u kom momentu prestejmo da volimo?

Pa naravno da znaš, a znaš da ima i lenjih ljudi, koji ne vole da se presele na novu adresu, kada se ljubav tamo prva preseli.

Njega i mene je spojilo nesto sto ja nazivam ljubav.U to osecanje je upleteno bezbroj raznih,manjih osecanja.Resili smo da zivot provedemo zajedno(ili se bar tako nadamo).On i ja.
Onda dodju klinci.Jasno je da se zivot promeni,stavlja nas odnos na razna iskusenja i to sto ponekad pomislimo da nam je dosta svega i da ne znamo sto nam je sve ovo trebalo,ne znaci da se manje volimo.Ponekad smo samo umorni jer pokusavamo da se ponasamo kao super mame ili super tate koji svacije potrebe zadovoljavaju najbolje sto mogu...I,u citavoj toj borbi sa samim sobom i s'drugima,klinci odrastu i odu.Opet ostajemo samo on i ja i sva ona ljubav koja nas je spojila jos na pocetku.Zbog toga sam ja skoro uvek na strani mog muza....Jer,bili smo samo on i ja i jednoga dana cemo opet biti.
 
Njega i mene je spojilo nesto sto ja nazivam ljubav.U to osecanje je upleteno bezbroj raznih,manjih osecanja.Resili smo da zivot provedemo zajedno(ili se bar tako nadamo).On i ja.
Onda dodju klinci.Jasno je da se zivot promeni,stavlja nas odnos na razna iskusenja i to sto ponekad pomislimo da nam je dosta svega i da ne znamo sto nam je sve ovo trebalo,ne znaci da se manje volimo.Ponekad smo samo umorni jer pokusavamo da se ponasamo kao super mame ili super tate koji svacije potrebe zadovoljavaju najbolje sto mogu...I,u citavoj toj borbi sa samim sobom i s'drugima,klinci odrastu i odu.Opet ostajemo samo on i ja i sva ona ljubav koja nas je spojila jos na pocetku.Zbog toga sam ja skoro uvek na strani mog muza....Jer,bili smo samo on i ja i jednoga dana cemo opet biti.

statisticki imate 50:50 sanse da jednog dana budete opet on i ti, nije ti bogom dan a klinci su tvoja krv, to je 100% zauvek.....nikako ne mogu da razumem ovaj stav.....ali nikako.....
 
Njega i mene je spojilo nesto sto ja nazivam ljubav.U to osecanje je upleteno bezbroj raznih,manjih osecanja.Resili smo da zivot provedemo zajedno(ili se bar tako nadamo).On i ja.
Onda dodju klinci.Jasno je da se zivot promeni,stavlja nas odnos na razna iskusenja i to sto ponekad pomislimo da nam je dosta svega i da ne znamo sto nam je sve ovo trebalo,ne znaci da se manje volimo.Ponekad smo samo umorni jer pokusavamo da se ponasamo kao super mame ili super tate koji svacije potrebe zadovoljavaju najbolje sto mogu...I,u citavoj toj borbi sa samim sobom i s'drugima,klinci odrastu i odu.Opet ostajemo samo on i ja i sva ona ljubav koja nas je spojila jos na pocetku.Zbog toga sam ja skoro uvek na strani mog muza....Jer,bili smo samo on i ja i jednoga dana cemo opet biti.

svaka čast...
 
statisticki imate 50:50 sanse da jednog dana budete opet on i ti, nije ti bogom dan a klinci su tvoja krv, to je 100% zauvek.....nikako ne mogu da razumem ovaj stav.....ali nikako.....

Nijednog momenta nisam rekla da sam sigurna da cemo uspeti da jednog dana budemo opet on i ja,vec samo da se nadam i da cu se potruditi da bude tako.Jasno da mi nije bogom dan.Sama sam ga izabrala kao zivotnog saputnika zbog svih mana i vrlina koje ima.On i ja smo dobili klince,pa su oni i njegova krv i to nije sporno jer oni jesu nasi-zauvek.Ali,jednoga dana nasa deca ce stvoriti neku svoju porodicu koja ce biti centar njihovog sveta,a kad se to bude desilo,opet cemo biti samo on i ja.Nisam rodila decu da bih dala smisao svom i njegovom zivotu,vec da bismo zajedno nasu ljubav na taj nacin-materijalizovali.
 
To je zivot i sasvim je normalno da tako razmisljam i da zelim svojoj deci da se to jednoga dana desi.Ljubav prema mojim sinovima je bezgranicna,ali to ne znaci da ih time trebam sputavati u odrastanju.Za njih cu uvek biti tu,a na njima je da to nikada ne zaborave.
Znas,meni moj stariji sin stalno govori-mama,kakav si ti lik,i poljubi me...ali,ne zato sto sam popustljiva ili sto dopustam sve i svasta,vec zato sto zna da ga niko nece bolje posavetovati,pozitivno iskritikovati i voleti od mene:heart:
 
To je zivot i sasvim je normalno da tako razmisljam i da zelim svojoj deci da se to jednoga dana desi.Ljubav prema mojim sinovima je bezgranicna,ali to ne znaci da ih time trebam sputavati u odrastanju.Za njih cu uvek biti tu,a na njima je da to nikada ne zaborave.
Znas,meni moj stariji sin stalno govori-mama,kakav si ti lik,i poljubi me...ali,ne zato sto sam popustljiva ili sto dopustam sve i svasta,vec zato sto zna da ga niko nece bolje posavetovati,pozitivno iskritikovati i voleti od mene:heart:

šta da kažem osim - bravo...
nije što si ti meni vrlo draga, pa te sad hvalim ovo ono, al stvarno super napisano...isto razmišljam...
 
Nijednog momenta nisam rekla da sam sigurna da cemo uspeti da jednog dana budemo opet on i ja,vec samo da se nadam i da cu se potruditi da bude tako.Jasno da mi nije bogom dan.Sama sam ga izabrala kao zivotnog saputnika zbog svih mana i vrlina koje ima.On i ja smo dobili klince,pa su oni i njegova krv i to nije sporno jer oni jesu nasi-zauvek.Ali,jednoga dana nasa deca ce stvoriti neku svoju porodicu koja ce biti centar njihovog sveta,a kad se to bude desilo,opet cemo biti samo on i ja.Nisam rodila decu da bih dala smisao svom i njegovom zivotu,vec da bismo zajedno nasu ljubav na taj nacin-materijalizovali.
ljudi cesto zaboravljaju zasto su uoste i poceli zivot zajedno, jer deca nisu razlog zbog koga se ulazi u brak, bar ne bi trebalo
svaka cast za taj stav
i da
gledam svoje roditelje
svaka je od nas tri na svojoj strani i ide svojim putem, a oni su svet za sebe, jedno su drugom veliki oslonac, sami se organizuju, funkcionisu na neki meni lep nacin u svemu tome
 
ljudi cesto zaboravljaju zasto su uoste i poceli zivot zajedno, jer deca nisu razlog zbog koga se ulazi u brak, bar ne bi trebalo
svaka cast za taj stav
i da
gledam svoje roditelje
svaka je od nas tri na svojoj strani i ide svojim putem, a oni su svet za sebe, jedno su drugom veliki oslonac, sami se organizuju, funkcionisu na neki meni lep nacin u svemu tome
To je to:)
ja sam ovo njeno opet pročito...:)

:heart:
 
U kom momentu prestajem da volim? U momentu, kada me unište. Treba mi dugo da svarim i pojedem to go*no naroCki, da shvatim neke stvari. Da shvatim koliko sam glupa i naivna bila. U stvari, koliko glupa da (po)verujem u sve. Da sam bitna. Važna. Voljena. Da, malo mi je teže bilo da skapiram sve to. Ide to meni malko teže u životu, da... Ali, kada ja "preradim", "sažvaćem"...onda ne brinite. Za čitav život jasno mi je. Ko nisam. I ko nikada nisam ni bila. Prestajem u moemntu, kada više ništa od mene nema. U meni. Kada me to što osećam "sahrani". Delima. Rečima. ♥
 
Imam 21god i vezu od 3god iza sebe...vezu koju sam ja napustila. Vezu u kojoj sam imala sve o cemu sam mastala-ljubav, neznost, skrenost, razumevanje, poverenje, ozbiljne planove, vezu na koju su svi gledali sa odobravanjem, neki i sa malo ljubomore.
I nije mi bilo dosta. A ne znam sta mi je nedostajalo. Ne znam sta zelim od muskarca sto nisam imala u njemu. Ali pocelo je da gusi, da bude jednolicno,dosadno,naporno. Ali sta ocekivati nakon 3 godine? izgleda da sam prestala da volim...A to me ubi jer ne mogu naci nikakvo opravdanje za sebe.

Imate li odgovor na to kada i zasto prestajemo da volimo i kada nam sve postane malo?
Za cim to ljudi teze kad pored sebe imaju toliko dobrog?

Imam odgovor mazohista si .
 
nesposobna sam da pochnem... verujem ako bude bice il neki mator il neki mnogo mladji
il neka zhena
mislim nije da nema uopste ali nekako nije valjda to... onda kazem sebi... kakav bre TO... nesto je
ne izlazi mi se iz ove kuce, mislim da, ali medju neki svet
nekad, dobro, ok... povremeno jeste zao ti je... ali konkretno nema
godine prolaze kako kazhe pesma... neka idu bez mene :cry: : ))
a i ne svidja mi se... meni su uvek iste godine i sve je isto... ako ima necega onda nije isto
uradicu nesto samo jer rade drugi... sta meni fali uopste... a to sto ev. fali verovatno ima razlog sto nema ne zasluzujem necim... ili necu i cekam
a lepo mi je noc i putujes pored kuca :confused:
nekad osecam i stvarno da mi je zao ali nisam odavno
 
Poslednja izmena:
Imam 21god i vezu od 3god iza sebe...vezu koju sam ja napustila. Vezu u kojoj sam imala sve o cemu sam mastala-ljubav, neznost, skrenost, razumevanje, poverenje, ozbiljne planove, vezu na koju su svi gledali sa odobravanjem, neki i sa malo ljubomore.
I nije mi bilo dosta. A ne znam sta mi je nedostajalo. Ne znam sta zelim od muskarca sto nisam imala u njemu. Ali pocelo je da gusi, da bude jednolicno,dosadno,naporno. Ali sta ocekivati nakon 3 godine? izgleda da sam prestala da volim...A to me ubi jer ne mogu naci nikakvo opravdanje za sebe.

Imate li odgovor na to kada i zasto prestajemo da volimo i kada nam sve postane malo?
Za cim to ljudi teze kad pored sebe imaju toliko dobrog?

ne glodji se, zivot je pred tobom. isto sam tako i ja imala tog super decka u timgodinama, i gusio me... i isto mi je bilo tesko da prekinem ali kasnije sam shvatila da sam uradila pravu stvar.
 
Ma poenta je da se sretnu i spoje slicni. Slicni po senzibilitetu, ritmu, navikama, interesovanjima, zivotnim, svakodnevnim ocekivanjima..itd A opet da budu i dovoljno razliciti. Ipak, bolje vise slicni nego razliciti. Vrlo je tesko, komplikovano zamisliti recimo da jedno vuce na jednu a drugo na drugu stranu, to neminovno dovodi do prestanka ljubavi. Recimo, da jedno voli kucne varijante zivota, ono obican, monoton zivot, sporiji ritam, a ono drugo recimo da svrlja, izlazi, da non stop negde luta, ide, da se bavi non stop necim. Ili ako jedna strana razmislja o zivotu o svakodnevnim zivotnim pitanjima i stvarima na jedan a druga strana razmislja na sasvim drugaciji nacin. Mislim, ovo dajem kao primer na kojem je moguce uociti da razlike dovode cesto do gasenja, prestanka ljubavi. Cak i onda kada se cini da je sve ok, ali to se provlaci izbija na povrsinu, vuce se nekako. Paznja, toplina, neznost, bliskost, seks..itd emocija sve to pada u vodu ako ljudi prosto sami po sebi po inerciji idu na dve razlicite strane, ako nisu kompatibilni. I na kraju dovede do pucanja ljubavi, gasenja, prestanka. Kazu da se 'razlicitosti privlace'...mozda je tako...ali verujem da slicni ostaju i opstaju zajedno. Iako, naravno, nema garancija. Ljubav, emocije, razumevanje, bliskost, strast... to se ne moze staviti pod trajnu garanciju. Bez obzira na te price o 'pravoj ljubavi', 'srodnim dusama', 'obostranom trudu'. Mislim, to nista ne mora da znaci, ne mora da bude neki presudan faktor. Trud je relativan pojam. Sta znaci to 'truditi se', cime se to meri. Moze li se 'izmeriti' ljubav, davanje i primanje emocija, i svega ostalog vezanog za ljubav. Ako moze, da li je onda to ono pravo, ili mozda pak ljubav sacinjava nesto sasvim drugacije. Ko zna. Ko ce znati i kako sta je to i koliko je to od onog sto neko u vezi u ljubavi ocekuje. I moze li se to uvek ispuniti, zadovoljiti. Na kraju krajeva, svako veruje da se najbolje trudi sto moze, i koliko ume i zna. I tesko je bas uvek znati i prepoznati sta drugoj strani treba. I jos je teze da se to sto ljudima treba spoji, da se zelje dvoje ljudi poklope, da egzistiraju, da su kompatibilne. Ljudi su u svojim zivotnim raspolozenjima, svojim zeljama i ocekivanjima promenjivi(bez obzira na godine) cesto nestalni, i ono sto im treba to moze da se menja od perioda do perioda od faze do faze. I ko ce sve to pohvatati, neizvodivo je. Prema tome, mislim da momenat u kojem ljubav(ako se uopste i moze dati neka univerzalna definicija sta je to ljubav) prestaje, moze biti bilo koji, iz bilo kojeg razloga(cak i naizgled najbanalnijeg).
 
Poslednja izmena:
Imam 21god i vezu od 3god iza sebe...vezu koju sam ja napustila. Vezu u kojoj sam imala sve o cemu sam mastala-ljubav, neznost, skrenost, razumevanje, poverenje, ozbiljne planove, vezu na koju su svi gledali sa odobravanjem, neki i sa malo ljubomore.
I nije mi bilo dosta. A ne znam sta mi je nedostajalo. Ne znam sta zelim od muskarca sto nisam imala u njemu. Ali pocelo je da gusi, da bude jednolicno,dosadno,naporno. Ali sta ocekivati nakon 3 godine? izgleda da sam prestala da volim...A to me ubi jer ne mogu naci nikakvo opravdanje za sebe.

Imate li odgovor na to kada i zasto prestajemo da volimo i kada nam sve postane malo?
Za cim to ljudi teze kad pored sebe imaju toliko dobrog?

Na prvom mestu ste bili ljubavno nekompatibilni, na razlicitim ljubavnim frekvencijama, a drugo u tim godinama plus emotivno nezreli te nespremni za kompleksni ljubavni odnos,
vi se nikad niste ni voleli vec privremeno posluzili jedan drugome za primitivne emotivne potrebe, a kako su vremenom vase emocije i potrebe postajali sve slozenije dok vase znanje o njima je i dalje ostajalo na nivou potpunog neznanja, pucanje veze je jedino sto se moglo ocekivati ...
 
ne prestaje ljubav
ne može ljubav da se gleda tako tehnički kao proizvod koji ima rok trajanja
kakva je to onda ljubav?
samo se postepeno zaboravlja ko i sve u životu
a taj zaborav počinje od lenjosti, ušuškanosti u šarenu lažu i ideje kako će sve da bude tako uvek, bez nekog daljeg "rada" i nadgradnje
misliš da znaš sve o toj drugoj osobi
kako diše, u kom položaju spava, šta je obraduje, na šta će da popizdi...
i počinješ da se ponašaš predvidivo
a osoba se menja, svaka
i onda shvatiš u jednom trenutku da si ti ostao na prvom spratu, a taj drugi se popeo na četvrti
ili ta osoba shvati
onda se gasi želja za zajedničkim životom, za prisustvom te osobe, onda to predvidivo ponašanje postaje teret
i ako se ne rešava kulminira sve gore i gore
a zamisli tek neki brak od 20 godina
jako je teško da partneri rastu zajedno i menjaju se zajedno
zato valjda moraju jedno drugo da podsećaju
 
Čovek je biće kojem se ne može ugoditi. Da živmo u izobilju svega, opet bismo našli razloga da budemo nezadovoljni. Čak i sreća nije sreća ako predugo traje, jer se pohaba i dosadi. U prolaznosti se bojimo smrti, u večnosti je priželjkujemo. I u principu uvek čeznemo za onim čega nemamo. Pošto je sreća na ovom svetu najređa stvar, najviše ljudi je i želi. Ali, ako bi bila dostupna, ne bi je više niko želeo. Tako je to i kod ljubavi, ljudi mahom čeznu za nedostižnim. Dok prostora za napredak ima, sve je ok. Ali kada se sve zaustavi, makar i u raju, ljudi opet nisu zadovoljni jer žele promenu, žele izazov. Neuzvraćene ljubavi su uglavnom najjače jer su žudnja za dalekim... Setite se Kafke, daljina koje on pominje... Daljine... Za njima čeznemo. A kada dospemo tamo, jave se nove daljine. I tako u krug. Zaista tužno, ali to je realnost...
 
Imam 21god i vezu od 3god iza sebe...vezu koju sam ja napustila. Vezu u kojoj sam imala sve o cemu sam mastala-ljubav, neznost, skrenost, razumevanje, poverenje, ozbiljne planove, vezu na koju su svi gledali sa odobravanjem, neki i sa malo ljubomore.
I nije mi bilo dosta. A ne znam sta mi je nedostajalo. Ne znam sta zelim od muskarca sto nisam imala u njemu. Ali pocelo je da gusi, da bude jednolicno,dosadno,naporno. Ali sta ocekivati nakon 3 godine? izgleda da sam prestala da volim...A to me ubi jer ne mogu naci nikakvo opravdanje za sebe.

Imate li odgovor na to kada i zasto prestajemo da volimo i kada nam sve postane malo?
Za cim to ljudi teze kad pored sebe imaju toliko dobrog?

seks drzi vezu da je bio dobar ne bi se ti gusila
 
Imate li odgovor na to kada i zasto prestajemo da volimo i kada nam sve postane malo?
Za cim to ljudi teze kad pored sebe imaju toliko dobrog?

Prestajem da volim dugo posle raskida...gasim se polako.
A odlazim kad shvatim i prihvatim da nemam vise za sta da se hvatam, kad nestane poverenje, bliskost, kad se ne osecam voljenom.
Ne moze odnos trajati ako nema uzajamnosti.
Poenta nije kakav je ko zasebno, vec kako dvoje funkcionisu skupa.
Koliko su kompatibilni. U svemu...
 

Back
Top