Tih nekoliko meseci koliko sam sedeo kod tog druga se nisam osećao najbolje.Posao sam prezirao,ali trebao mi je novac tako da nisam smeo da rizikujem da dam odkaz jer šta ako ne nađem drugi?Iako sam imao prijatelje i bili su ok sa mnom,nekako sam se osećao usamljeno...Sa mojima idalje nisam bio u najboljim odnosima.Preko svega prodali su mi komp i konzaolu neku zajedno sa gomilom igrica nekom klnicu iz komšiluka.Iz drugovog stana se nisam makao jer...nemam pojma ni ja tačno...
Sa devojkom sa kojom sam tada bio se nisam viđao nešto preterano često jer...nemam pojma ni ja stvarno što...
Nisam bio klinac...ne mogu da kažem da su mi moji nedostajali,ali bilo mi je krivo zbog toga što je tako ispalo...Kajao sam se što sam im rekao...nekako me je grizla savest zato što sam znao kako su se oni osećali...ali sve jedno to bi se desilo pre ili kasnije da saznaju i došlo bi na isto.
Bio sam stvarno iznenađen kada me je zvala keva i ponašala se normalno...Nije bila ljuta,nije niša prebacivala samo je htela da me vidi.Prvih par puta sam slagao da nemam vremena ali sam na kraju popustio jer...Hteo sam nekako da to među nama postane opet normalno ako može nekim čudom.
Kad sam otišao tamo ona se ponšala kao da se ništa nije desilo...normalno smo pričali.Ćale je idalje bio malo distanciran ali je i on pričao sa mnom.
Posle toga smo normalno pričali.
Nemam pojma kako je došla na tu ideju...ali znam da smo se dohvatili toga da tražim neki stan i onda mi je ona ponudila da se uselim u staru kuću koja je u drugom delu dvorišta.Trebalo je malo da me ubeđuje ali na kraju sam pristao.
Ta kuća je bila strara i mala.Bukvalno dve sobe,presoblje,kuhinja,kupatilo i špajz. Služila je kao letnja kuhinja i ostva...Ali je bila useljiva.Zidovi nisu bili u nekom idealnom stanju ali nije to bilo ništa što gletovanje i krečenje nije moglo da sredi.
Za početk sam samo jednu sobu sredio i prebacio nameštaj iz moje sobe...to je malo potrajalo pošto sam vikendom samo imao vreme...ali sve jedno,sredio sam nekako i bilo je useljivo...ostalo sam kako sam kad imao vremena,isto uglavnom vikendom,malo po malo.
Čini mi se da nikad nisam bio toliko umoran kao tad...
Na poslu je bilo naporno...Kući je bilo naporno...nesanicu sam čini mi se imao od uvek samo ju je vremenom pogoršala anksioznost...Još preko svega devojka mi se osećala zapostavljeno jer nisam imao nešto mnogo vremena za nju a i pre toga se nismo nešto često viđali.
Kasnije sam saznao to da je godspođa mama počela da se ponaša normalno sa mnom zato što je srela po gradu jednu moju drugaricu i izvukla iz nje tu informciju da imam devojku i naravno pomilsila "aleluja ipak je strejt" što naravno da ne funkcioniše tako...ali to je tek kasnije shvatila kad se to sa tom devojkom završilo onako tiho i ne spektakularno pa nešto malo posle toga kada sam na njen užas našao dečka...
Nekako,skoro sve moje veze se završavaju tiho,bez nekih velikih sepktakla...Da bilo je izuzetaka ali to su baš to,izuzetci.Sa njom je bilo isto tako.
Jesam je ja voleo.Naravno da jesam...Bila je slatka i draga.Našla mi se tačno kada mi je trebao neko poput nje da se opet osećam normalo ako stavim povremenje u drugu osobu...mnoge stvari je razumela i prihvatila u vezi mene...čak i to da mi je tad,zbog svega što se dešavalo u to vreme a i zbog stvari od ranije falilo energije da izlazim sa njom onoliko koliko je ona želela i mnogo puta umesto tog izlaska zadovoljila se gledanjem nekog filma i klopom u kućnim uslovima...ali pre ili kasnije je ipak došlo do toga da se osećala kao da joj jednostavno treba promena,nešto bolje...možda neko jači,manje kenkav i manje oštećen...a ja nisam imao ni volje ni energije za ništa drugo nego da je jednostavno pustim da ide dalje i nađe ono što joj je falio sa mnom.Taj raskid mi nekako i nije pao tako teško...Mislim jeste mi ona nedostajala posle toga i osećao sam se usamljeno ali nisam imao nešto mnogo energije da se optererećujem time gde sam pogrešio i kako sam dozlio da se to desi...Jednosatvno sam prihvatio i bio srećan što je uopšte izdržala sa mnom toliko.
To sam već pominjao ovde da sam introvert,da mi samoća ne smeta i da mi čak i prija...Ali ne prija mi kad se osećam usamljeno...Da imao sam ja prijatelje...ali...ne znam...iako su znali to da sam bi ipak sam imao neki osećaj kao da hodam po jajima sa svima sem onog druga a i čak sa njim sam nekako pazio da mi ne izleti nešto što bi možda šokiralo ili zvučalo...ne znam ni ja...kao da mašem svojim sekualitetom i nabijam to svima na nos...Mislim,nije to bilo nešto što su mi oni stalno govorili...zaprava većina njih nisu...ali dešavalo se.To su uglavnom bili oni koji mi i nisu baš bili mnogo bliski.Obično na pomen bilo čega što odaje to da nisam strej kretale su optužbe kako mašem svojim sekualitetom i kako to nabijam ljudima na nos i obavezni komentari da šta ima druge da bude briga šta ću ja da radim sa svojim privatnim životom kao da nikad nisam slušao o njihovim privatnim životima i to sa malo više detalja nego što bi trebalo da bude pristojno.Osećaj je uvek bio neprijatan i jesam se ja povlačio i udaljavao od tih ljudi ali sam sve jedno imao utisak da ću pre ili kasnije dobiti tu reakciju od svih ako budem dosadan i gnjavim ih...
I evo,sad hoću da iskoristim priliku da poručim svima koji se hvataju za to "nemoj da mi mašeš svojim sekualitetem i da nam ga nabijaš na nos...ne zanima nas tvoj privatni žovot" a odmah posle ili pre toga krenu o svom privatnom životu i mašu svojim sekualitetom da se teraju u tri majčine....uopšte svi koji koriste takve slične fraze mogu da im se pridruže slobodno.A i oni koji se pronalaže i vređaju ovim što sam napisao isto mogu...jer stvarno me nije bruga za nečija krhka osećanja ako se već ponašaju tako prema drugima...To boli...daje ti osećaj da je tvoj život nešto čega trebva da se sramiš,da su tvoja osećanja nešto gadno dok su njihova osećanja,njihov život,ma čak i njihove sekualne dogodovštine sasvim normalana stvar koju jednostavno moraju da podele s tobmo.
Nazad na temu...osećao sam se usamljneo iako nisam bio sam...
Nisam imao energiju za upoznavanje i muvanje,ni pre te devojke mnogo,a ni posle...jednostavno mi se to nije radelo...Naročito ne sa momkom.
Da,na nakom chatu sam naišao na nekog lika sa kim sam se skapirao ali nije mi to ptrebalo da budem opet nečija igračka...
Nekako sam se upoznao s njim.Bilo smo iz istog mesta.On je bio usmljen,ja sam bio usamljen i tako počeli smo da se družimo.Prvih nekoliko puta po gradu jer nisam baš hteo nekog nepoznatog lika kog znam samo sa interneta da pustim kući tek tako...ali bio je bezopasan i onda sam ga dovukao kući pošto mu nije bilo baš ok da priča o onim stvarima o kojima je hteo da priča sa nekim,po kaficima u gradu.U principu,trebalo mu je društvo sa kim bi se osećao normalno i to sam potpuno razumeo jer sam znao kako to izgleda jer je i meni to trebalo.Bilo je nekako fino to i meni i njemu da možemo da sednemo uz kafu ili pivo...ili bukvlno bilo šta i pričamo o stvarim koje nikom nismo baš smeli jer nismo znali kako će nas drugi gledati i to nas je nekako vezalo za jako kratko vreme.Verovatno je tako uvek sa nama koji nismo strejt da kad naiđemo na drugu osobu poput nas koj je prijateljski raspoložena da se za nemormalno kratko vreme zbližimo jer nam fali takva osoba koja je bar malo nalik nama i zato može da nas razume.
Za manje od mesec dana smo se ponašali kao da se znamo ceo život.On je dolazio kod mene,ponašao se kao da je kući...možda čak i malo slobodnije nego kući...Pričali smo bukvalno o svemu...čak i o nekim stvarima koje nisam verovao da ću ikome reći.
Nisam nameravao da ga muvam,stvarno...Da,bio mi je on drag,izgledao je dobro...definitvo sam se ja bio zagrejao za njega jer mi je prijalo njegovo drušvo,ali stvarno nisam hteo posle svega da se upustim u nešto sa nekim momkom.Sa devojkama je nekako drugačije.Sa njima nisam tako ranjiv i ne osećam se tako slabo.
Znam kako zvuči kada kažem da me je strah ali me je stvarno bilo strah posle stvari koje su se desile sa zadnjim i jednostavno nisam hteo i bilo je to njemu jasno...Ali sve jedno,flertovao je.
Ja sam se pravio lud...on je bio uporan...ne naporan...samo uporan i jednostavno nism mogao da se toliko dugo pravim lud jer je zahtevalo više energije nego što sam tad imao.
Nisam očekivao ništa dobro...Ali nije bilo tako strašno...Ustvari nije uopšte bilo strašno...bio je fin momak...nit ljubomoran,nit posesivan,nit manipalivan...samo željan da bude voljen i to je sve.Bio je prilično pažljiv da izbegava da mi ostavi utisak da je po bilo čemu sličan tom zadnjem idiotu i osećam se bezeve što sam svo vreme bio tako hladnjikav kakv sam bio...ali stvarno nisam ništa mogao po tom pitanju da uradim.Strahovi,nesigurnosti,moje idalje ne tako zavidno samopuzdanje i još preko toga želja da ne budem povređen i ponižen više nikad kako sam bio su imali veću kontrolu nad amnom nego ja sam.
Nije to bilo toliko ozbiljno koliko je on želeo da bude...ali ipak ozbiljnije nego što sam osećao da je bezbedno po mene.
Naravno,moja keva je provalila koliko je on često visio kod mene i krenula da dobija kratke spojeve.MiIslim,nije ništa direktno komentarisala,ali je ispitivala...Ne samo što je par puta njega zaustavila na kapiji da ga ispituje nego je i dala sebi slobodu da da moj broj telefona ćerci neke njene kolegenice što se nije završilo onako kako je ona mislila da će.Mislim,nisam bio ja neljubazan sa tom devojkom ali recimo da sam se potrudio da joj tačno objasnim kako stoje stvari ne zato što sam želeo toliko da budem otvoren već zato što sam jednosavno hteo da teram inat kevi i njenim pokušajima da ima kontroplu nad mojim životom i time sa kim ću se viđati.Nadao sam se da će to što sam toj devojci rekao stići do moje keve što i jeste...I rezulatat toga je naravno bio još veći kratki spoj.
Umem ja tako ponekad da budem pasivno-agresivni idiot ako se dovoljno uvredim ili naljutim.
I tako...Keva je bila besna i uvređen što sam je obrukao kod kolegeničine ćerke...A i besna zbog toga što je dobila potvrdu da se stvarno nešto između mene i tog momka dešava..ali to tad nisam znao,samo sam predpostavljao...Tek kasnije mi je ona rekla to koliko je tad bila besna.Tada,ništa konkretno nije ni rekla ni uradela kada je on bio kod mene...jedino je nalazila neke izgovore da mi pokuca na vrata,da traži nešto ili da mi kao kaže...mislim to je bilo samo izgovor da uđe,gvirne da li ima nešto da vidi što bi je razbesnelo dovoljno da započne svađu i pošto nije nikad bila te sreće,samo da ga zaplaši samom činjenicom da zna da je on tu...A kada on nije bio tu pokušavala je da me ispituje...
Nije to sa njim trajalo dugo...ni pola godine nismo izdržali i to je bilo smo zato što se on trudio i pravio kompromise.
Nije meni bilo jasno zašto po svaku cenu želi da ostane sa mnom.Mislim,ok,bilo mi je jasno...Nisam ja toliko naivan koliko možda delujem...i ne definitivno nisam to nevinašce koje neko može da posmili da jesam kada čuje to da sam demiseks.Ne,to ne znači ono što ljudi misle...Da,umem da budem na početku sa momcima i sramožljiv i povučeniji i sve to i nebitno kog je neko pola treba mi taj neki osećaj bliskosti da bi to bio neki pravi doživljaj ...ali sve jedno,kada se opsutim...recimo da znam šta radim i ne,definitivno nisam nevinašce.A nisam ni ružan...Mism nisam ja lep u onom tradicionalnom slislu...To definitivno nisam.Nisam ni mišićav,ni izvajan.Dobro,nisam baš načisto mršav,samo nemam neku impresivnu mišićnu masu...Crte lica su mi malo mekše a kosa mi tu ne čini neke usluge...Ali dobro,nisam ono što bi neko nazvao baš ružnim.Samo nisam video neki drugi razlog sem toga.Realno,mogao je on da nađe nekog stvarno zgodnog i stvarno lepog,ali eto uhvatio se za baš za mene jer koliko god da ja nisam to mnogao da verujem potpuno,on se zaljubio...to sam kasnije shvatio kad je već bilo kasno.I ja sam...čini mi se,ali zbog već navedenih razloga nisam baš bio spreman da se tek tako prepustim da me taj osećaj vodi.
Sve jedno,kada se završilo tek sam shvatio koliko mi je on ustvari trebao...Možda čak više od Sanje.Ona mi je trebala da se jednostavno vratim u normalu,da objasnim sebi da neće sve izgledati onako...A on mi je trebao da se opet opustim i oteram taj osećaj da sam...ne znam...igračka....stvar.Osećao sam se ja tako neko vreme dok sam bio sa njim ali ne zbog njega...A,i teško je da se tako osećaš sa nekom ko te konstantno pita da li si dobro...ko dođe kod tebe ne zbog seksanja nego čisto da se ušuška s tobom u čebe i dremate.
Da,znam budala sam...