Tuga....kada naidje.....

Osecam kako se raspadam,zamisljam sebe kao pokojnicu. Naidju momenti kada sebe zalim, zalim...pa kad ukapiram koliko sam se srozala, "sirota"raspalim sebi dva samara( u mislima),pa umesto one poznate Ruskine recenice kada se pogleda u ogledalo"Dobro jutro lutko" kazem sebi "Dobro jutro curko".Trajanje tuge zavisi od toga koliko dozvolim da traje.
fairchild_like_a_quiet_angel.jpg
 
Можда јесен тугу ми доноси ,
лишће свело , што пада по коси ?
После кише , кажу : " Сунце греје ! "
После плача , човек се насмеје .

Ал ` је време мога плача дуго .
Зашто увек мене пратиш , туго ?
 


Evo me,noći,stara prijateljice
...
opet njoj ću poći,

niz duge,puste ulice

tamo gde strahovi prestaju,

obraz mi greje njen dlan.

Na njemu moje usne nestaju

čak i sada,isto izgleda.



Pozdravljam te,noći,stara prijateljice,

i ovaj krug ću proći

neće stići me kajanje.

Šta je ovo proleće

prema njenim godina,

poziv njen me pokreće,

beskrajno sam,

uzdah joj znam.



Časti me,noći,stara prijateljice

U času natoči žudnju da me slomi.

Zar nisam dovoljno gubio,

ko će izmeriti bol?

Do očaja ljubio,

namerno bežao,

da bi se vracao.



Opet mi se budi tuga,tuga najveća

koju nosi sneg s planina,

vetar s ravnica.

Koga sad joj srce voli,

kaži,nek još jače boli!

Idemo do dna...

Tuga,ti i ja.
 
Оловка, кажу, пише срцем. Ја се питам, какве је онда боје туга?

Узалуд тражим прошлост да се врати, да ме обрадује његов осмех бар један дан, један час...Све је узалуд.

Како кренути напред, ослобођен заборава? Да ли уопште постоји заборав?

Тражим те у овом сивом дану, и не налазим те.

Сакупљам храброст. коцкице мозаика су сложене, морам даље.

Оловка нека пише. Мора да остане траг за вечност. Траг о постојању нас. Нас којих више нема.
 
Setim se stihova iz romana "Noć izbeglištva", mog prijatelja, profesora i publiciste iz Mostara Borivoja Borozana:

Guslara sretoh, bio je slijep.
Al reče: Sinko život je lijep !
Zbunih se malo: Kako lijep ?
Vidjećeš sinko, kad budeš slijep.


Posle čitanja, ja nisam više tužna !
Dobro, jesam - malo manje:(

24d0du9.jpg
 
Poslednja izmena:
Оловка, кажу, пише срцем. Ја се питам, какве је онда боје туга?

Узалуд тражим прошлост да се врати, да ме обрадује његов осмех бар један дан, један час...Све је узалуд.

Како кренути напред, ослобођен заборава? Да ли уопште постоји заборав?

Тражим те у овом сивом дану, и не налазим те.

Сакупљам храброст. коцкице мозаика су сложене, морам даље.

Оловка нека пише. Мора да остане траг за вечност. Траг о постојању нас. Нас којих више нема.
[/QUOT]

z:cry:Savrseno napisano, bas tako se osecam prethodnih nekoliko nedelja i nikako da se oporavim, da nastavim...
 
Moja tuga ima boju...boju samoće.Ja zivim sa njom,ona je deo mene...Sa njom se budim,sa njom tonem u san,jer više nemam prava da zaspim i probudim se s tvojim likom.Svake noći poželim da te sanjam,ali više mi ni u snove ne dolaziš...
Moja tuga ima i boju tvojih ociju,a i boju tišine koja nas deli.Tišina...toliko teška da odzvanja,kao krik iz prazne duše...
Iscrpljena sam,misli mi vape za nečim čega nema,za bliskošću,za nežnostima,za ljubavlju,za tobom....Gledam kroz prozor sneg koji pada i secam se...A tuga me opet zove u svoj zagrljaj...I ja joj se odazivam...


http://3.***************/_Bfqiu1SzzFc/TKcgtizSTcI/AAAAAAAABMc/45U2E6oDm2g/s1600/sat.jpg
 
Poslednja izmena:
Laze te svako ko kaze da ce tvoju brigu i bol podijeliti sa tobom..To se ne dijeli - nije kolac.. To sam progutas kao gorak zalogaj i ides dalje.. To iskustvo te cini jacim, to iskustvo te cini covjekom.. Ponekad briga lici na nocnu moru, izgleda tamna kao mastilo, gusta kao blato, teska kao olovo. Ali ne ocajavaj samo se potrudi i dozvoli joj da ode, jer tuga nije vjecna.. ;)
 
Nidje i prodje, može, hoće ma jednostavno mora... Samo ne treba gubiti nadu, ona je jedna jedina i večita je, jedina prava istina u lažnom svetu u kome živimo, i baš zbog toga je treba gajiti i negovati, samo zbog toga što ona ima protivtežu tuzi na terazijama života.... Hteli mi to ili ne , ranije ili kasnije, nada se vrati u obliku koji poznajemo i volimo, pretvarajući se u radost, ljubav, život, bolju sudbinu i svetli put pred nama, u obliku svega za šta vredi živeti, živeti ili umreti, svejedno... Vredi živeti kada znaš da će tugu smeniti osećanja koja nas čine ljudima, razlika koja nas odvaja od svega drugog što postoji na ovom i ma kom drugom svetu, sudbina koja nas čini ljudima....
 
Ako postoji nesto sto umem,onda umem da volim.
Mozda to i nije nesto narocito...,ali sam ponosna zbog toga.
Naucila sam to onako kako pas lutalica nauci da pliva kad ga strpaju
u vrecu od jute s ostatkom okota i bace u recnu maticu.
Jedina sam koja je,van svih ocekivanja,prezivela.S kricima davljenika u usima morala sam da naucim
da volim.
Nisam potonula.
Izasla sam na obalu.
Volim.
Drugi ljudi nose svoju tugu u srcu.Nevidljiva,ona ih iznutra nagriza.
Moj spas je bilo to sto svoju tugu nosim spolja,gde niko ne moze da je ne primeti...
 

Back
Top