Trgovinski sporazm SAD i EU, kapitulacija EU?

Naravno da je sporazum asimetričan i da više ide u korist SAD, ali to i jeste bila poenta. Amerika ima ogroman trgovinski deficit sa EU i koristi svoju ekonomsku, političku i vojnu dominaciju, pa čak i bahatost da to koriguje. Ne ulazi u pregovore da bi pravila kompromise, već da bi ispravila ono što smatra "nepravednim".

Za EU je ovo objektivno gubitnička pozicija, ali realno pitanje je da li je moglo bolje. Evropa danas nastupa kao slabija strana, rascepkana, energetski zavisna, vojno nesamostalna i zavisna od američkog tržišta za izvoz i investicije. U takvoj poziciji, teško je izvući nešto više.

Ali tu dolazimo do suštine: slabiji ne gubi samo zato što je slab, nego zato što se ne menja. Ako hoćeš da potpisuješ ravnopravne sporazume, moraš prvo da izgradiš snagu, ekonomsku, tehnološku, odbrambenu i diplomatsku. Jačinom braniš svoje interese, a ne jadikovkama i apstraktnim "evropskim vrednostima".

Zato ovaj "kilavi" sporazum ne mora biti kraj sveta. Može da bude početak. Ako ga EU shvati kao poziv na buđenje i krene da se osnažuje, onda će sledeći dogovor možda izgledati drugačije. A ako nastavi da vegetira pod američkim kišobranom, svaki sledeći će biti još kilaviji.
 
Nas bi ovo vise trebalo da interesuje:

Da li bi trgovinski sporazum SAD i EU mogao da smanji priliv stranih investicija u Srbiju?​

Dogovor koji su Evropska unija i Sjedinjene Američke Države postigle o visini carina na izvoz robe iz EU u Ameriku, prema kojem će umesto ranije najavljenih 30 odsto od 1. avgusta važiti stopa od 15 odsto, donosi izvesno olakšanje na globalnom tržištu, pa tako i na tržištu Srbije.
Međutim, iako na prvi pogled predstavlja kompromis, sporazum nosi i elemente političko-ekonomskih ucena koje bi mogle imati posledice i na Srbiju, ocenjuju sagovornici Danasa.

Kako isticu, iako sporazum trenutno ublazava tenzije na trzistu, posebno imajuci u vidu da je EU najvažniji trgovinski partner Srbije, a Nemačka ključni investitor, činjenica je da je EU ovakvim dogovorom ponižena.

EU je, kako tvrde, ucenjena ulaganjem 600 milijardi dolara u SAD i obavezom da u naredne tri godine od Amerikanaca kupi energente u vrednosti od čak 750 milijardi dolara.

Potencijalno, upozoravaju sagovornici Danasa, preusmeravanje stranih investicija iz EU ka SAD moglo bi da znači smanjen priliv evropskog kapitala u zemlje Zapadnog Balkana, uključujući i Srbiju.

S druge strane, i Srbiji prete američke carine od čak 35 odsto od 1. avgusta, a naši sagovornici ne veruju da će srpska strana sa američkom postići dogovor o manjoj stopi.
Ukoliko ga i bude bilo, kako kažu, Srbija bi verovatno morala da učini određene političke ustupke koji se, eventualno, tiču sankcija Rusiji, pomoći Ukrajini ili odnosu prema Naftnoj industriji Srbije (NIS).

„Smanjen priliv investicija – moguć negativni efekat po Srbiju“​

Profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Ljubodrag Savić ocenjuje da je dogovor između SAD i EU o snižavanju carina na evropski izvoz s planiranih 30 na 15 odsto svakako povoljniji ishod, posebno kada se uzme u obzir važnost Nemačke za srpsku ekonomiju.

„Nemačka je za Srbiju izuzetno značajan partner – veliki deo našeg izvoza ide upravo tamo, brojne kompanije koje posluju u Srbiji dolaze iz Nemačke, a i ogroman broj naših radnika zaposlen je upravo u toj zemlji. Zato je za nas izuzetno važno da nemačka privreda funkcioniše stabilno i uspešno“, ističe Savić.

Ipak, upozorava na drugi deo sporazuma, koji podrazumeva obavezu EU da investira čak 600 milijardi dolara u SAD.

Prema njegovim rečima, to može značiti manji priliv investicija u zemlje Zapadnog Balkana, uključujući i Srbiju.

„Dogovor o carinama jeste povoljniji u odnosu na prethodne najave, ali ostaje da vidimo kako će se sve to sprovoditi u praksi. EU može odlučiti da ne ispoštuje sve tačke dogovora ako proceni da postaje nekonkurentna u odnosu na kinesku robu“, ocenjuje on.
Na pitanje da li bi Srbija ovih dana mogla da postigne sporazum sa SAD o manjoj stopi od 35 odsto i šta bi morala da ustupi, Savić odgovara da smo mi mala zemlja i u ovom kontekstu predstavljamo sporednog aktera.

„Naš izvoz ka SAD-u obuhvata gume koje proizvode kineske kompanije, bakar koji je takođe deo kineskih lanaca i nešto domaće vojne industrije, ali to nije obim trgovine koji bi bio značajan za SAD“, kaže on.

Dodaje da u ekonomskim odnosima sa Amerikom Srbija neće biti ozbiljno pritiskana, ali da se politički pritisci, pre svega po pitanjima sankcija Rusiji, pomoći Ukrajini, i odnosu prema Naftnoj industriji Srbiji (NIS), mogu očekivati.

„Ništa više nije čisto ekonomsko pitanje. Sve je povezano, ekonomija, politika, bezbednost. Biće zatezanja, ali moguće je da će se, kao i u slučaju dogovora o NIS-u, pronaći neko kompromisno rešenje“, navodi Savić.
„Zapadni Balkan je malo tržište, kupovna moć građana daleko niža nego u SAD i teško da može apsorbovati takvu robu“, kaže Savić.

„Sporazum ponižavajući za EU“​

Ekonomista Bogdan Petrović ocenjuje da je trgovinski sporazum između Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država duboko nepovoljan za EU, ističući da je reč o jednostrano nametnutom aranžmanu koji SAD-u donosi sve koristi, dok EU snosi veći deo tereta.

„Evropska unija je ovim sporazumom pristala da američki proizvodi ulaze na njeno tržište bez carina, dok se istovremeno carine od 15 odsto uvode za evropski izvoz u SAD. Uz to, obavezala se da kupi ogromne količine američkih energenata i oružja, a nije jasno kako će sve to moći da ispuni u naredne tri i po godine, koliko još traje mandat Donalda Trampa“, navodi Petrović za Danas.

On podseća da je i francuski premijer već ovaj dogovor nazvao „potpuno neprihvatljivim“, naglašavajući da mnoge tačke još nisu razjašnjene, uključujući i režim carinjenja za određene kategorije proizvoda poput alkoholnih pića.

Ipak, suština sporazuma, prema njegovoj oceni, predstavlja „veliko poniženje“ za EU i da je pristala na jedan „krajnje nefer i jednostran trgovinski dogovor“.


Ceo clanak:
https://www.google.com/url?q=https:...IQFnoECAEQAg&usg=AOvVaw2hOXnBXoIRRAare3TeANIJ
 
Zato ovaj "kilavi" sporazum ne mora biti kraj sveta. Može da bude početak. Ako ga EU shvati kao poziv na buđenje i krene da se osnažuje, onda će sledeći dogovor možda izgledati drugačije. A ako nastavi da vegetira pod američkim kišobranom, svaki sledeći će biti još kilaviji.
Koju to silu/individuu/organizaciju unutar EU vidiš kao predvodnika tih promena?
 
Naravno da je sporazum asimetričan i da više ide u korist SAD, ali to i jeste bila poenta. Amerika ima ogroman trgovinski deficit sa EU i koristi svoju ekonomsku, političku i vojnu dominaciju, pa čak i bahatost da to koriguje. Ne ulazi u pregovore da bi pravila kompromise, već da bi ispravila ono što smatra "nepravednim".

Za EU je ovo objektivno gubitnička pozicija, ali realno pitanje je da li je moglo bolje. Evropa danas nastupa kao slabija strana, rascepkana, energetski zavisna, vojno nesamostalna i zavisna od američkog tržišta za izvoz i investicije. U takvoj poziciji, teško je izvući nešto više.

Ali tu dolazimo do suštine: slabiji ne gubi samo zato što je slab, nego zato što se ne menja. Ako hoćeš da potpisuješ ravnopravne sporazume, moraš prvo da izgradiš snagu, ekonomsku, tehnološku, odbrambenu i diplomatsku. Jačinom braniš svoje interese, a ne jadikovkama i apstraktnim "evropskim vrednostima".

Zato ovaj "kilavi" sporazum ne mora biti kraj sveta. Može da bude početak. Ako ga EU shvati kao poziv na buđenje i krene da se osnažuje, onda će sledeći dogovor možda izgledati drugačije. A ako nastavi da vegetira pod američkim kišobranom, svaki sledeći će biti još kilaviji.
Америка има дефицит узимајући у обзир аутомобиле, вина и сличне луксузније производе... Док ЕУ има дефицит у услугама (понајвише ИТ и слично), па укупно то и није нека неиздржива разлика.

На већ слабо стање се још иде у назад, што се тиче ЕУ. Главне земље ЕУ имају велика и брзо растућа дуговања, стагнацију и повишену инфлацију - све у исто време. Не треба им разбацивање ни случајно.

Трамп не прави ништа што се не може разумети - принуда грубом силом, а са циљем да странци обнове индустрију у Америци. Шта ће те земље код себе да раде? Баш Америку брига. Ако потону, то је ок. Будале су ако пристану, хахахаха.

Вијетнам је пристао, Јапан је пристао, ЕУ је... али Кина није (нити ће, по ономе што знам).

Истовремено, колико знам, само је споразум са Вијетнамом потписан, све остало је бука која још није на папиру. Јапанци су званично демантовали.

Све у свему, решење није понизити се, решење је заобићи Америку у потпуности.
Ако неће да купују нормално, нећемо ни ми.
То је економски однос са моралом.
 
Америка има дефицит узимајући у обзир аутомобиле, вина и сличне луксузније производе... Док ЕУ има дефицит у услугама (понајвише ИТ и слично), па укупно то и није нека неиздржива разлика.

На већ слабо стање се још иде у назад, што се тиче ЕУ. Главне земље ЕУ имају велика и брзо растућа дуговања, стагнацију и повишену инфлацију - све у исто време. Не треба им разбацивање ни случајно.

Трамп не прави ништа што се не може разумети - принуда грубом силом, а са циљем да странци обнове индустрију у Америци. Шта ће те земље код себе да раде? Баш Америку брига. Ако потону, то је ок. Будале су ако пристану, хахахаха.

Вијетнам је пристао, Јапан је пристао, ЕУ је... али Кина није (нити ће, по ономе што знам).

Истовремено, колико знам, само је споразум са Вијетнамом потписан, све остало је бука која још није на папиру. Јапанци су званично демантовали.

Све у свему, решење није понизити се, решење је заобићи Америку у потпуности.
Ако неће да купују нормално, нећемо ни ми.
То је економски однос са моралом.

Sve to lepo zvuči i sigurno su vagali sve opcije. Bilo bi suludo da nisu. Verovatno je ovo izabrano kao najmanje loša opcija.

Kad si slabija strana, nema pobedničkog poteza. Ali možeš da radiš na tome da sledeći put ne budeš slabija strana.
 
Naravno da je sporazum asimetričan i da više ide u korist SAD, ali to i jeste bila poenta. Amerika ima ogroman trgovinski deficit sa EU i koristi svoju ekonomsku, političku i vojnu dominaciju, pa čak i bahatost da to koriguje. Ne ulazi u pregovore da bi pravila kompromise, već da bi ispravila ono što smatra "nepravednim".

Za EU je ovo objektivno gubitnička pozicija, ali realno pitanje je da li je moglo bolje. Evropa danas nastupa kao slabija strana, rascepkana, energetski zavisna, vojno nesamostalna i zavisna od američkog tržišta za izvoz i investicije. U takvoj poziciji, teško je izvući nešto više.

Ali tu dolazimo do suštine: slabiji ne gubi samo zato što je slab, nego zato što se ne menja. Ako hoćeš da potpisuješ ravnopravne sporazume, moraš prvo da izgradiš snagu, ekonomsku, tehnološku, odbrambenu i diplomatsku. Jačinom braniš svoje interese, a ne jadikovkama i apstraktnim "evropskim vrednostima".

Zato ovaj "kilavi" sporazum ne mora biti kraj sveta. Može da bude početak. Ako ga EU shvati kao poziv na buđenje i krene da se osnažuje, onda će sledeći dogovor možda izgledati drugačije. A ako nastavi da vegetira pod američkim kišobranom, svaki sledeći će biti još kilaviji.
Kako rascepkana EU može da postigne konsenzus da prihvati sporazum štetan po sebe? Nema niko da kaže: neću?

Da je sporazum povoljan, onda bi imalo smisla da se svi u EU slože oko njega, a oko nepovoljnog sporazuma, baš i nema smisla.
 

Back
Top