trenutno mislim kako sam sama sebi postala tako prokleto teska,preteska
kako se ugnjetavam nekim besmislenim dilemama i kako se grizem zbog gluposti
a od gluposti propustim sustinu
mislim kako mrzim svoj ponos i kako neke stvari ne mogu da prevalim preko usana
hocu a ne mogu.i onda ostane u meni da me jede,a ne mogu da ga ispljunem.jednostavno ne mogu.
i kako mrzim sto sam previse zatvorena u sebe i narcisoidna i kako sam glupa sto prezirem da trazim pomoc od drugih kao da sam svemoguca.
kako ne smem i necu da pokazem slabost ko da je to nesto lose.kako sam se uvek osecala kao stub za druge,rec koja smiri i utesi,ali kako je moj stub opasno korodirao i kako mu treba opravka.
kako kaznjavam sebe na najodvratniji a opet najlaksi nacin.cutim sama sebi.podsvest mi jako signalizira,a svest je gusi.i znam da znam a necu da priznam da znam.
kako mi samo treba neko ko ce me procitati iza zida i opaliti mi samarcinu nemilosrdno i bez dvoumljenja.neko mudriji,pametniji i lukaviji od mene :|