frankovcima to nije bilo dovoljno. Ovo što nazivaš "čudacima" na tvoje iznenađenje već danas je u blagoj većini -

http://p104.ezboard.com/fistorijabalkanafrm20.showMessage?topicID=280.topic


a kroz koju godinu, izvesno je, biće srbistika opšteprihvaćen filološki model u Srbiji, pa i Rusiji, skandinavskim zemljama. No, to je samo moje skromno mišljenje koje nikom ne želim da naturam.

Allora, ima li kod Vuka Stullijevih reči a da ih nema kod Orfelina (i koje su)? Nema.

Ko 'oće veće, izgubi iz vreće.

 

[Mrkalj]

I da, koja još usijana glava smatra katoličke jezuitske misionarske projekte gramatika i rečnika štokavskog jezika hrvatskim? Tu nema više šta da se priča. Kašić koji se oduševio "bosanskim" kada je putovao kao misionar do Beograda i nastavio da piše u Dubrovniku srpski. Ili možda Mikalja, koji je Blago pisao u srpskom Temišvaru?

Mira u kući ne može biti dok se stvari ne isteraju na čistac.

Koja je to "hrvatska" Hasanaginica na srpskoj jekavici? Koji je to Hrvat Relja (Hrelja) postojao, pa da se Mateja Antun Reljković po njemu preziva?

Koja hrvatska ćirilica?

Molim te lepo.

Dosta je bilo izmotavanja i prenemaganja.

 

[čvrsnica]

I da, koja još usijana glava smatra katoličke jezuitske misionarske projekte gramatika i rěčnika štokavskog jezika hrvatskim? Tu nema više šta da se priča. Kašić koji se oduševio "bosanskim" kada je putovao kao misionar do Běograda i nastavio da piše u Dubrovniku srpski. Ili možda Mikalja, koji je Blago pisao u srpskom Temišvaru?

Mira u kući ne može biti dok se stvari ne istěraju na čistac.

Koja je to "hrvatska" Hasanaginica na srpskoj jekavici? Koji je to Hrvat Relja (Hrelja) postojao, pa da se Matěja Antun Reljković po njemu prěziva?

Koja hrvatska ćirilica?

Molim te lěpo.

Dosta je bilo izmotavanja i prěnemaganja.

zar hasanaginica u originalu nije napisana na ikavici?

i da je na ijekavici,gdje stoji da je srpska?

 

[Tandoori Masala]

Neće, svaka čast...
Nego, s imageshack....da li brišete neke linkove koje smatrate neuspjelima
ili zastarjelima, ili ih ostavljate ?

Ili to sam IS napravi, nakon nekoga vremena ?

Ako dizes materijal na IS, bez registriranja, to da.
Ne znam za ostale, mada najbolje je da otvoris nalog na IS koji se ne placa. Skini njihov "toolbar" koji koristis u sklopu svog pretrazivaca - Toolbars(Firefox, Explorer, itd.). Ovo je vrlo korisna stvar jer dizes po vise fotki, i ne zaboravi da budes ulogovan istovremeno na IS. Sve fotke prebacis u galerije, kad odes u specificnu Galeriju vidjeces tamo "Get direct URL's", pljunes i zalijepis u Notepad, obiljezis sve fino, i to stoji kad dodje prilika da se ubaci u toku rasprave.

Alternativno, ako zelis ubaciti par fotki sa Google Books, imas direktno linkovanje, sacuvas linkove u Favorites ili u Notepadu(back-up, naravno), a mozes preko Internet Explorera(i Mozzile, isto) na Google Books, pronadjes stranicu koja ti treba ides na Save As Picture, snimis to negdje na kompu, dignes na IS i gotovo. Ponekad je fotka smanjena, slabije se vidi, ako to ne ide onda skines pdf, u Adobe Readeru, stavis na 100% ili postotak gdje se dobro vidi, "snapshotujes" - Tools, Basic, Snapshot, pojavi se krstic, obiljezis tekst i prebacis snapshot u Photoshop ili Paint, sredis na brzinu ako zatreba, dignes na IS i gotovo. Mozda ima i brzi nacin.... Nema potrebe da brises fotke , kad vec imas nalog neka stoje tamo jer postoje ljudi koji ne kuze stvari prvi put...


Nije bitno da li je u pitanju fotka, sken ili sken sa Googla, bitno je da izvadis informaciju u najkracem mogucem roku za vrijeme rasprame, i to, barem meni, spasavalo je glavu dosta puta posebice kad raspravljas protiv vise ljudi, a samo jedan krucijalni sken dosta toga moze uciniti. Dalje, ponekad se fotka lose vidi, sken je uzas, itd. To u principu nema veze jer ne saljes sliku na umjetnicku izlozbu nego da dokazes nekome da nije u pravu, odnosno da nema pojma o cemu prica. Sakupljanje materijala i informacija je posebna prica i moras uvijek biti korak ispred u odnosu na svog "protivnika", valja posjedovati nezajazljivi istrazivacki duh, otvorenost, intuitivnu upornost, djeciju radoznalost i zestok bibliofilski libido da procesuiras brdo informacija, znaci citati, citati i samo citati u slobodno vrijeme. Knjiga je najjace oruzje na netu, protiv nje nema odbrane, ali "izgubiti" u raspravi od nekoga ko je bolje informisan isto tako nije problem jer niko nije savrsen i svi pravimo greske dok na ovaj nacin se isto uci jer prenosenje znanja je plemenita stvar.

 

[Urvan Hroboatos]

Ako dizes materijal na IS, bez registriranja, to da.
Ne znam za ostale, mada najbolje je da otvoris nalog na IS koji se ne placa. Skini njihov "toolbar" koji koristis u sklopu svog pretrazivaca - Toolbars(Firefox, Explorer, itd.). Ovo je vrlo korisna stvar jer dizes po vise fotki, i ne zaboravi da budes ulogovan istovremeno na IS. Sve fotke prebacis u galerije, kad odes u specificnu Galeriju vidjeces tamo "Get direct URL's", pljunes i zalijepis u Notepad, obiljezis sve fino, i to stoji kad dodje prilika da se ubaci u toku rasprave.

Alternativno, ako zelis ubaciti par fotki sa Google Books, imas direktno linkovanje, sacuvas linkove u Favorites ili u Notepadu(back-up, naravno), a mozes preko Internet Explorera(i Mozzile, isto) na Google Books, pronadjes stranicu koja ti treba ides na Save As Picture, snimis to negdje na kompu, dignes na IS i gotovo. Ponekad je fotka smanjena, slabije se vidi, ako to ne ide onda skines pdf, u Adobe Readeru, stavis na 100% ili postotak gdje se dobro vidi, "snapshotujes" - Tools, Basic, Snapshot, pojavi se krstic, obiljezis tekst i prebacis snapshot u Photoshop ili Paint, sredis na brzinu ako zatreba, dignes na IS i gotovo. Mozda ima i brzi nacin.... Nema potrebe da brises fotke , kad vec imas nalog neka stoje tamo jer postoje ljudi koji ne kuze stvari prvi put...


Nije bitno da li je u pitanju fotka, sken ili sken sa Googla, bitno je da izvadis informaciju u najkracem mogucem roku za vrijeme rasprame, i to, barem meni, spasavalo je glavu dosta puta posebice kad raspravljas protiv vise ljudi, a samo jedan krucijalni sken dosta toga moze uciniti. Dalje, ponekad se fotka lose vidi, sken je uzas, itd. To u principu nema veze jer ne saljes sliku na umjetnicku izlozbu nego da dokazes nekome da nije u pravu, odnosno da nema pojma o cemu prica. Sakupljanje materijala i informacija je posebna prica i moras uvijek biti korak ispred u odnosu na svog "protivnika", valja posjedovati nezajazljivi istrazivacki duh, otvorenost, intuitivnu upornost, djeciju radoznalost i zestok bibliofilski libido da procesuiras brdo informacija, znaci citati, citati i samo citati u slobodno vrijeme. Knjiga je najjace oruzje na netu, protiv nje nema odbrane, ali "izgubiti" u raspravi od nekoga ko je bolje informisan isto tako nije problem jer niko nije savrsen i svi pravimo greske dok na ovaj nacin se isto uci jer prenosenje znanja je plemenita stvar.

Aha, OK, hvala.

 

[Urvan Hroboatos]

U razdoblju od 1790 nadalje, red veličine 20-30 godina, zbilo se po formiranje južnoslavenskih jezika (osim istočnojužnoslavenskih) njekoliko važnih stvari:

* Francuska revolucija i Napoleonski ratovi srušili su i preoblikovali društvene poredke

* 1. srp. ustanak, čak važnije nego 2., otvorio je (uz ostale u Grčkoj itd.) istočno pitanje
i snažnije problematizirao postojanje Osmanskoga carstva u Europi

* u KuK monarhiji počela je afirmacija madžarskoga nacionalizma koji je, poglavito u
jeziku, antagonizirao druge narode, posebno slavenske

* slovački i češki literati i filolozi počeli su, s carskom blagonaklonošću, panslavistički pokret i začeli slavensku filologiju

* u Hrvatskoj dolazi, prije šire zasnovanoga Ilirskoga pokreta, do aktivnosti biskupa Maksimilijana Vrhovca koji je u većem dijelu političke i kulturne djelatnosti preteča toga pokreta

* na područjima KuK gdje je bilo Srba u većoj mjeri, a napose u Vojvodini, jača kulturni život i oblikuje se moderna građanska kultura na više polja

Sve je to uvjetovalo pojavu i afirmaciju Vuka Karadžića s jedne strane, te Hrvatskoga preporoda (Ilirskoga pokreta) s druge, pojava različitih, no u zrelijim i kasnijim fazama povezanih...

 

[Urvan Hroboatos]

U toj je ranijoj fazi veliku ulogu odigrao Bartolomej Kopitar, glavni državni cenzor za sve slavenske knjige. Kopitar je bio vrlo učen i vrlo utjecajan- tko je okusio moć cenzora u komunističkim društvima, zna doseg moći te profesije. A Austrija je toga doba bila polufeudalno društvo, velike snage centralnih institucija.

U razdoblju 1800+ Kopitar pomaže i gura Vuka Karadžića. Našao mu je mjesto, suprugu, promovirao ga,... Rijetko se postavlja pitanje: zašto ? Zašto bi moćni cenzor, i usto povjerljiv dvorski čovjek, tratio vrijeme na nekoga došljaka skromnoga obrazovanja i nikakvoga utjecaja ni veza ? Zašto to nije pokušao s protagonistima nastajuće češke, slovačke, rusinske, ..kulture ? Nego je baš zagrizao u srpsku kulturu i jezik, istodobno ju promovirajući i preoblikujući ?

Odavno se zna da je Austrija-rečeno je već- imala kao glavni geopolitički cilj širenje na bliske turske pokrajine, tj. Bosnu i Srbiju. Jedini konkurent na tom području mogla je biti carska Rusija (a ne Britanija ili Francuska). Tako je došlo i do borbe za profilaciju srpskoga jezika (Srbi su činili u to doba oko 70% sadanje uže Srbije i preko 40% BiH), e da bi se osigurao austrijski utjecaj i potisnuo ruski.

 

[Mrkalj]

Hroboatos: Odavno se zna da je Austrija-rečeno je već- imala kao glavni geopolitički cilj širenje na bliske turske pokrajine, tj. Bosnu i Srbiju.

Masonska zavera Beča i Vatiakana?

Naravno, slažem se sa citiranim.

 

[Tandoori Masala]

Hm, za'ebani su bili ti Austrijanci...

Mnogo prije Vuka se ipak desio Drang nach Westen....

...

 

[Urvan Hroboatos]

U razdoblju prva dva-tri desetljeća 19. st. odlučena je sudbina srpskoga standardnoga jezika. U igri su bile tri opcije, od kojih je jedna uglavnom marginalizirana u pisanju jezičnih povijesti:

+slavenosrpska, tj posrbljena "ruskocrkvena" varijanta, koju je guralo vojvođansko građanstvo i crkvena hijerarhija

+srpska narodna, najstaknutija u djelima autora poput Njegoša, Sterije Popovića, Jovana Subotića, V.Lazića, kasnijega Nićifora Ninkovića, Sime Milutinovića Sarajlije,...Taj je jezični tip bio vernakular koji nije prekidao pupčane vrpce sa starom tradicijom, poglavito u leksiku i sintaksi, te slovopisu

+Karadžićeva, projekt Kopitara u kojem je djelomice sudjelovao Mušicki, a koja je glavne obrise dobila u Srpskom rječniku iz 1818., a afirmaciju u izdanjima pripovijedaka, pjesama i poslovica u 1830-in i 1840-im. Taj je tip jezika imao, ugrubo, dvije faze: u prvoj je jezična politika bila nemarno ekavsko-jekavska glede jata, išlo se na forsiranje narodnoga govora (i time prijekid s crkvenoslavenskom baštinom). U drugoj fazi Karadžić stilizira jezik više prema hrvatskim dopreporodnim modelima (iako je i počeo s njima, napose Kačićem), prelazi s "hercegovačkog" na "dubrovački", uvodi niz kroatizama u rječniku i sintaksi, te frazeologiji i upire se na djela Mikalje, Stullija, Voltića, Belostenca, Jambrešića, Došena,..
U drugoj, dominirajućoj fazi- ugrubo od rada na Srpskom rječniku 1818. do smrti- orijentira se na strogu jekavštinu, izbacuje ekavizme ili ih potiskuje, formira jezik kao slitinu hrvatske pisane baštine i narodnih govora (srpskih, ali i hrvatskih i bošnjačkih), uz obaziranje na prigovore iz redova Srpske crkvene hijerarhije (općinu je pretvorio u opštinu itd.)

Vjerska je i crkvena hijerarhija dobro osjetila da joj Karadžićev tip jezika predstavlja kukavičje jaje. Nije stoga neobično što su podupirali slavenosrpske pisce, no nije najjasnije zašto se nisu založili za autohtoniji tip sprskoga jezika koji nije "mirisao" na "katolički" jezik kojega su se grozili.

S Karadžićem su doživjeli reprizu šoka iz 1780-ih, a ostali su svejedno inertni i dezorijentirani. Budući da se radilo o obrazovanim ljudima i poliglotima, može se jedino zaključiti da su pali na historijskom ispitu jer nisu prepoznali približavajuću se opasnost ilirsko-jugoideološke misli, te nisu susljedno tomu dali odlučujuću podporu Njegošu i Subotiću, nego su uprazno ispucali strjeljivo na slavenosrpsku školu, osuđenu na neslavan svršetak.

Sve se to zbilo tijekom formiranja autentičnih nacionalnih ideologija, o čem će biti govora kasnije...

 

[Urvan Hroboatos]

U to se doba konačno formiraju dvije glavne ideologije koje možemo nazvati (pan)nacionalnima i južnoslavenskima.

Kod Srba je, podpomognuta slavističkim ideologemima Dobrovskog, Šafarika, ...kao i vlastitim pretečama u likovima Đorđa Brankovića, Dositeja Obradovića itd., prvo uobličena panserbistička ideologija, i to ponajviše u razdoblju od 1830.-1860. Po toj su ideologiji svi južni Slaveni Srbi, osim Slovenaca, dijela kajkavskih Hrvata i eventualno Bugara.

Kod Hrvata je pobijedila prvo južnoslavenska ideologija, nasljedujući stare ilirske ideologeme Pribojevića, Rusića, Orbinija, Križanića,...po kojeoj su svi južni Slaveni jedan narod, no zadržavaju svoja povijesna imena (Kranjci, Hrvati, Bošnjaci, Srbi,..). Ta je ideologija oformljena u, odprilike, razdoblju od 1830.-1850., dok je inovirana i modernizirana u obličju jugoslavenske ideologije Strossmayera, Račkoga, Jagića i ostalih tijekom 1860-ih i kasnije. Po obje je faze ta ideologija dodjeljivala Hrvatima preeminentni status, a Zagrebu mjesto unificirajućega središta.

U Srba, neprijateljski dočekavših ilirsku i jugoslavensku ideologiju, ona jača tek krajem 19. st., napose preko utjecaja u preseljenika u Hrvatsku Đure Daničića, književnoga kritika Jovana Skerlića i dijela srpskih kulturnih djelatnika u Vojvodini. Po njoj je isto "pravi" nacionalni subjekt "jugoslavenski narod" (osim vjerojatno Bugara), dok je Beograd zamišljen kao kulturni centar nove jugoslavenske nacije. Ta, u Srba preoblikovana jugoideologija, kasnila je za hrvatskom jugoideologijom oko 30 ili nješto više godina.

Pandan panserbizmu Karadžića pojavio se u pravaškoj ideologiji Starčevića i Kvaternika koji su proglasili Hrvatima praktički sve južne Slavene osim neizbježnih Bugara. Taj svjetonazor, povezan s manje agresivnim pankroatizmom Rittera-Vitezovića, kasnio je za svojim srpskim subratom isto njekih 30-40 godina.

Kako se to reflektiralo na jezična pitanja, bit će razloženo kasnije ...

 

[Urvan Hroboatos]

Za srpski je jezik prva trećina 19. st. preotekla u žestokoj borbi Karadžića i njegovih
protivnika na slavenosrpskoj strani, dok su pisci na srpskom narodnom jeziku koji čuvahu tradiciju sa starijom srpskom pismenosti uglavnom sjeđahu "na plotu", ne sudjelujući u polemikama. Utjecajni mitropolit Stratimirović protežirao je Karadžićeve protivnike na svim poljima, u Matici srpskoj, u Srbiji, u nizu tiskovina...No, Vuk je nastavljao ne samo sa svađalačkim polemikama, nego je u putovanjima po dijelu Srbije, Hrvatske, Crne Gore i BiH skupljao narodno blago, poslovice i pjesme, što je ostavilo izuzetan dojam u doba romantizma kad je djelovao, i kada je folkloristički žar bio jedan od glavnih pokretača kulturnih strujanja. Zbirke pjesama, poslovica, pripovijedaka, manji etnografski i komparativni radovi...sve je to nadmašivalo produkciju slavenosrpskih protivnika, napose Svetića i Vidakovića. Oni jesu pisali umjetnička djela, no slabijega dometa, koja nisu imala širega odjeka, a nisu ni bila promovirana u "velikome svijetu".

Dok je Karadžić, zahvaljujući i Kopitarovu patronatstvu, ali i vlastitoj energiji i upornosti, te marljivosti, predočio Europi svojevrsnu srpsku (i ne samo srpsku- izdavao je i pjesme Hrvata i Bošnjaka) folk-enciklopediju.

Ostavši okamenjeni tijekom njekoliko desetljeća, ne proizvevši za "nacionalnu stvar" ništa u svijetu priznato,
ne stvorivši profilirani jezični model, ni rječnik ni gramatiku- slavenosrpski su kulturni djelatnici sami sebi iskopali grob.
Spisatelji pak na srpskome jeziku svojom su pasivnošću, možda još i više nemarom, otvorili vrata pobjedi vukovske struje:
Sterija Popović i Njegoš, koliko god bili književno superiorni Karadžiću, nisu ostvarili jezični sustav koji bi mogao biti
prava konkurencija.

Sažetak bi bio sljedeći:

*početkom 19. st. se u srpskom kulturnom životu afirmirala ideja o potrjebi stvaranja višefunkcionalnoga
književnoga jezika. Razlike su bile jedino u poimanju trjeba li to biti "čisti" narodni jezik ili jezik sa stanovitim
ruskocrkbenim oblicima; novoštokavski ili nenovoštokavski; kojega udjela crkvenoslavenskoga u rječniku i
frazeologiji, i, na kraju, kojega slovopisa i pravopisa.

* najvažnije su prijepornice bile stupanj udjela crkvenoslavizam i/ili rusizama, te slovopisa. U objema je pobijedila
Karadžićeva struja, radikalnim potiskivanjem "pravoslavnih" oblika i frazema, te "latiniziranom" ćirilicom. Protivnici
i promatrači nisu jednostavno imali na svojoj strani dostatan ostvareni korpus koji bi poslužio kao jezični uzor, ni međunarodno priznanje, a ni vrijeme: preko 20 godina jalovo utrošenih na zabranjivanje Karadžićevih djela u srpskim institucijama nisu ispunili vlastitim prinosima, pa je kad je državi Srbiji uistinu trebao funkcionalan jezik, imala je na raspolaganju jedino Vukov jezik. U ekavskoj inačici preuzela ga je, i tako su bili konačno riješeni sporovi koji su se otezali preko 50 godina.

 

[Urvan Hroboatos]

U Hrvata je situacija bila posve drugačija, tj. nije bilo balasta ponješto modificiranoga crkvenoslavenskoga jezika, koji je u praksi nestao oko, najkasnije, 1600 iz crkvene i drugih poraba. Sva tri neuspjela ili parcijalno uspjela pokušaja jezične integracije i kodifikacije (protestantski oko 1550. s Dalmatinom i Konzulom Istraninom; protureformacijski s Kašićem i Mikaljom 1600.-1650., te onaj Ozaljskoga jezičnoga kruga sa Zrinskim i Frankopanom, Belostencem i Vitezovićem, 1650.-1700), kanili su prevladati hrvatsku podijeljenost na narječja ili sintezom narječja (čakavsko-kajkavskoga kod protestanata, čakavsko-kajkavsko-štokavskoga kod Ozaljskoga kruga) ili izborom jednoga narječja, štokavskoga, uz leksički utjecaj drugih narječja (protureformacijski). Najozbiljniji dopreporodni pokušaj koji je ostao na razini crkvenih potrjeba bijaše pokušaj jezične stilizacije Budimskoga franjevačkoga kruga, slavonske grafije i kasnije objavljena Stullijeva rječnika (što se zbivalo u razdoblju 1780.-1810.), a protagonisti su bili crkveni ljudi Stjepan Vilov, Antun Mandić i sam Stulli.

Poslije književno neplodnoga, a sociolingvistički izuzetno važnoga razdoblja (1790-1830.) nastupa Ilirski pokret ili Hrvatski narodni preporod, temeljen na spoju tradicionalnoga ilirskoga ideologema i panslavenskih koncepcija o jednom jeziku za sve južne Slavene, "ilirskom". Do zabrane ilirskoga imena 1843., aktivnost su razvili Drašković, Gaj, Babukić, Mažuranić Antun, Jukić,..a ona se nastavila uz prijekid Bachova absolutizma nakon 1850-ih, s istim ili pridošlim protagonistima, te uz diferencijaciju na filološke škole.