Ilinka Tadić 53 godine
„Te noći izgubila je život i Ilinka Tadić, baka, majka i supruga.
Završivši srednju medicinsku školu, Ilinka je počela raditi u Medicinskom centru u Slavinovićima, kao bolničarka. Iz prvog braka imala je sina Predraga, koji danas sa suprugom i 3,5 godišnjom kćerkom živi u Sloveniji. Nakon razvoda upoznala je Ivu i s njim je u braku živjela 17 godina. Harmoničan zajednički život prekinut je kobnog 25. maja kada je Ivo teže ranjen, a Ilinka poginula.”
Jelena Jezidžić-Stojićić 44 godine
“Poletna, radoznala, dinamična i ambiciozna - takva je bila naša, Jelenina 23. generacija maturanata Učiteljske škole u Tuzli. Kakve li sreće i časti: mlada učiteljica 1973. godine započinje svoj učiteljski pohod u osnovnoj školi "Džemal Mandžić" na Pazaru, u školi u kojoj je još juče učila učiteljski zanat. U "Mališi", listu učenika osnovnih škola tuzlanske opštine, krupnim slovima je zabilježeno da na svečanosti, povodom obilježavanja 50 godina rada osnovne škole "Džemal Mandžić", 1988. godine, pored uspješnog nastupa hora i baletske grupe, OSTAJE ZA PAMĆENJE RITMIKA U KOREOGRAFIJI JELENE STOJIČIĆ, UČITELJICE.”
Zdravko Jelena I njihov sin Željko
Franc Kantor 24 godina
"Nikad neću zaboraviti taj 25. maj i Francove posljednje riječi. Taj dan je on, kao i obično u posljednja dva i pol mjeseca, ležao čitav dan u krevetu. Imao je operaciju slijepog crijeva, pa je bio primoran da miruje. Tog dana mu je već bilo malo bolje, pa se mlada krv u njemu uzburkala, probudila želju za izlaskom, za društvom i druženjem. Sa mnom je tog dana otišao komšinici na kafu. Sjedili smo i gledali na televiziji predjele oko Bistarca, zelenu travu, obeharalo drveće okupano majskim suncem. Franc je bio više nego oduševljen, stalno je ponavljao, kako njemu samo treba krpica plodne zemlje i on bi bio sretan, presretan." U tom zanosu jedva je čekao vrijeme izlaska pa da sa prijateljima, nakon dugo vremena, ponovo prošeta svojim gradom.
A nije se htio obazirati na opomene komšija i prijatelja toga dana, oglušio se na molbe svoje majke, da ostane u kući, da sačeka još jedno veče.
Njegove posljednje riječi su bile:
"Ja moram večeras izaći, ne mogu dozvoliti da mi mladost bude pokopana."
Asmir Bakalović 19 godina
“Godine 1994. Asmir je upisao Rudarsko-geološki fakultet i kao redovan student počeo uspješno davati prve ispite. Volio je Suzanu. Voljela je i ona njega. Planirali su mnogo toga što je Asmir odnio u vječnost, a što je Suzani ostalo kao sjećanje na ljubav čijem je posljednjem ovozemaljskom trenu prisustvovala.
O tom 25. maju majka Šuhreta poslije će zapisati:
- Prilegla sam poslije posla, a i on se odmarao poslije fakulteta. Nudio mi je kafu. Nisam je mogla popiti. Nešto me gušilo. Soba kao da je puna elektriciteta. Zrak je zloslutan. Nismo govorili. Kao da smo telepatski pričali. Gledao je on mene, a ja se njega nisam mogla nagledati. Morala sam na zrak. Izašla sam u vrt. Kroz otvoren prozor u kuhinji mahnuo mi je: "Majko kafa je gotova, uđi, nemoj da se ohladi. Ja odoh..."
Otišao je. U nezaborav.
Majka Šuhreta”
Sanja Čajić 17 godina
“Sanjini roditelji su mnogo pažnje posvetili otvorenosti između njih i djece, Sanje (1. VIII 1977.) i njenog dvije godine starijeg brata Milenka. U porodici Mije Čajića vladala je drugarska atmosfera razumijevanja i uzajamne podrške, tajni nije bilo i o svemu se moglo razgovarati prijateljski.
Četvrtku se radovala zbog petka, kada su učenici Medicinske škole imali praksu u Kliničkom centru. Tada bi se Sanja predavala svom, nedosanjanom, pozivu humaniste. Ti dani kada je mogla pružiti pomoć bolesnicima, naročito ranjenicima, podsjećali su na budućnost kakvu je snivala. I ovog četvrtka planirala je nakon nas¬tave otići rođaku u naselju Sjenjak, gdje će prenoćiti, kako bi sutra rano mogla biti na praksi. Uveče će izaći sa svojom školskom i nerazdvojnom drugaricom Lejlom Bučuk, pred Kapiju, na omiljeno sastajalište omladine. Tamo će, kao i uvijek, vriti vul¬kan mladosti i smisla svega što jeste i što u životu treba da se desi...
Dogodilo se...
... da se ubije svitanje, da se prekine dan, da se zaustavi i nestane vrijeme, da umakne cvrkut, da nestanu sunce, mjesec i zvijezde, dogodilo se...
Odlazak Sanjin smrću se ne može zvati. Jer takve smrti nema.”
Nenad Marković – Nešo 19 godina
“Kritičnog dana Nešu su roditelji posljednji put vidjeli ujutro. Majka je rano otišla rodbini na Husino, a otac je krenuo u baštu. Zna se samo da se tokom dana vratio u kuću na ručak, a onda je predveče s društvom krenuo na utakmicu u "Mejdan". Na Korzo nikad nije išao, a te večeri je vođen sudbinom po prvi put svratio nakon utakmice. Od granate zadobio je teške rane u stomaku i sve do operacije u bolnici znao je za sebe. Adnan Djuka, iako teško ranjen u nogu, pomogao je na Korzou pri utovaru Neše u auto.”
Suzana Đušić 14 godina
“Imala je samo 14 godina, tri mjeseca i 13 dana, kada je četnička granata zauvijek prekinula njen mladi život. Prema kazivanju njene majke Gordane, drugarica iz škole, nastavnica i razrednica, voljela je život. Voljela je muziku, i zabavnu i narodnu podjednako, kada je knjiga u pitanju Suzana je bukvalno čitala sve, voljela je ljude, svoj grad i domovinu.
"Bila je privilegija poznavati je i predavati joj. Otišla je naglo ostavljajući za sobom nedosanjane snove, neispisane sveske i tugu, puno tuge... Otrgnuta je kao najljepši cvijet iz Cvijetnjaka, zločinačkom rukom, ali nije ostavila prazninu za sobom. Ostavila je sjećanje na nestašni crni repić i dva vesela crna oka u prvoj klupi jednog tužnog majskog dana na 1995. godine. Ostavila je mnogo ljubavi i vjere u svijet i ljude. Ostavila je nas da pokušamo postati onakvim kakvim nas je ona vidjela."
Pera Marinović 37 godina (to vece radila u slasticarni Kapija
"Rođena je 22. 3. 1958. god. u Breškama, kao jedna od sedam sestara porodice Bojanić. Udata. Majka dvoje djece: dvanaestogodišnjeg Slađe (1983) i desetogodišnje Ivane (1985). Živjela je u Tuzli. Radila je u caffe-slastičarni "Kapija", kao čistačica. Najveći dio svog vremena provodila je sa svojom sestrom Anom, koja je bila s njom do posljednjeg trenutka. Umrla je, 26. 5.1995. u bolnici na Gradini nakon desetsatne borbe za goli život."
Dijana Ninić 20 godina
“
Bila je jedna od najljepših djevojaka u gradu. Nisu toliko skladne crte njenog lica pobuđivale pažnju koliko nešto svijetlo, radosno i snažno što je izviralo iz cijele njene ličnosti. Teku riječi. U njima živa Dijana odlazi sa Nedimom u šetnju nestašna, lijepa, vesela, a onda ranjena Dijana što se lavovskom snagom bori za svoj život, Dijana koja kao leptir napušta tijesnu čahuricu i odlazi u susret novim svijetovima. I pitam se čemu liči ljudska sudbina?”
Pokojna Dijana Ninic, te rahmetli Jasminka Sarajlic I Edina Mustajabasic preminule su u tuzlanskoj bolnici nekoliko dana nakon ranjavanja na Kapiji. Na Aleji mladosti na Slanoj Banji pokopane su 53 zrtve dok su ostala djeca sahranjena na drugim grobljima.
“Savo je kao i sva prvorođenčad podizan sa mnogo pažnje i ljubavi, koju je nesebično tokom svog djetinjstva prenosio i na svoje sestre Draganu i Snježanu. U školi je Savo stekao mnoge prijatelje s kojima će do kraja svog života dijeliti dobro i zlo. Slobodno vrijeme iskorištavao je igrajući se kao i svi njegovi vršnjaci s loptom, a nije zaboravljao ni svoje sestre. Na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu Savo je pristupio u redove Armije RBiH Poslije prelazi u jedinicu Manevarske policije, odakle prelazi u specijalnu jedinicu Policije. Svojom hrabrošću, smirenošću i dobrotom brzo je stekao mnoge prijatelje. Nije Savo ni jednog trenutka osjetio strah, pa je uvijek bio u prvim redovima svoje jedinice. Obišao je sva ratišta u zoni odgovornosti II korpusa.
Pored odbrane domovine, imao je Savo i brigu o svojim najmilijim, bolesnom majkom Nevenkom i sestrama Draganom i Snježanom. Osvanuo je sunčani 25. maj. Majka i Savo su pili prvu, jutarnju kafu. Svojoj majci prepričavao bi tužne i vesele detalje iz svog života. Volio je Savo poigrati se i sa svojom podstanarkom malom Mirelom. Njihovu igru prekinuo je Savin izlazak na tuzlansku Kapiju gdje se okupljala njena mladost. Zauvijek.
Sestra Dragana”
Јако ми је жао због ових жртава и надам се да смо сви заједно научили довољно да не дозволимо нове ратове и нова страдања.
