Trebalo je ziveti.

Koliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti. Ivo Andrić (naravno))

Lako je bilo Andricu to da kaze, kada je njegova svest o zivljenju bila daleko iznad nase (danasnje), ali recimo da ste vi napisali ovu recenicu, na cega bi se ona (konkretnije) odnosila? :flert:

колко пута умиремо а колко пута можемо да умремо?
толко слојева живота... толко нетакнутих слојева свести...
да ли је успех слика страха ил мудрости?
 
Samo sam se dotakla tog njenog stiha, jer ga tako cesto spominju, a ne slazem se sa njim. :p Smatram ga tek poluistinitim... :)

Evo, i ja cu se nadovezati na komentarisanje ovog stiha.

Ima ljudi za koje je on tek poluistina, a ima i onih kojima je jedna od najvecih zivotnih istina.
Smatram da do ovoga dolazi jer smo razliciti. Neki od nas vise uzivaju u iscekivanju, u ceznji, u nagovestaju onoga sto ce mozda biti- a mozda i nece. Kao da to poigravanje nekim mogucim buducim ishodom ostavlja pricu otvorenom, a otvorena prica moze se zavrsiti na bezbroj nacina. Ovo je u direktnoj vezi sa temom kako je ja dozivljavam i zato mislim da je vrlo lepo legao komentar sa tim stihom. Jer, sve dok je prica otvorena, mi nismo napravili izbor, nismo zatvorili alternativne puteve u korist jednog odabranog i ne moramo da brinemo o "onom sebi kome nismo dali sansu".

U nesto drugacijem smislu, ovaj stih je takodje istina, za one koji nesto zele samo dok im se zelja ne ispuni, a potom se brzo zasite, zeljni neceg drugog, neceg novog. Za njih nije vrhunac srece imati, vec iscekivati, prizeljkivati- imati na dohvat ruke, a ipak ne u rukama.
 
Ja sam sebe pronasla u skoro svim slovima na ovoj temi.Znaci li to da ja ipak ne poznajem sebe te se klackam sa izrecenim ovde strahovima, zeljama i shvatanjima, ili je to samo jos jedan dokaz da smo svi od istog materijala satkani...
 
Evo, i ja cu se nadovezati na komentarisanje ovog stiha.

Ima ljudi za koje je on tek poluistina, a ima i onih kojima je jedna od najvecih zivotnih istina.
Smatram da do ovoga dolazi jer smo razliciti. Neki od nas vise uzivaju u iscekivanju, u ceznji, u nagovestaju onoga sto ce mozda biti- a mozda i nece. Kao da to poigravanje nekim mogucim buducim ishodom ostavlja pricu otvorenom, a otvorena prica moze se zavrsiti na bezbroj nacina. Ovo je u direktnoj vezi sa temom kako je ja dozivljavam i zato mislim da je vrlo lepo legao komentar sa tim stihom. Jer, sve dok je prica otvorena, mi nismo napravili izbor, nismo zatvorili alternativne puteve u korist jednog odabranog i ne moramo da brinemo o "onom sebi kome nismo dali sansu".

U nesto drugacijem smislu, ovaj stih je takodje istina, za one koji nesto zele samo dok im se zelja ne ispuni, a potom se brzo zasite, zeljni neceg drugog, neceg novog. Za njih nije vrhunac srece imati, vec iscekivati, prizeljkivati- imati na dohvat ruke, a ipak ne u rukama.


Lepo si to objasnila... :)

Ono sto mi se kod stihova nije dopalo je iskljucivost: "Sreca je lepa samo dok se ceka." A ja poznajem i neke druge srece, koje svoju kulminaciju nisu dozivele kroz cekanje, vec kroz realizaciju zelja, namera, planova itd.
 
Koliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti. Ivo Andrić (naravno))

Lako je bilo Andricu to da kaze, kada je njegova svest o zivljenju bila daleko iznad nase (danasnje), ali recimo da ste vi napisali ovu recenicu, na cega bi se ona (konkretnije) odnosila? :flert:


verovatno je ovu recenicu izustio u nekim poznim godinama, pretpostavljam da cemo i mi tad isto tako...kazu da ne treba ni za cim zaliti u zivotu, ali jbti ga, svi zale za necim, neki manje, neki vise, jednostavno je tako, bilo i bice...
 
antidote:

"On misli samo na sebe. Život je za njega radost, uživanje, pustolovina. On je vjetar, podnevno sunce, proljetna kiša, on čini svoje, on živi, kao priroda, drugi uzmu od njega što mogu, što on dopusti, ne obazire se ni na koga, i ide svojim putem koji ne vodi nikud. On ne sanja, već budan, i žedan svega, ide kroz život, ne želi već uzima, ne brani se već napada.“
 
bojala sam se smrti. kad umres u necijem srcu i kad neko umre u tvom. bojala sam se biti potpuno sama na svetu. uzasan osecaj. ranije sam mislila da sam samo ja tako "potpuno sama na celom svetu", mislila sam da se samo ja bojim toga...a sada vidim da ima puno ljudi koji su tako sami na svetu i koji se boje....ali zive...a zivim i ja...uz taj strah zivim...
 
bojala sam se smrti. kad umres u necijem srcu i kad neko umre u tvom. bojala sam se biti potpuno sama na svetu. uzasan osecaj. ranije sam mislila da sam samo ja tako "potpuno sama na celom svetu", mislila sam da se samo ja bojim toga...a sada vidim da ima puno ljudi koji su tako sami na svetu i koji se boje....ali zive...a zivim i ja...uz taj strah zivim...

Ima jedan stih, koji me setio na to, a u tvom postu se odnosi, na taj deo boldovani, pa kaže: "Ima nešto teže od smrti...A to je: ostati živ, a znati da je ljubav umrla" .
 
bojala sam se smrti. kad umres u necijem srcu i kad neko umre u tvom. bojala sam se biti potpuno sama na svetu. uzasan osecaj. ranije sam mislila da sam samo ja tako "potpuno sama na celom svetu", mislila sam da se samo ja bojim toga...a sada vidim da ima puno ljudi koji su tako sami na svetu i koji se boje....ali zive...a zivim i ja...uz taj strah zivim...

jos ako i ode sa foruma pa promeni mejl i mob, nekad i adresu, a mozda drugi grad i drzavu.. a ti samaaaaa :cry:
 
Koliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti. Ivo Andrić (naravno))

Lako je bilo Andricu to da kaze, kada je njegova svest o zivljenju bila daleko iznad nase (danasnje), ali recimo da ste vi napisali ovu recenicu, na cega bi se ona (konkretnije) odnosila? :flert:

Ja sam to samo preformulisao u varijaciju 'bolje da žalim što sam nešto uradio, nego da se pitam da li bih zbog toga zažalio'...
Interesantno, kad god imam takvu dilemu, i udarim po gasu... nisam zažalio.
Elem... treba živeti.
 

Back
Top