Nije bilo teško voljeti te svih ovih godina,
kroz lica kišnih ulica, i kroz stihove na nebu.
Vjerujem da misliš da sam sretan
što ivicom paklenom ne šetam za tobom.
Ti ne znadeš za moje suze jer si zastranila,
jer si udaljila smisao od mladosti.
Ti ne vidiš kameni osmjeh na mom licu,
što mramori nesanicu, jer si sva u sebi.
Samo si ti velika, mliječna i sjajna,
samo ti si tajna, no nikom neg' sebi.
Da me ima tamo đe bi da me ima,
bila bi to sila, samo ne znam čija?
A ti dobro znadeš sve nemušte znake,
da su meni vazda najsunčane zrake, ogledalo bile.
Pored svega toga ti bi da omračim,
s besmislom jednačim, i da za se ne znam.
Svaki je put mraka prepun iskušenja,
samo uništenja, suicid na kraju.
Ja sam crno-bijeli ekran tvog života,
ludak i dobrota, kako ti kad dune.
Zlatna ptičja krila odbacaš bez snage,
međe su ti blage presuhle u grlu.
Ne tražiš me više nebo da beremo,
nego bi da mremo, skupa, ti smrt zoveš.
A možda bi mogli pričati u snima,
možda bi u njima bila opet lijepa?
Ili ipak, nemoj, kad spim lako spavam,
i ne ustručavam da bolu dam glasa.
Mogla bi se brzo opet premetnuti,
može ne svanuti, sa tobom se ne zna.
Bilo je ipak teško voljeti te svih ovih godina,
kroz lica bezimenih ulica, i lelek na nebu.
Milovan Lalović
