Pa i to Filipovic govori kada pominje vlahe,kao pokretljivu socijalnu kategoriju,u nacionalnom smislu oni su u 15.-om i 16.-om veku Srbi pod velikim uticajem Srpske pravoslavne crkve...tamo gde je uticaj crkve i kult nasih srednjovekovnih vladra oslabio Vlasi su prelazili masovno na islam...
-
- Popularno:
- Proboj solunskog fronta
- "Pomaže Bog i 3 prsta: Telo srpskog...
- Od dečaka Bajice do velikog vezira...
- NOVOSTI: Četiri milijarde uloženo u...
- Sta nam kaze matematika,jel isplatljivo...
- Тотални интернет мрак у Путиновој...
- Ovo je novi pevač "Riblje čorbe": "Bora...
- PropaS letnje revolucije, uzroci i...
- Verovali ili ne: Kažnjen za auspuh koji...
- Oprez blokaderi - vojna parada je zamka!
Turski zakon za nemuslimane
- Začetnik teme Moračanin
- Datum pokretanja
Pa i to Filipovic govori kada pominje vlahe,kao pokretljivu socijalnu kategoriju,u nacionalnom smislu oni su u 15.-om i 16.-om veku Srbi pod velikim uticajem Srpske pravoslavne crkve...tamo gde je uticaj crkve i kult nasih srednjovekovnih vladra oslabio Vlasi su prelazili masovno na islam...
Statler and Waldorf
Buduća legenda
- Poruka
- 43.081
ко је прелазио на ислам- Власи или власи?
Bajo Pivljanin
Domaćin
- Poruka
- 4.059
Која конструкција? Није ти јасно зашто ико доноси законе?
vlasi
čvrsnica
Domaćin
- Poruka
- 4.321
tvoje obrazlozenje doticnog zakonika.
latini se isto spominju,koja je to podklasa srba?
Bajo Pivljanin
Domaćin
- Poruka
- 4.059
Не читаш шта пише. Она одредба (да се не жени Србин у Влахе) није из Душановог законика. Уосталом, да ти ја не објашњавам, ево ти чланак на ту тему.
М. Филиповић:
Poslednja izmena:
Konstantin Veliki
Buduća legenda
- Poruka
- 28.842
Vlasi=Rumuni ako nije nisu u pitanju Vlasi=Cobani ili Vlasi=Hrscani u Osmankom Carstvu.
čvrsnica
Domaćin
- Poruka
- 4.321
kulturno izvlacenje,nisam ni sumnjao
Bajo Pivljanin
Domaćin
- Poruka
- 4.059
Не поштујеш аргументован одговор (додуше, ниси га ни достојан), и не говориш нишла ил` паметно, ил` корисно, као и увек. Шта човек од комплексаша са тастатуром више и да очекује.
- Poruka
- 38.209
Ova tema je politiĆarska , više je rezultat histerije (aintiislamske) nego istorije.
O tome gdje ću pisati odlučujem isključivo JA.
- Poruka
- 38.209
"AHDNAMA SULTANA MEHMEDA FATIHA
UVOD
U skladu sa ustanovama islamskog ratnog prava i propisa šerijata, od davnina je postojao obicaj da muslimanski zapovjednik ili sam vladar, kad jedno mjesto bez jaceg otpora i velikih žrtava zauzme, gradanima kršcanske i jevrejske zajednice, a narocito posadama tvrdava i braniocima koji se predaju na vjeru, izda pismenu povelju zvanu emannama, muaheda ili ahdnama.
Sa rafova GH biblioteke
U skladu sa ustanovama islamskog ratnog prava i propisa šerijata, od davnina je postojao obicaj da muslimanski zapovjednik ili sam vladar, kad jedno mjesto bez jaceg otpora i velikih žrtava zauzme, gradanima kršcanske i jevrejske zajednice, a narocito posadama tvrdava i braniocima koji se predaju na vjeru, izda pismenu povelju zvanu emannama, muaheda ili ahdnama. Tako je drugi halifa Omer ibn el-Hattab, r.a., prilikom zauzimanja Jerusalima 15/637. godine, predstavnicima kršcanske vjere izdao emannamu u kojoj im je garantovao sigurnost života, imetka, crkve i slobode vjeroispovjesti, pod uslovom da daju džizju i ne skrivaju neprijatelja (Haza ma a‘ta ‘Abdullah ‘Umer, emiru-l-mu’minine ehle Ilja mine-l-emani, a‘tahum emanen li enfusihim ve emvalihim ve li kena’isihim ve sulbanihim ve sekimiha ve beri’iha ve sa’iri milletiha... (Vidi: Mahmud Šerif, el-Vesa’iku ed-duvelijjetu... II, Kairo, 2003).
Prilikom zauzimanja Carigrada (01. 06. 1453), sultan Mehmed II Fatih izdao je slicnu povelju (ahdnamu) carigradskom patrijarhu i stanovnicima kvarta Galate u Carigradu. Njome je sultan patrijarhu garantovao ”da ga niko nece uznemiravati ni remetiti, da je nepovrediv, neoporeziv, nepotresiv od svih protivnika i da je sa svim sebi potcinjenim svecenicima za sva vremena slobodan od poreza i danka.” (Vidi: J. Hammer, Historija turskog/ osmanskog/ carstva, I, Zagreb, 1979., str. 171).
Kada je, deset godina kasnije (1463), ovaj isti sultan Mehmed II osvojio Bosnu i pogubio posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševica, predstavnik bosanskih franjevaca fra Andeo Zvizdovic (umro 07. 05. 1498) izašao je 28. maja 1463. godine pred sultana Mehmeda II Fatiha na Milodraževo polje kod Fojnice, priznao ga za novog gospodara Bosne i zamolio da njegovim redovnicima da vjersku i imovinsku slobodu djelovanja. Iako su pripadnici ovog reda od samog svog osnutka (1209) djelovali kao ”pucki propovjednici, papinski poslanici, misionari na Bliskom istoku i Africi, propovjednici križarskih ratova..., a u Bosni kao propovjednici i inkvizitori protiv bogumila” (Vidi: Opca enciklopedija JLZ, Svez. III, Zagreb, 1977., str. 57-58), sultan Mehmed Fatih im je, da bi sprijecio njihovo iseljavanje iz Bosne i podstakao na povratak one koji su se vec bili iselili, izdao ahdnamu (povelju). Ahdnama je, s povijesnopravnog gledišta, imala veliki znacaj, jer je bosanskim franjevcima od samog pocetka turske vladavine u Bosni osiguravala, ne samo osnovna ljudska prava: slobodu licnosti, vjere, imovine, kretanja i udruživanja, vec i slobodu vizitacije franjevackih ustanova od strane njihovih starješina iz vana.
O AHDNAMI
Tekst ahdname u prevodu Hazima Šabanovica glasi: ”On (tj. Bog) je jedini pomocnik. (Tugra) Mehmed, sin Murad-hanov, vazda pobjedonosan! Zapovijed casnog, uzvišenog sultanskog nišana (znak) i svijetle carske tugre, osvajaca svijeta je slijedece:
Ja, sultan Mehmed-han, stavljam do znanja cijelom svijetu (svom puku i odlicnicima) da se prema posjednicima ovog carskog fermana bosanskim redovnicima pojavila moja velika milost, pa zapovijedam slijedece:
Neka niko spomenutim (kaluderima) i njihovim crkvama ne pravi smetlje i neka ih niko ne uznemiruje. Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli (pobjegli i otišli) neka su slobodni i sigurni. Neka dodu i neka bez straha stanuju u zemljama moga carstva. Neka se nastane u svojim manastirima i neka niko, ni moje visoko velicanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od stanovnika moga carstva, - ne vrijeda i ne uznemiruje spomenute. Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeda ni njih, ni njihove duše (živote), ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako neka im je dopušteno da dovedu covjeka sa strane (iz tudine) u zemlje moga carstva. Zbog toga spomenutim veledušno podarujem carsku zapovijed i zaklinjem se slijedecim teškim zakletvama: Tako mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našeg velikog vjerovjesnika (Muhameda), i tako mi sablje koju pašem, - niko se nece protiviti onome što je napisano sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi.
Napisano 28. maja u stanu Milodraž”
Napomena: U Šabanovicevu prijevodu zakletva:”i tako mi 124000 poslanika” je izostavljena.
Iako su o ovoj ahdnami kod nas mnogi pisali (C. Truhelka, G. Elezovic, S. Kemura, Kneževic, K. Gujic, J. Matasovic, H. Šabanovic i drugi), nama se cini da je po pitanju njene originalnosti najbliže istini mišljenje rahmetli Hazima Šabanovica koji kaže: ”Original je, kako ce se to iz objašnjenja koje dolazi iza teksta vidjeti, nestao nešto prije 1654. godine, jer je u meduvremenu od 1654. do 1669. nastao onaj primjerak ahdname za koji se drži da je original i koji se kao takav cuva u muzeju Franjevackog samostana u Fojnici uokviren pod staklom. Taj primjerak, medutim, nije ništa više nego dosta neuspjela imitacija originala.” (Vidi: Hazim Šabanovic, Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeca, str. 200).
Što se, pak, sadržaja ahdname tice, on je, po svoj prilici, autentican. Tome ide u prilog cinjenica da je Fatihov sin, sultan Bajezid II (vl. 1481-1512), beratom iz 1483. godine upucenim sandžak-bezima i kadijama bosanskog, hercegovackog i zvornickog sandžaka, a potom i fermanom od 17. augusta 1498. godine upucenim kadijama Novog Brda i Srebrenice, prakticno obnovio ahdnamu svoga oca Mehmeda II Fatiha i potvrdio njenu autenticnost. Original berata iz 1483. godine nije sacuvan, ali postoji ovjeren prepis koji se cuva u Franjevackom samostanu u Fojnici, gok je original fermana iz 1498. godine sacuvan i nalazi se u arhivu Franjevackog samostana u Fojnici.
Isto tako treba napomenuti da je i Fatihov praunuk, sultan Ahmed I (vl. 1603-1617), fermanom iz 1607. godine obnovio ahdnamu svoga pradjeda, za vrijeme uprave provincijala fra Jakova Slapnice. Originalni ferman pronašao je u Sarajevu 1937. godine sarajevski trgovac starinama Uzeiraga Hadžihasanovic i poklonio ga tadašnjem nadbiskupu Ivanu Šaricu, koji ga je u augustu iste godine dao objaviti u Hrvatskom dnevniku u Zagrebu. Postoje i 4 ovjerena prepisa ovog fermana, od kojih se po dva cuvaju u Makarskoj i Zaostrogu.
PREPISI AHDNAME
Šabanovic navodi i deset poznatih prepisa ahdname, od kojih se pet cuva u arhivu Franjevackog samostana u Fojnici, dva u Franjevackm samostanu u Kraljevoj Sutjesci, jedan u Franjevackom sjemeništu u Visokom, jedan u arhivu Srpske akademije nauka u Beogradu i jedna u Kadicevoj hronici u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Prepis ahdname koji se cuva u Fojnici pod br. 1253 ima tri ovjere: es-Sejjida Abdulmedžida, kadije u Bosna Brodu (Travniku), Muhameda, kadije u Bosna Brodu (Travniku) i vojnog kadije Muhameda ibn Balije. Prepis pod br. 2956 iz Fojnice ovjerio je Muhamed ibn Ali, kadija u Dimitrovici, a prepis pod br. 1255 Muhamed Emin, kadija u Sarajevu. Jedan prepis ahdname koji se cuva u Kraljevoj Sutjesci ovjerio je Fazli ibn Ahmed, vršilac dužnosti kadije u Banjoj Luci, a drugi Davud, vršilac dužnosti kadije u Sarajevu. Prepis ahdname koji se nalazi u Beogradu ovjerio je Omer ibn Emrullah, kadija u Tuzli. Ostali prepisi nisu ovjereni.
To što je ahdnama cesto osporavana navodima da o njoj u zapadnim izvještajima i kronikama nema pomena može se objasniti nastojanjem da se od javnosti zataje povlastice koje su njom stecene, tim prije što su te izvještaje pisali ljudi kojima iz vjersko-politickih razloga nikako nije išlo u prilog da isticu naklonost i toleranciju sultana Mehmeda II Fatiha, koji je bio pregazio tolike kršcanske zemlje i postao strah i trepet citave srednje Evrope. Sve kad bi fojnicka ahdnama i bila historijska patvorina, a što se nikako ne može dokazati, gore spomenutim Bajezidovim beratom iz 1483. i fermanom iz 1498. kao i Ahmedovim fermanom iz 1607. godine, ona je sa najvišeg mjesta ozakonjena, te je kao takva predstavljala veliki list slobode za franjevce i katolike u Bosni. Prema tome, sultanu Mehmedu II Fatihu i njegovoj ahdnami treba zahvaliti što se u tim krajevima sve do danas održao znatan broj Bosanaca katolicke vjeroispovjesti. Za žaljenje je to što u zadnje vrijeme obilježavanje ovog datuma nosi uglavnom bošnjacko-tursko-muslimanski predznak i što u njemu, ni duhom ni tijelom, ne ucestvuju i bosanski franjevci. U neku ruku za to odgovornost snose i sami organizatori i sudionici, koji skup na milodraškom polju sve više pretvaraju u teferic nabijen mitološkim imaginacijama o osmanskom periodu. Naravno, u takvoj atmosferi se ni od bosanskih franjevaca ne može ocekivati da osjecaju žal za vremenom u kome su bili sluge okupatora niti da slušaju price o ahdnami, kao univerzalnom uzoru ljudskih prava."
http://www.ghbibl.com.ba/index.php?...atid=18:iz-rukopisnog-blaga&Itemid=99&lang=ba
UVOD
U skladu sa ustanovama islamskog ratnog prava i propisa šerijata, od davnina je postojao obicaj da muslimanski zapovjednik ili sam vladar, kad jedno mjesto bez jaceg otpora i velikih žrtava zauzme, gradanima kršcanske i jevrejske zajednice, a narocito posadama tvrdava i braniocima koji se predaju na vjeru, izda pismenu povelju zvanu emannama, muaheda ili ahdnama.
Sa rafova GH biblioteke
U skladu sa ustanovama islamskog ratnog prava i propisa šerijata, od davnina je postojao obicaj da muslimanski zapovjednik ili sam vladar, kad jedno mjesto bez jaceg otpora i velikih žrtava zauzme, gradanima kršcanske i jevrejske zajednice, a narocito posadama tvrdava i braniocima koji se predaju na vjeru, izda pismenu povelju zvanu emannama, muaheda ili ahdnama. Tako je drugi halifa Omer ibn el-Hattab, r.a., prilikom zauzimanja Jerusalima 15/637. godine, predstavnicima kršcanske vjere izdao emannamu u kojoj im je garantovao sigurnost života, imetka, crkve i slobode vjeroispovjesti, pod uslovom da daju džizju i ne skrivaju neprijatelja (Haza ma a‘ta ‘Abdullah ‘Umer, emiru-l-mu’minine ehle Ilja mine-l-emani, a‘tahum emanen li enfusihim ve emvalihim ve li kena’isihim ve sulbanihim ve sekimiha ve beri’iha ve sa’iri milletiha... (Vidi: Mahmud Šerif, el-Vesa’iku ed-duvelijjetu... II, Kairo, 2003).
Prilikom zauzimanja Carigrada (01. 06. 1453), sultan Mehmed II Fatih izdao je slicnu povelju (ahdnamu) carigradskom patrijarhu i stanovnicima kvarta Galate u Carigradu. Njome je sultan patrijarhu garantovao ”da ga niko nece uznemiravati ni remetiti, da je nepovrediv, neoporeziv, nepotresiv od svih protivnika i da je sa svim sebi potcinjenim svecenicima za sva vremena slobodan od poreza i danka.” (Vidi: J. Hammer, Historija turskog/ osmanskog/ carstva, I, Zagreb, 1979., str. 171).
Kada je, deset godina kasnije (1463), ovaj isti sultan Mehmed II osvojio Bosnu i pogubio posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševica, predstavnik bosanskih franjevaca fra Andeo Zvizdovic (umro 07. 05. 1498) izašao je 28. maja 1463. godine pred sultana Mehmeda II Fatiha na Milodraževo polje kod Fojnice, priznao ga za novog gospodara Bosne i zamolio da njegovim redovnicima da vjersku i imovinsku slobodu djelovanja. Iako su pripadnici ovog reda od samog svog osnutka (1209) djelovali kao ”pucki propovjednici, papinski poslanici, misionari na Bliskom istoku i Africi, propovjednici križarskih ratova..., a u Bosni kao propovjednici i inkvizitori protiv bogumila” (Vidi: Opca enciklopedija JLZ, Svez. III, Zagreb, 1977., str. 57-58), sultan Mehmed Fatih im je, da bi sprijecio njihovo iseljavanje iz Bosne i podstakao na povratak one koji su se vec bili iselili, izdao ahdnamu (povelju). Ahdnama je, s povijesnopravnog gledišta, imala veliki znacaj, jer je bosanskim franjevcima od samog pocetka turske vladavine u Bosni osiguravala, ne samo osnovna ljudska prava: slobodu licnosti, vjere, imovine, kretanja i udruživanja, vec i slobodu vizitacije franjevackih ustanova od strane njihovih starješina iz vana.
O AHDNAMI
Tekst ahdname u prevodu Hazima Šabanovica glasi: ”On (tj. Bog) je jedini pomocnik. (Tugra) Mehmed, sin Murad-hanov, vazda pobjedonosan! Zapovijed casnog, uzvišenog sultanskog nišana (znak) i svijetle carske tugre, osvajaca svijeta je slijedece:
Ja, sultan Mehmed-han, stavljam do znanja cijelom svijetu (svom puku i odlicnicima) da se prema posjednicima ovog carskog fermana bosanskim redovnicima pojavila moja velika milost, pa zapovijedam slijedece:
Neka niko spomenutim (kaluderima) i njihovim crkvama ne pravi smetlje i neka ih niko ne uznemiruje. Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli (pobjegli i otišli) neka su slobodni i sigurni. Neka dodu i neka bez straha stanuju u zemljama moga carstva. Neka se nastane u svojim manastirima i neka niko, ni moje visoko velicanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od stanovnika moga carstva, - ne vrijeda i ne uznemiruje spomenute. Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeda ni njih, ni njihove duše (živote), ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako neka im je dopušteno da dovedu covjeka sa strane (iz tudine) u zemlje moga carstva. Zbog toga spomenutim veledušno podarujem carsku zapovijed i zaklinjem se slijedecim teškim zakletvama: Tako mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našeg velikog vjerovjesnika (Muhameda), i tako mi sablje koju pašem, - niko se nece protiviti onome što je napisano sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi.
Napisano 28. maja u stanu Milodraž”
Napomena: U Šabanovicevu prijevodu zakletva:”i tako mi 124000 poslanika” je izostavljena.
Iako su o ovoj ahdnami kod nas mnogi pisali (C. Truhelka, G. Elezovic, S. Kemura, Kneževic, K. Gujic, J. Matasovic, H. Šabanovic i drugi), nama se cini da je po pitanju njene originalnosti najbliže istini mišljenje rahmetli Hazima Šabanovica koji kaže: ”Original je, kako ce se to iz objašnjenja koje dolazi iza teksta vidjeti, nestao nešto prije 1654. godine, jer je u meduvremenu od 1654. do 1669. nastao onaj primjerak ahdname za koji se drži da je original i koji se kao takav cuva u muzeju Franjevackog samostana u Fojnici uokviren pod staklom. Taj primjerak, medutim, nije ništa više nego dosta neuspjela imitacija originala.” (Vidi: Hazim Šabanovic, Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeca, str. 200).
Što se, pak, sadržaja ahdname tice, on je, po svoj prilici, autentican. Tome ide u prilog cinjenica da je Fatihov sin, sultan Bajezid II (vl. 1481-1512), beratom iz 1483. godine upucenim sandžak-bezima i kadijama bosanskog, hercegovackog i zvornickog sandžaka, a potom i fermanom od 17. augusta 1498. godine upucenim kadijama Novog Brda i Srebrenice, prakticno obnovio ahdnamu svoga oca Mehmeda II Fatiha i potvrdio njenu autenticnost. Original berata iz 1483. godine nije sacuvan, ali postoji ovjeren prepis koji se cuva u Franjevackom samostanu u Fojnici, gok je original fermana iz 1498. godine sacuvan i nalazi se u arhivu Franjevackog samostana u Fojnici.
Isto tako treba napomenuti da je i Fatihov praunuk, sultan Ahmed I (vl. 1603-1617), fermanom iz 1607. godine obnovio ahdnamu svoga pradjeda, za vrijeme uprave provincijala fra Jakova Slapnice. Originalni ferman pronašao je u Sarajevu 1937. godine sarajevski trgovac starinama Uzeiraga Hadžihasanovic i poklonio ga tadašnjem nadbiskupu Ivanu Šaricu, koji ga je u augustu iste godine dao objaviti u Hrvatskom dnevniku u Zagrebu. Postoje i 4 ovjerena prepisa ovog fermana, od kojih se po dva cuvaju u Makarskoj i Zaostrogu.
PREPISI AHDNAME
Šabanovic navodi i deset poznatih prepisa ahdname, od kojih se pet cuva u arhivu Franjevackog samostana u Fojnici, dva u Franjevackm samostanu u Kraljevoj Sutjesci, jedan u Franjevackom sjemeništu u Visokom, jedan u arhivu Srpske akademije nauka u Beogradu i jedna u Kadicevoj hronici u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Prepis ahdname koji se cuva u Fojnici pod br. 1253 ima tri ovjere: es-Sejjida Abdulmedžida, kadije u Bosna Brodu (Travniku), Muhameda, kadije u Bosna Brodu (Travniku) i vojnog kadije Muhameda ibn Balije. Prepis pod br. 2956 iz Fojnice ovjerio je Muhamed ibn Ali, kadija u Dimitrovici, a prepis pod br. 1255 Muhamed Emin, kadija u Sarajevu. Jedan prepis ahdname koji se cuva u Kraljevoj Sutjesci ovjerio je Fazli ibn Ahmed, vršilac dužnosti kadije u Banjoj Luci, a drugi Davud, vršilac dužnosti kadije u Sarajevu. Prepis ahdname koji se nalazi u Beogradu ovjerio je Omer ibn Emrullah, kadija u Tuzli. Ostali prepisi nisu ovjereni.
To što je ahdnama cesto osporavana navodima da o njoj u zapadnim izvještajima i kronikama nema pomena može se objasniti nastojanjem da se od javnosti zataje povlastice koje su njom stecene, tim prije što su te izvještaje pisali ljudi kojima iz vjersko-politickih razloga nikako nije išlo u prilog da isticu naklonost i toleranciju sultana Mehmeda II Fatiha, koji je bio pregazio tolike kršcanske zemlje i postao strah i trepet citave srednje Evrope. Sve kad bi fojnicka ahdnama i bila historijska patvorina, a što se nikako ne može dokazati, gore spomenutim Bajezidovim beratom iz 1483. i fermanom iz 1498. kao i Ahmedovim fermanom iz 1607. godine, ona je sa najvišeg mjesta ozakonjena, te je kao takva predstavljala veliki list slobode za franjevce i katolike u Bosni. Prema tome, sultanu Mehmedu II Fatihu i njegovoj ahdnami treba zahvaliti što se u tim krajevima sve do danas održao znatan broj Bosanaca katolicke vjeroispovjesti. Za žaljenje je to što u zadnje vrijeme obilježavanje ovog datuma nosi uglavnom bošnjacko-tursko-muslimanski predznak i što u njemu, ni duhom ni tijelom, ne ucestvuju i bosanski franjevci. U neku ruku za to odgovornost snose i sami organizatori i sudionici, koji skup na milodraškom polju sve više pretvaraju u teferic nabijen mitološkim imaginacijama o osmanskom periodu. Naravno, u takvoj atmosferi se ni od bosanskih franjevaca ne može ocekivati da osjecaju žal za vremenom u kome su bili sluge okupatora niti da slušaju price o ahdnami, kao univerzalnom uzoru ljudskih prava."
http://www.ghbibl.com.ba/index.php?...atid=18:iz-rukopisnog-blaga&Itemid=99&lang=ba
- Poruka
- 38.209
"Bosni je od samog pocetka bio nametnut otomanski feudalni poredak. Postojale su dvije osnovne vrste posjeda koji je spahija mogao dobiti od drzave: veca vrsta zvala se zijamet, a manja timar, koji je bio u posjedu timariota. (Treca i najveca vrsta poznata pod nazivom has dodjeljivala se samo najvaznijim pokrajinskim namjesnicima i clanovima sultanove porodice.)
Taj sistem, opcenito poznat pod nazivom timarski sistem, bijase strogo vojno-feudalan: zakup je ovisio o vojnoj sluzbi, zemlja je ostajala u vlasnistvu sultanovu, a timariotovi nasljednici nisu po zakonu mogli naslijediti timar (iako su ga u praksi obicno nasljedivali). Zakupnici tih posjeda morali su se odazivati s oruzjem i konjima svakom pozivu na vojnu duznost; isto su tako morali dovoditi i uzdrzavati i druge vojnike u upravnom razmjeru sa svojim prihodima.16 Okupljali su se za rat prema vojnom okrugu u kojem su prebivali (sandzaku, sto na turskome doslovce znaci "zastava"), a zapovjednik im je bio sandzak-beg, sto je bio najnizi vojni cin koji je imao pravo na titulu pase.
Buduci da su timarioti cesto bili po sest do devet mjeseci godisnje na vojnoj duznosti, njihov zakup nije morao previse opterecivati seljake (krscane ili muslimane) koji su im obradjivali zemlju. Seljaci su placali desetinu u naturi, sto je moglo iznositi izmedju jedne desetine i cetvrtine njihove ljetine, i jos nekoliko manjih dazbina; isto su tako bili duzni obavljati jos neke poslove za timariota, iako to nisu bili tako teski poslovi kakve su obavljali kmetovi u vecini drugih evropskih feudalnih zemalja. Osim toga, placali su godisnju zemljarinu (harac, koji se poslije stopio s glavarinom zvanom dzizja) sultanu. Njihov se osnovni pravni polozaj sastojao u polozaju zakupnika koji nema pravo na samu zemlju nego samo na njeno koristenje (to su pravo njihova djeca mogla naslijediti). Oni su to pravo mogli i prodati i teoretski su se mogli i preseliti, iako su timarioti, naravno, nastojali da ih u tome sprijece.17 Opcenito, timariot nije u pravnom smislu mogao nista vise zahtijevati od svojih seljaka nego da mu placaju desetinu i ostale dazbine, i da ga slusaju kad god nastupa kao drzavni sluzbenik: nije imao one pravosudne ovlasti kakve su imala vlastela u zapadnoj Evropi.
Dakako da ce se ti uvjeti poslije promijeniti, u onoj mjeri u kojoj feudalni poredak bude propadao. Ali u pocetku je seljak na timarskom posjedu zacijelo bolje zivio nego sto je zivio u feudalnoj Bosni prije dolaska Osmanlija - pogotovo uoci same turske najezde, kad je stanovnistvo podnosilo dodatni financijski teret i radi odbrane Bosne od Turaka i radi placanja danka Turcima da ih ostave na miru. U jednom od svojih posljednjih apela prije predaje, kralj Stjepan Tomasevic napisao je: "Turci... pokazuju dobrohotnost spram seljaka. Obecavaju im da ce svi oni koji prijedju na njihovu stranu stvari slobodni i milostivo ih docekuju... Ovakvim ce podvalama lako navesti ljude da me napuste."18 Te "podvale" nisu u svemu bile puke opsjene. A oni seljaci koji bi se preobratili na islam mogli su steci povoljnije uvjete zakupa zemlje - da budu punopravni vlasnici malog posjeda ili ciftluka, obicno od pet do deset hektara zemlje.19
Dakako da je u otomanskoj drzavi bilo probitacno biti musliman. Ipak bismo pogresno shvatili Otomansko Carstvo kad bismo pretpostavili - kao sto se jos pretpostavlja u mnogim standardnim djelima - da je to carstvo bilo strogo ustrojeno na vjerskim osnovama, da je bilo apsolutno podijeljeno s jedne strane na vladajucu klasu muslimana a s druge strane na podanicku klasu nevjernika, koji su bili razvrstani prema miletu (vjeri) kojem su pripadali. Carstvo je tek u potonjim godinama postalo takvo, a u prvom razdoblju turske vladavine na Balkanu podjela nije bila toliko kruta. Glavna razlika nije bila izmedju muslimana i nevjernika, nego izmedju Osmanlija (sto ce reci svekolike vojno-upravne klase u koju su ljudi mogli uci ako su prihvatili osmanlijske nazore i osmanlijska pravila ponasanja) i raje. Arapska rijec iz Kur'ana "raja" ("jato" ili "stado") bila je opca rijec za sav podanicki narod: i muslimani su mogli biti raja, pogotovo ako su, kao Arapi, pokazivali znacajke neosmanlijske kulture. Osnovni osmanlijski pravni sistem nije ovisio o islamskom svetom zakonu nego je proistjecao iz volje sultanove, pa je cesto potvrdjivao svojim autoritetom lokalne zakone i povlastice i samo se podrazumijevalo da nije u sukobu sa svetim zakonom ili serijatom. Tek se postupno, u 16. i 17. stoljecu, islam bolje stopio s nacelima osmanlijstva. Kad su Turci osvojili Bosnu, pa i u sljedecih nekoliko narastaja, i krscanin je mogao postati spahija i dobiti od drzave timar, a da se nije morao odreci svoje krscanske vjere: jedino sto se od njega zahtijevalo bijase osvjedocena privrzenost osmanlijskoj drzavi i prihvacanje njenih zakona i obicaja.20
Iako su Bosnom vladali muslimani, tesko da bi se ona mogla nazvati islamskom drzavom. Nije bila drzavna politika preobracati ljude na islam ili ih siliti da se ponasaju kao muslimani; drzavna je politika jedino bila da drzi zemlju pod vlascu i da izvlaci iz nje novac, ljudstvo i feudalne prihode kako bi mogla zadovoljiti potrebe i u ostalim dijelovima carstva.
To znaci da je osmanlijska vladavina u tom razdoblju mogla biti sasvim podnosljiva, jer je bilo podrucja zivota za koje jednostavno nije marila. Krscanska i zidovska vjera smjele su i dalje djelovati, iako uz razna ogranicenja, smjele su i dalje provoditi svoje vjerske zakone medju vjernicima, na svojim sudovima - barem u gradjanskim sporovima. Ali, istovremeno je ta ogranicenost interesa osmanlijske vlasti za teritorije kojima je vladala ocito vodila u korupciju i ugnjetavanje. Dok je god pokrajinski namjesnik osiguravao ljudstvo i prihode drzavi i drzao povjereni teritorij cvrsto pod svojom vlascu, niko iz carske uprave nije poblize provjeravao kako se on ondje ponasa. Okrutni ili korumpirani pasa uzivao je veliku slobodu u svom djelovanju; namjesnici su mogli biti opozvani zbog neposluha, ali nikad zbog same korupcije. A cinjenica da su pokrajinski namjesnici i vojni komandanti cesto premjestani iz mjesta u mjesto, i da su obicno provodili svega po dvije-tri godine na celu neke pokrajine, bijase tako reci poziv da za sto krace vrijeme izvuku sto vise bogatstva iz povjerenih im teritorija. Bilo je nekoliko vrsta gradjanskog zakona u Otomanskom Carstvu, a postojao je i sveti zakon islama, koji je bivao sve vazniji, ali bi tesko bilo kategoricki ustvrditi da je Otomansko Carstvo bilo pravna drzava.
O osmanlijskom je zakonu na lokalnom nivou brinuo kadija ili sudac. On je bio najvazniji lokalni administrator, a podrucje za koje je odgovarao zvalo se kaza ili kadiluk.2
Odredjeni broj kadiluka tvorio je sandzak, vojno-upravni okrug. Svaki je sandzak bio velika i vazna teritorijalna jedinica, ali je on opet bio dio ejaleta ili pokrajine, najvece sastavne jedinice Carstva. "
http://www.camo.ch/povijestbih05.htm
Taj sistem, opcenito poznat pod nazivom timarski sistem, bijase strogo vojno-feudalan: zakup je ovisio o vojnoj sluzbi, zemlja je ostajala u vlasnistvu sultanovu, a timariotovi nasljednici nisu po zakonu mogli naslijediti timar (iako su ga u praksi obicno nasljedivali). Zakupnici tih posjeda morali su se odazivati s oruzjem i konjima svakom pozivu na vojnu duznost; isto su tako morali dovoditi i uzdrzavati i druge vojnike u upravnom razmjeru sa svojim prihodima.16 Okupljali su se za rat prema vojnom okrugu u kojem su prebivali (sandzaku, sto na turskome doslovce znaci "zastava"), a zapovjednik im je bio sandzak-beg, sto je bio najnizi vojni cin koji je imao pravo na titulu pase.
Buduci da su timarioti cesto bili po sest do devet mjeseci godisnje na vojnoj duznosti, njihov zakup nije morao previse opterecivati seljake (krscane ili muslimane) koji su im obradjivali zemlju. Seljaci su placali desetinu u naturi, sto je moglo iznositi izmedju jedne desetine i cetvrtine njihove ljetine, i jos nekoliko manjih dazbina; isto su tako bili duzni obavljati jos neke poslove za timariota, iako to nisu bili tako teski poslovi kakve su obavljali kmetovi u vecini drugih evropskih feudalnih zemalja. Osim toga, placali su godisnju zemljarinu (harac, koji se poslije stopio s glavarinom zvanom dzizja) sultanu. Njihov se osnovni pravni polozaj sastojao u polozaju zakupnika koji nema pravo na samu zemlju nego samo na njeno koristenje (to su pravo njihova djeca mogla naslijediti). Oni su to pravo mogli i prodati i teoretski su se mogli i preseliti, iako su timarioti, naravno, nastojali da ih u tome sprijece.17 Opcenito, timariot nije u pravnom smislu mogao nista vise zahtijevati od svojih seljaka nego da mu placaju desetinu i ostale dazbine, i da ga slusaju kad god nastupa kao drzavni sluzbenik: nije imao one pravosudne ovlasti kakve su imala vlastela u zapadnoj Evropi.
Dakako da ce se ti uvjeti poslije promijeniti, u onoj mjeri u kojoj feudalni poredak bude propadao. Ali u pocetku je seljak na timarskom posjedu zacijelo bolje zivio nego sto je zivio u feudalnoj Bosni prije dolaska Osmanlija - pogotovo uoci same turske najezde, kad je stanovnistvo podnosilo dodatni financijski teret i radi odbrane Bosne od Turaka i radi placanja danka Turcima da ih ostave na miru. U jednom od svojih posljednjih apela prije predaje, kralj Stjepan Tomasevic napisao je: "Turci... pokazuju dobrohotnost spram seljaka. Obecavaju im da ce svi oni koji prijedju na njihovu stranu stvari slobodni i milostivo ih docekuju... Ovakvim ce podvalama lako navesti ljude da me napuste."18 Te "podvale" nisu u svemu bile puke opsjene. A oni seljaci koji bi se preobratili na islam mogli su steci povoljnije uvjete zakupa zemlje - da budu punopravni vlasnici malog posjeda ili ciftluka, obicno od pet do deset hektara zemlje.19
Dakako da je u otomanskoj drzavi bilo probitacno biti musliman. Ipak bismo pogresno shvatili Otomansko Carstvo kad bismo pretpostavili - kao sto se jos pretpostavlja u mnogim standardnim djelima - da je to carstvo bilo strogo ustrojeno na vjerskim osnovama, da je bilo apsolutno podijeljeno s jedne strane na vladajucu klasu muslimana a s druge strane na podanicku klasu nevjernika, koji su bili razvrstani prema miletu (vjeri) kojem su pripadali. Carstvo je tek u potonjim godinama postalo takvo, a u prvom razdoblju turske vladavine na Balkanu podjela nije bila toliko kruta. Glavna razlika nije bila izmedju muslimana i nevjernika, nego izmedju Osmanlija (sto ce reci svekolike vojno-upravne klase u koju su ljudi mogli uci ako su prihvatili osmanlijske nazore i osmanlijska pravila ponasanja) i raje. Arapska rijec iz Kur'ana "raja" ("jato" ili "stado") bila je opca rijec za sav podanicki narod: i muslimani su mogli biti raja, pogotovo ako su, kao Arapi, pokazivali znacajke neosmanlijske kulture. Osnovni osmanlijski pravni sistem nije ovisio o islamskom svetom zakonu nego je proistjecao iz volje sultanove, pa je cesto potvrdjivao svojim autoritetom lokalne zakone i povlastice i samo se podrazumijevalo da nije u sukobu sa svetim zakonom ili serijatom. Tek se postupno, u 16. i 17. stoljecu, islam bolje stopio s nacelima osmanlijstva. Kad su Turci osvojili Bosnu, pa i u sljedecih nekoliko narastaja, i krscanin je mogao postati spahija i dobiti od drzave timar, a da se nije morao odreci svoje krscanske vjere: jedino sto se od njega zahtijevalo bijase osvjedocena privrzenost osmanlijskoj drzavi i prihvacanje njenih zakona i obicaja.20
Iako su Bosnom vladali muslimani, tesko da bi se ona mogla nazvati islamskom drzavom. Nije bila drzavna politika preobracati ljude na islam ili ih siliti da se ponasaju kao muslimani; drzavna je politika jedino bila da drzi zemlju pod vlascu i da izvlaci iz nje novac, ljudstvo i feudalne prihode kako bi mogla zadovoljiti potrebe i u ostalim dijelovima carstva.
To znaci da je osmanlijska vladavina u tom razdoblju mogla biti sasvim podnosljiva, jer je bilo podrucja zivota za koje jednostavno nije marila. Krscanska i zidovska vjera smjele su i dalje djelovati, iako uz razna ogranicenja, smjele su i dalje provoditi svoje vjerske zakone medju vjernicima, na svojim sudovima - barem u gradjanskim sporovima. Ali, istovremeno je ta ogranicenost interesa osmanlijske vlasti za teritorije kojima je vladala ocito vodila u korupciju i ugnjetavanje. Dok je god pokrajinski namjesnik osiguravao ljudstvo i prihode drzavi i drzao povjereni teritorij cvrsto pod svojom vlascu, niko iz carske uprave nije poblize provjeravao kako se on ondje ponasa. Okrutni ili korumpirani pasa uzivao je veliku slobodu u svom djelovanju; namjesnici su mogli biti opozvani zbog neposluha, ali nikad zbog same korupcije. A cinjenica da su pokrajinski namjesnici i vojni komandanti cesto premjestani iz mjesta u mjesto, i da su obicno provodili svega po dvije-tri godine na celu neke pokrajine, bijase tako reci poziv da za sto krace vrijeme izvuku sto vise bogatstva iz povjerenih im teritorija. Bilo je nekoliko vrsta gradjanskog zakona u Otomanskom Carstvu, a postojao je i sveti zakon islama, koji je bivao sve vazniji, ali bi tesko bilo kategoricki ustvrditi da je Otomansko Carstvo bilo pravna drzava.
O osmanlijskom je zakonu na lokalnom nivou brinuo kadija ili sudac. On je bio najvazniji lokalni administrator, a podrucje za koje je odgovarao zvalo se kaza ili kadiluk.2
Odredjeni broj kadiluka tvorio je sandzak, vojno-upravni okrug. Svaki je sandzak bio velika i vazna teritorijalna jedinica, ali je on opet bio dio ejaleta ili pokrajine, najvece sastavne jedinice Carstva. "
http://www.camo.ch/povijestbih05.htm
- Poruka
- 38.209
Muhamed Filipovic
Govor za skup u Minhenu
"Eto takva je naša država Bosna bila i takvi su bili njeni vladari iz kuce Kotromanica, sve do zadnjih dvajukraljeva koji su pali kao žrtve intriga i pod utjecajem stranih faktora pristali naradiklno cišcenje Bosne od heretika dualista, što je stvorilo veoma teško unutrašnje stanje u zmelji, a što je poveznao sa nekim nespretnim potezima u odnosima sa srpskom despotovinom koja je bila na umoru, dovelo zadnjeg našeg kralja Stjepana do toga da nacini odlucnu grešku, tj. da otkaže ugovor sa Sultanom Mehmedom II El Fatihom, u to vrijeme najmocnijim vladarom na cijelom prostoru i tako mu pruži casus belli, što je dovleo do propasti naše države.
Država je propala, došao je novi gospodar, bila je to Osmanska carevina koja je
upravo u tom vijeku bila u usponu da bi uskoro postala svjetska sila. Osmanlije su uBosnu donijeli mnogo novosti. Donijeli su timarski sistem zemljišnih odnosa koji je bilo mnogo elasticniji i povoljniji za seljake nego raniji feudalni sistem. Seljaci nisu bili vezani za zemlju ili gospodara i mogli su birati mjesto i uvjete života. Osmanlije su u Bosni izgradili više velikih gradova koji su ubrzo postali veliki zanatlijski i trgovacki centri, od kojih je Sarajevo postalo odista veliki grad i poslovni centar, tako da je francuski putnik, koji je u XVII vijeku putovao u Istambul, konstatirao da od Venecije do Jedrena nije vidio veci i bogatiji grad od Sarajeva.
Uz Sarajevo su nastali i brojni drugi gradovi kao Banja Luka, Mostar, Travnik, Zvornik, Bihac, Tuzla, Foca, Livno i mnogi drugi, a svi oni su bili dio jednog velikog svjetskog carstva koje se prostiralo od Indije na istoku, do Mauritanije na zapadu, od Budima na sjeveru do Zanzibara na jugu.
U Sarajevu je Gazi Husrefbeg izgradio velelepnu džamiju,medresu, hanikah, bezistane, hanove, hamame i veliku caršiju, ali je osnovao i prvu
javnu biblioteku koja i danas djeluje i svojom zakladnicom (vakufnamom) odredio
visoki rang svoje medrese i naložio da se u njoj izucavaju sve tradicionalne nauke i
vještine, ali i sve one koje virjeme donese kao korisne.
Može se reci da su XVI i XVII vijek bili vrijeme velikog materijalnog, duhovnog i
umjetnickog uspona u Bosni, da je nastala velika duhovna produkcija u svim
segmentima bosanskog društva, da je nastala bogata literatura islamskoorijentalne
provenijencije, da je nastala bogata katolicka franjevacka književnost i da se srpska
kultura pocela ubrzano razvijati nakon što su Osmanlije obnovile Pecku Patrijaršiju.
Osmanska država je, shodno islamskom nacelu da „u vjeri nema prisile“ i da su „sve vjere knjige pod zaštitom zakona države“, stvorila uvjete za slobodan život i razvoj suprotan tada u Europi vladajucem nacelu „Cuius Regio Eius Religio“ cija je
primjena nosila silna nasilja prevjeravanja tokom ratova Zapada protiv Turaka, koji u
nas, nažalost, traju do danas. Bosna je proglašena misijskim podrucjem gdje je
prozelitisko djelovanje preporuceno i ono je korišteno i tokom zadnjeg rata i od
strane pravoslavnih i osobito od strane katolika u Hercegovini. Dakle, ono što je
nosila europska oslobodilacka misija nije bilo pozitivno za Bosnu i posebno
bošnjake, a to se najbolje vidi u cinjenici da je Europa pomogla svaki antiosmanski
ustanak osim ustanka bosanskih muslimana-Bošnjaka.
To nije ucinila iz jednostavnog razloga što su vodeca snaga ustanka 1832. godine
bili Bošnjaci. Europa nije dozvoljavala da se muslimani Bošnjaci pojave kao nosioci
državne misli jedne europske zemlje. Katolici i pravoslavni su se nakon toga, drugom polovinom vijeka, poceli asimilirati u Hrvate i Srbe, u kontekstu razvoja nacionalnih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj. Posuduli su novi nacionalni identitet, napustivši ranije bosansko odredenje, što je Bosni donijelo velike probleme, pa cak i krvoprolica, ciji su nosioci bili upravo ova dva nacionalnopolitka pokreta. Vecina bosanskog stanovništva je, medutim, ostala vjerna svojoj zemlji, tradiciji i svoj je identitet vezala za nju, njenu historiju i njeno pravo da bude obnovljena kao i druge slavenske države na Balkanu. Bošnjaci, koji su ostali vjerni svojoj zemlji i imenu, su bili apsolutna vecina bosanskog stanovništva, po popisu 1991. godine ih je bilo 46% u ukupnom broju i to nakon svih iseljavanja na koja su bili primorani zbog austrougarske okupacije-kada je u Tursku iselilo 30% Bošnjaka, zatim nakon procesa ujedinjavanja u Kralejvinu Srba, Hrvata i Slovenaca i napokon, nakon Drugog svjetskog rata, pa evo i u toku ovog zadnjeg rata. Sva su ta iseljavanja nastala da bi sacuvati barem goli život."
http://www.zzi-germany.de/resources/Vortrag+Mumamed+Filipovic.pdf
Govor za skup u Minhenu
"Eto takva je naša država Bosna bila i takvi su bili njeni vladari iz kuce Kotromanica, sve do zadnjih dvajukraljeva koji su pali kao žrtve intriga i pod utjecajem stranih faktora pristali naradiklno cišcenje Bosne od heretika dualista, što je stvorilo veoma teško unutrašnje stanje u zmelji, a što je poveznao sa nekim nespretnim potezima u odnosima sa srpskom despotovinom koja je bila na umoru, dovelo zadnjeg našeg kralja Stjepana do toga da nacini odlucnu grešku, tj. da otkaže ugovor sa Sultanom Mehmedom II El Fatihom, u to vrijeme najmocnijim vladarom na cijelom prostoru i tako mu pruži casus belli, što je dovleo do propasti naše države.
Država je propala, došao je novi gospodar, bila je to Osmanska carevina koja je
upravo u tom vijeku bila u usponu da bi uskoro postala svjetska sila. Osmanlije su uBosnu donijeli mnogo novosti. Donijeli su timarski sistem zemljišnih odnosa koji je bilo mnogo elasticniji i povoljniji za seljake nego raniji feudalni sistem. Seljaci nisu bili vezani za zemlju ili gospodara i mogli su birati mjesto i uvjete života. Osmanlije su u Bosni izgradili više velikih gradova koji su ubrzo postali veliki zanatlijski i trgovacki centri, od kojih je Sarajevo postalo odista veliki grad i poslovni centar, tako da je francuski putnik, koji je u XVII vijeku putovao u Istambul, konstatirao da od Venecije do Jedrena nije vidio veci i bogatiji grad od Sarajeva.
Uz Sarajevo su nastali i brojni drugi gradovi kao Banja Luka, Mostar, Travnik, Zvornik, Bihac, Tuzla, Foca, Livno i mnogi drugi, a svi oni su bili dio jednog velikog svjetskog carstva koje se prostiralo od Indije na istoku, do Mauritanije na zapadu, od Budima na sjeveru do Zanzibara na jugu.
U Sarajevu je Gazi Husrefbeg izgradio velelepnu džamiju,medresu, hanikah, bezistane, hanove, hamame i veliku caršiju, ali je osnovao i prvu
javnu biblioteku koja i danas djeluje i svojom zakladnicom (vakufnamom) odredio
visoki rang svoje medrese i naložio da se u njoj izucavaju sve tradicionalne nauke i
vještine, ali i sve one koje virjeme donese kao korisne.
Može se reci da su XVI i XVII vijek bili vrijeme velikog materijalnog, duhovnog i
umjetnickog uspona u Bosni, da je nastala velika duhovna produkcija u svim
segmentima bosanskog društva, da je nastala bogata literatura islamskoorijentalne
provenijencije, da je nastala bogata katolicka franjevacka književnost i da se srpska
kultura pocela ubrzano razvijati nakon što su Osmanlije obnovile Pecku Patrijaršiju.
Osmanska država je, shodno islamskom nacelu da „u vjeri nema prisile“ i da su „sve vjere knjige pod zaštitom zakona države“, stvorila uvjete za slobodan život i razvoj suprotan tada u Europi vladajucem nacelu „Cuius Regio Eius Religio“ cija je
primjena nosila silna nasilja prevjeravanja tokom ratova Zapada protiv Turaka, koji u
nas, nažalost, traju do danas. Bosna je proglašena misijskim podrucjem gdje je
prozelitisko djelovanje preporuceno i ono je korišteno i tokom zadnjeg rata i od
strane pravoslavnih i osobito od strane katolika u Hercegovini. Dakle, ono što je
nosila europska oslobodilacka misija nije bilo pozitivno za Bosnu i posebno
bošnjake, a to se najbolje vidi u cinjenici da je Europa pomogla svaki antiosmanski
ustanak osim ustanka bosanskih muslimana-Bošnjaka.
To nije ucinila iz jednostavnog razloga što su vodeca snaga ustanka 1832. godine
bili Bošnjaci. Europa nije dozvoljavala da se muslimani Bošnjaci pojave kao nosioci
državne misli jedne europske zemlje. Katolici i pravoslavni su se nakon toga, drugom polovinom vijeka, poceli asimilirati u Hrvate i Srbe, u kontekstu razvoja nacionalnih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj. Posuduli su novi nacionalni identitet, napustivši ranije bosansko odredenje, što je Bosni donijelo velike probleme, pa cak i krvoprolica, ciji su nosioci bili upravo ova dva nacionalnopolitka pokreta. Vecina bosanskog stanovništva je, medutim, ostala vjerna svojoj zemlji, tradiciji i svoj je identitet vezala za nju, njenu historiju i njeno pravo da bude obnovljena kao i druge slavenske države na Balkanu. Bošnjaci, koji su ostali vjerni svojoj zemlji i imenu, su bili apsolutna vecina bosanskog stanovništva, po popisu 1991. godine ih je bilo 46% u ukupnom broju i to nakon svih iseljavanja na koja su bili primorani zbog austrougarske okupacije-kada je u Tursku iselilo 30% Bošnjaka, zatim nakon procesa ujedinjavanja u Kralejvinu Srba, Hrvata i Slovenaca i napokon, nakon Drugog svjetskog rata, pa evo i u toku ovog zadnjeg rata. Sva su ta iseljavanja nastala da bi sacuvati barem goli život."
http://www.zzi-germany.de/resources/Vortrag+Mumamed+Filipovic.pdf
Statler and Waldorf
Buduća legenda
- Poruka
- 43.081
та ахднама Мехмеда II фрањевцима је доказани фалсификат из каснијег периода 
- Poruka
- 24.240
Statler and Waldorf
Buduća legenda
- Poruka
- 43.081
- Poruka
- 38.209
та ахднама Мехмеда II фрањевцима је доказани фалсификат из каснијег периода
Pa gdje je dokaz ?
Jesi li pročitao šta piše :
"To što je ahdnama cesto osporavana navodima da o njoj u zapadnim izvještajima i kronikama nema pomena može se objasniti nastojanjem da se od javnosti zataje povlastice koje su njom stecene, tim prije što su te izvještaje pisali ljudi kojima iz vjersko-politickih razloga nikako nije išlo u prilog da isticu naklonost i toleranciju sultana Mehmeda II Fatiha, koji je bio pregazio tolike kršcanske zemlje i postao strah i trepet citave srednje Evrope. Sve kad bi fojnicka ahdnama i bila historijska patvorina, a što se nikako ne može dokazati, gore spomenutim Bajezidovim beratom iz 1483. i fermanom iz 1498. kao i Ahmedovim fermanom iz 1607. godine, ona je sa najvišeg mjesta ozakonjena, te je kao takva predstavljala veliki list slobode za franjevce i katolike u Bosni. "
- Poruka
- 38.209
Uglavnom su vlasi bili Vlasi ..
