Po ugledu na evropske varoši
Kod restorana „Ruski car” nalazi se spomen-obeležje prvom srpskom urbanisti Emilijanu Josimoviću, koji je odredio položaj ove ulice planom varoši Beograda iz 1867. godine. Kada je u aprilu te godine knez Mihailo od turskog paše primio ključeve Beograda i kada su turska vojska i stanovništvo napustili grad, prestonica Kneževine Srbije imala je svega nešto više od 25.000 stanovnika. Grad je još imao orijentalni izgled, s krivudavim sokacima, s jednom neurednom pijacom, bez zelenih površina i kanalizacije i sa „šancem” (spoljnom kapijom tvrđave) koja je sprečavala širenje grada. Stoga je hitno trebalo promeniti izgled grada i napraviti njegov prvi „urbanistički plan”. Ta obaveza pripala je Josimoviću, uglednom profesoru Liceja (preteče Beogradskog univerziteta) i prvom srpskom urbanisti. On je objavio knjigu „Objašnjenje predloga za regulisanje onog dela varoši Beograda što leži u šancu”, koja je ujedno i prva stručna knjiga o urbanizmu u Srbiji. Po ugledu na evropske varoši, on je trasirao Knez Mihailovu, ali i današnje ulice Cara Dušana, Kralja Petra, Studentski trg, na kojem se do tada nalazila pijaca. Predviđeno je da se ulice seku pod pravim uglom i da imaju pravolinijski izgled. Za Knez Mihailovu, koja je taj naziv zvanično dobila 1870. godine, dve godine posle tragične smrti kneza Mihaila Obrenovića, bilo je predviđeno da bude glavna veza između „varoši” i Kalemegdanske tvrđave.
Tako je, paralelno s oslobođenjem Beograda od Turaka i njegovog preobražaja u „jevropsku” varoš nastala i Ulica kneza Mihaila. Ipak, njeno „formiranje” nije prošlo bez trzavica, jer je ulica sekla imanja i bašte uglednih i bogatih Beograđana koji se s time nisu lako mirili. Uprkos njihovim pritiscima, točak istorije nije bilo moguće zaustaviti. Knez Mihailova ubrzo je postala ono što je prvi urbanista Beograda i zamislio – glavna gradska ulica, trgovački, poslovni i društveni centar srpske prestonice.
Na svom značaju ulica nije izgubila ni kasnije, u prvoj polovini 20. veka, kada se usled intenzivnog razvoja centar pomerio prema Terazijama, kao ni kada su izgrađeni novi stambeni, poslovni i trgovački delovi grada koji su izmenili njegov izgled.
Mada se u kasnim popodnevnim i večernjim satima pretvarala u korzo, Knez Mihailovom dugo su još jurili automobili, autobusi, konjske zaprege, pa su zabeleženi i mnogi sudari: „Juče, opet u centru Beograda na uglu ulica Knez Mihailove i Vuka Karadžića dogodio se sudar između autobusa i dva automobila. Velikom srećom i ovoga puta nije bilo ljudskih žrtava”, pisale su beogradske novine između dva svetska rata.
Slično je bilo i posle rata. Za Beograđane ulica je i dalje bila „centar sveta”. Jedino što su se, umesto tramvaja, pojavili – trolejbusi.
Početkom sedamdesetih u javnosti se sve više počelo govoriti o potrebi da Knez Mihailova i zvanično postane pešačka zona. Bilo je to vreme kada se grad intenzivno širio, životni standard rastao, a nove generacije imale drugačije navike i poglede na svet. Konačno, kad su trotoari Knez Mihailove postali preuski, a saobraćaj sve intenzivniji, gradske vlasti donele su odluku da najomiljenija beogradska ulica postane – „raj” za pešake. Bilo je to pre tačno pola veka, u poznu jesen 1975. godine. Međutim, odluka nije odmah realizovana mada se uoči Dana republike, jednog od najvažnijih praznika bivše države, na početku ulice pojavio se znak koji je vozačima zabranjivao prolazak. Jedino je u večernjim i ranim jutarnjim časovima bio dozvoljen ulazak dostavnim vozilima