Dreamer,
evo ti
primer

:
imala sam izrazito temperamentno štene nemačkog ovčara. Neumorno, nikad mu nije bilo dosta šetnje, stalno je tražilo pažnju ... plus uništavalo stvari po stanu. Zvali smo je Šiva Uništiteljka.

Pojela mi je barem 4 para cipela, iskopala rupu u zidu predsoblja, rasturila fotelju, oglodala svaki komad nameštaja koji se mogao oglodati. Na kraju sam se, očajna, požalila čoveku koji se bavio dresurom policijskih pasa. Došao je, osmotrio štene (tada šestomesečno) i rekao: "Pa vi niste svesni koliko DRAGOCENO kuče imate. Vašem psu je, u stvari, dosadno. On/ona je idealna za dresuru: radoznala, neustrašiva, živahna ... i kada biramo kandidate za obuku službenih pasa, baš ovakve tražimo." Čovek mi je objasnio da postoje psi (rase, ali i karakteri i IQ nezavisno od rase) u čijoj je prirodi da uče. Učenje (dresura) je za njih izazov. Pošto nisam htela da se odvojim od psa, zamolila sam dresera za neke smernice. I zaista, saveti su maltene odmah urodili plodom: pas više nije bio destruktivan nego je svu energiju pretočio u učenje. Lako i brzo je učila, a sam proces je i nju i mene ispunio zadovoljstvom jer se sastoao od niza "lekcija" koji su ličili na igru.
U obuci nije bilo ni "t" od torture, a pas je izrastao u odličnog čuvara, disciplinovanog i stabilnog. Svi njeni potomci ispoljili su skoro identične karakterne crte.
Dakle, u prirodi ovog psa bila je težnja (kao njena individualna genetska predispozicija ali u sprezi sa odlikama rase) za učenjem, i samo je trebalo umeti sa njom na pravi način.
Sa drugim psom, druge rase, nije bio takav slučaj.
Sa divljim životinjama priča je sasvim, sasvim drugačija.
Tigar, recimo, nije životinja čiji opstanak zavisi od čoveka. Čak i kada ga odgajaš od malena i ne zna za svet izvan onog koji mu ti pružaš, za njega si ti autoritet dok god ne ispoljiš izvesnu slabost a da te slabosti ni sam nisi svestan. Tada prestaje "vlasinički" odnos, i moraš stalno biti na oprezu. Cirkuski dreseri tigrova i ostalih velikih mačaka nose masku na potiljku kako bi životinja imala utisak da mu je stalno pred očima, jer se - verovao ili ne - kontrola velikih mačaka sprovodi pogledom (i intonacijom glasa). Postoje divlje mačke koje se ne mogu dresirati ili, čak, pripitomiti (ris, jaguar).
Dresura medveda je, možda, najdrastičnija ... i veoma sadistička, jer se mečetu počupaju kandže i povade očnjaci, a onaj čuveni "ples" koji tzv. mečkari još uvek ponekad prikazuju po ulicama medved nauči tako što ga, dok je meče, teraju da skače po vrelom ugljevlju.
U osnovi, sve čoporske vrste su pogodne za dresuru, ali dresura bilo koje divlje životinje u sebi sadrži barem trunku okrutnosti, makar zbog same činjenice da je ta životinja oteta iz svog prirodnog okruženja i modifikovana tako da bude sredstvo za zabavu tiranina zvanog Čovek. I da, u tom slučaju, ima veze sa ljudskim egom.