Šta Ćele kula...
Jedan Francuz je rekao da Srbi obavezno sačuvaju Ćele kulu, da ih potseća na tursko varvarstvo i koliko su skupu cenu paltili za slobodu....
Srbi ga nisu poslušali....Taj grozomorni spomenik (a podigli su ga Turci) dugo je bio zapušten, sve do pre koju desetinu godina, kada je zaštićen, a preostale su samo nekoliko glava...
E to liči na Srbe...Oni vole da imaju pileću (ili naknadnu kada je sve kasno) pamet i da zaboravljaju, i zbog toga nikako ne mogu da nauče iz svojih grešaka..
Da je samo Ćele kula...
Bio sam graničar u JNA i služio sam na grčkoj granici na prelazu Medžitlija, pored Bitolja u Pelagoniji. Pelagonija je ravnica kojom dominira jedna planina, nama Srbima istorijski važna, Kajmakčelan.
Na Kajmakčelanu je postojala samo letnja karaula, jer je zimi tamo bilo nemoguće boraviti.
Sa svih ostalih karaula, u našoj zoni odgovornosti, je skupljana ekipa da provede leto na Kajmakčelanu. Ja sam kao kerovođa dobio tu čast. Jedini sa moje karaule.
Iskreno sam se radovao tome, mada sam znao da su uslovi boravka tamo na granici izdržljivosti, što ću imati priliku da vidim gde je moj pradeda položio život u jednoj od najtežih bitaka 1. svetskog rata, i što ću moći videti spomen-kosturnicu, u kojoj leže kosti najboljih srpskih sinova toga vremena.
Kada sam stigao tamo, raspitao sam se o kosturnici, i vodnik mi je rekao da ću moći čak i ući, jer nije zaključana.
Bolje da nikada nisam ušao. I dan danas osećem gorčinu od šoka koji sam doživeo prilikom posete kosturnici.
Generacije vojnika, koje su boravile tamo, su stravično oskrnavile to sveto mesto.
Na lobanjama srpskih junaka su flomasterima ispisivane "cifre", potpisivali su se i pisali odakle su.
Mnogi kosturi su ispreturani tako da prikazuju skaradne scene.
Dok sam boravio tamo, koristio sam slobodno vreme da, kako umem, složim te kosti. Tražio sam od komande bataljona da mi u sledovanju pošalju nitrorazređivač da sa lobanja obrišem natpise. Nisu mi ga dali.
Jednom prilikom nas je posetio komandir čete, neki kapetan, musliman, ne sećam mu se imena.
Tada sam od njega lično tražio da mi sa sledećim sledovanjem pošalje nitrorazređivač. Pitao me je šta će mi, i ja sam mu objasnio. Rekao je: "Videćemo".
Na dan kada je trebalo da stigne sledeće sledovanje, vezista je dobio naredbu za mene da se spremim jer se sa tim pinc-gauerom vraćam na matičnu karaulu. Nije mi bilo jasno zašto. Pomislio sam da je drugi kerovođa verovatno otišao na odsustvo, pa da me zbog toga vraćaju.
Kada je stiglo sledovanje, shvatio sam da nije to u pitanju. Taj drugi kerovođa sa moje karaule je došao da me zameni.
Pogodite zašto!
Toliko o odnosu prema našoj istoriji u komunističkim vremenima.
Ne da se nisu održavali takvi spomenici, nego je uskraćivano pravo onima koji su hteli na tome da rade.