Evo, i ja cu se nadovezati na komentarisanje ovog stiha.
Ima ljudi za koje je on tek poluistina, a ima i onih kojima je jedna od najvecih zivotnih istina.
Smatram da do ovoga dolazi jer smo razliciti. Neki od nas vise uzivaju u iscekivanju, u ceznji, u nagovestaju onoga sto ce mozda biti- a mozda i nece. Kao da to poigravanje nekim mogucim buducim ishodom ostavlja pricu otvorenom, a otvorena prica moze se zavrsiti na bezbroj nacina. Ovo je u direktnoj vezi sa temom kako je ja dozivljavam i zato mislim da je vrlo lepo legao komentar sa tim stihom. Jer, sve dok je prica otvorena, mi nismo napravili izbor, nismo zatvorili alternativne puteve u korist jednog odabranog i ne moramo da brinemo o "onom sebi kome nismo dali sansu".
U nesto drugacijem smislu, ovaj stih je takodje istina, za one koji nesto zele samo dok im se zelja ne ispuni, a potom se brzo zasite, zeljni neceg drugog, neceg novog. Za njih nije vrhunac srece imati, vec iscekivati, prizeljkivati- imati na dohvat ruke, a ipak ne u rukama.