Trag

gost 443389

Primećen član
Poruka
761
Koliko je bitno ostaviti trag u životu, i zašto ljudi tome teže? Od urezivanja inicijala u koru drveta, do ostavljanja potomstva, i umetničkih dela? Da li je to neko podsvesno znanje o smrti, ili nešto drugo? Da li ljudi misle da će ih u zagrobnom životu zapljuskivati talasi nečijih sećanja? Zašto ljudi teže tome da ostave trag?
 
Koliko je bitno ostaviti trag u životu, i zašto ljudi tome teže? Od urezivanja inicijala u koru drveta, do ostavljanja potomstva, i umetničkih dela? Da li je to neko podsvesno znanje o smrti, ili nešto drugo? Da li ljudi misle da će ih u zagrobnom životu zapljuskivati talasi nečijih sećanja? Zašto ljudi teže tome da ostave trag?
Ako za zivota radis dobro, setice te se i to bez inicijala ili neceg drugog.
 
Koliko je bitno ostaviti trag u životu, i zašto ljudi tome teže? Od urezivanja inicijala u koru drveta, do ostavljanja potomstva, i umetničkih dela? Da li je to neko podsvesno znanje o smrti, ili nešto drugo? Da li ljudi misle da će ih u zagrobnom životu zapljuskivati talasi nečijih sećanja? Zašto ljudi teže tome da ostave trag?

Ocigledno da te je na ovo inspirisala moja doskocica na Ljubova laprdanja? Sto se tvoje teme tice odgovoricu. A sto se tice konteksta one moje doskocice, Ljubo sav puca od toga da bude primecen i da ostavi neki trag... A vec je mnogo star i na losem je putu, van sekcije filozofija na forumu niko nije cuo za njega i par videa na yt u uzasno losoj produckiji. Tako da oni koji teze previse i imaju megalodonske apetite, odnosno ovi poput Ljuba, ne znam, nadam se da nece ostaviti traga, naravno, sve najbolje im ja zelim u zivotu, ali cu nastaviti da ih provociram i udaram samar realnosti o tome kako nece ostvariti nista (mada se ne zna, ponavljam, ne bih volio)
 
Ocigledno da te je na ovo inspirisala moja doskocica na Ljubova laprdanja? Sto se tvoje teme tice odgovoricu. A sto se tice konteksta one moje doskocice, Ljubo sav puca od toga da bude primecen i da ostavi neki trag... A vec je mnogo star i na losem je putu, van sekcije filozofija na forumu niko nije cuo za njega i par videa na yt u uzasno losoj produckiji. Tako da oni koji teze previse i imaju megalodonske apetite, odnosno ovi poput Ljuba, ne znam, nadam se da nece ostaviti traga, naravno, sve najbolje im ja zelim u zivotu, ali cu nastaviti da ih provociram i udaram samar realnosti o tome kako nece ostvariti nista (mada se ne zna, ponavljam, ne bih volio)
Jeste vaš duel bio inspiracija, ali generalno me ova tema zanima.
 
Koliko je bitno ostaviti trag u životu, i zašto ljudi tome teže? Od urezivanja inicijala u koru drveta, do ostavljanja potomstva, i umetničkih dela? Da li je to neko podsvesno znanje o smrti, ili nešto drugo? Da li ljudi misle da će ih u zagrobnom životu zapljuskivati talasi nečijih sećanja? Zašto ljudi teže tome da ostave trag?
Možda postoji neki gen za trag?

A znaš onu?
Z oni mali izanđali motor kultivator bio sam u selo jedini drmator a ona bitanga stojko će mi dođe glave kupio je kombaj sa sve priključne sprave
Ova obojica hoće d ostave tragove

O tim tragovima znam dosta al je sve dugo .. ****** .. možda ću o tome uz dušu .. da ne remetim tuđe tragove
 
Koliko je bitno ostaviti trag u životu, i zašto ljudi tome teže? Od urezivanja inicijala u koru drveta, do ostavljanja potomstva, i umetničkih dela? Da li je to neko podsvesno znanje o smrti, ili nešto drugo? Da li ljudi misle da će ih u zagrobnom životu zapljuskivati talasi nečijih sećanja? Zašto ljudi teže tome da ostave trag?
Pomisao da te se niko više neće sećati, kao da nisi ni postojao, je tužna i onako, malo jeziva. I apsurdna jer koji đavo nam je onda data svest. I onda, kad već od tela osim kostiju neće ostati ništa, bar neka ostane neko delo - očajnički korak.
 
Koliko je bitno ostaviti trag u životu, i zašto ljudi tome teže? Od urezivanja inicijala u koru drveta, do ostavljanja potomstva, i umetničkih dela? Da li je to neko podsvesno znanje o smrti, ili nešto drugo? Da li ljudi misle da će ih u zagrobnom životu zapljuskivati talasi nečijih sećanja? Zašto ljudi teže tome da ostave trag?
A sta bi bio smisao zivota nego potomstvo,ono kokiska i 200/h u krivinu a
 
Koliko je bitno ostaviti trag u životu, i zašto ljudi tome teže? Od urezivanja inicijala u koru drveta, do ostavljanja potomstva, i umetničkih dela? Da li je to neko podsvesno znanje o smrti, ili nešto drugo? Da li ljudi misle da će ih u zagrobnom životu zapljuskivati talasi nečijih sećanja? Zašto ljudi teže tome da ostave trag?

Безвезна је та жеља неких да их потомство памти. То што ће неко у будућности помислити на њих, пружа им велику утеху, шта ли? Код таквих се очито показује да су кроз цео живот били вођени сујетом, бригом шта ће други мислити о њима, па су ту њихову главну преокупацију за живота пренели и на време када њих не буде.

О томе је све давно рекао Марко Аурелије овим речима:

"I Kamil, Keso, Volesus, Dentatus; onda Scipion i Katon; zatim Avgust, pa Hadrijan i Antonin. Sve prolazi, i vrlo brzo o tome govori još samo predanje. Najzad se potpuno zaboravi. I to ti govorim o ljudima koji su se divno istakli među mnogim hiljadama ljudi. A svi ostali nestali su i pali u zaborav još sa svojim poslednji dahom. Šta je uopšte „večita uspomena"? Samo prazna reč".

Marko Aurelije из дела "Самом себи"

А ово размишљање Емила Сиорана ми је нарочито занимљиво:

Istovremeno sam težio za slavom i odustajao od namere da je steknem: šta ona vredi pošto se proslavimo, govorio sam u sebi, čim na nas skreće pažnju samo sadašnjih i budućih pokolenja i nameće nas jedino njima, a isključuje nas iz prošlosti? Čemu biti poznat ako za nas nije znao taj i taj mudrac ili taj i taj ludak, jedan Marko Aurelije ili jedan Neron? Nikada, zacelo, nismo postojali za toliko naših idola, naše ime nije, zacelo, uznemirilo nijedan raniji vek, a kakvu važnost imaju buduća stoleća, kakvu važnost ima budućnost, ta polovina vremena, za onog ko luduje za večnošću?

Сиоран, цитат из дела "Историја и утопија"
 
Безвезна је та жеља неких да их потомство памти. То што ће неко у будућности помислити на њих, пружа им велику утеху, шта ли? Код таквих се очито показује да су кроз цео живот били вођени сујетом, бригом шта ће други мислити о њима, па су ту њихову главну преокупацију за живота пренели и на време када њих не буде.

О томе је све давно рекао Марко Аурелије овим речима:



А ово размишљање Емила Сиорана ми је нарочито занимљиво:
A šta ti radiš ovdje?
 
Možda iz straha od prolaznosti i besmisla, s druge strane ljudi imaju potrebu da budu važni, bitni, značajni, poštovani... itd. Vjerovatno se radi o koktelu raznih faktora. Kroz svoje djelo, na neki način čovjek nadživljava sebe, jer njegovo djelo i dalje "živi" i posle njegove smrti, to mu dodje kao mali lukavi ljudski trik koji će pokušati da da smisao besmislu, i vječnost, prolaznosti.
Ipak, trag je često bitna informacija za one koji dolaze, i idu dalje, to su utabane staze, koje se ne moraju krčiti ponovo. Ima ih mnogo, neke su opasne i vode u propast. Potrebno je imati kompas, odnosno mudrost pri izboru staze i puta.
 
Koliko je bitno ostaviti trag u životu, i zašto ljudi tome teže? Od urezivanja inicijala u koru drveta, do ostavljanja potomstva, i umetničkih dela? Da li je to neko podsvesno znanje o smrti, ili nešto drugo? Da li ljudi misle da će ih u zagrobnom životu zapljuskivati talasi nečijih sećanja? Zašto ljudi teže tome da ostave trag?
Tema je dobra

Radi se o tragovima u prostoru i tragovima u vremenu .. to je prvo

I nečemu čime čovjek hoće biti .. izvan sebe .. blizu ili dalje .. u suštini .. povećati sebe .. to je drugo

Ne znam kako bi tu težnju objašnjavali materjalisti
Sa stanovišta duše i njenog oca ta je težnja sasvim jasna i normalna
 
Poslednja izmena od moderatora:
Kroz svoje djelo, na neki način čovjek nadživljava sebe, jer njegovo djelo i dalje "živi" i posle njegove smrti, to mu dodje kao mali lukavi ljudski trik koji će pokušati da da smisao besmislu, i vječnost, prolaznosti
Dobro opisano.
Mnogim ljudima je najveći strah da budu zaboravljeni.
Jeste trik.Jeste i pokušaj.
Retko ko uspe u tome.
 
Koliko je bitno ostaviti trag u životu, i zašto ljudi tome teže? Od urezivanja inicijala u koru drveta, do ostavljanja potomstva, i umetničkih dela? Da li je to neko podsvesno znanje o smrti, ili nešto drugo? Da li ljudi misle da će ih u zagrobnom životu zapljuskivati talasi nečijih sećanja? Zašto ljudi teže tome da ostave trag?
Da, hteo sam da u nečemu "doprinesem", pa kad mi je propalo izdavanje knjige zbog okolnosti koje tada nisam umeo da prevaziđem, okrenuo sam se i od sopstvenog života i postao fatalista, ono, ako je tako zapisano a šta ja onda tu mogu- to sam pričao a da ni ja u to nisam verovao i posle dve decenije još uvek ću pre da poverujem u paralelne svetove nego da, eto, nisam mogao.
 
Da, hteo sam da u nečemu "doprinesem", pa kad mi je propalo izdavanje knjige zbog okolnosti koje tada nisam umeo da prevaziđem, okrenuo sam se i od sopstvenog života i postao fatalista, ono, ako je tako zapisano a šta ja onda tu mogu- to sam pričao a da ni ja u to nisam verovao i posle dve decenije još uvek ću pre da poverujem u paralelne svetove nego da, eto, nisam mogao.
Meni je totalno nebitno da li će me neko pamtiti, naročito ljudi koje ne poznajem.
Niko nije savršen ni bogom dan.

Ne bih da zvučim kao čudak, ali..kada jednog dana odem(siđem s pozornice kao Elvis), volela bih da to bude kao da me nikada nije ni bilo.
Da me niko ne žali , niti me pomene.
 
Meni je totalno nebitno da li će me neko pamtiti, naročito ljudi koje ne poznajem.
Niko nije savršen ni bogom dan.

Ne bih da zvučim kao čudak, ali..kada jednog dana odem(siđem s pozornice kao Elvis), volela bih da to bude kao da me nikada nije ni bilo.
Da me niko ne žali , niti me pomene.
isto tako..
Koliko je bitno ostaviti trag u životu, i zašto ljudi tome teže? Od urezivanja inicijala u koru drveta, do ostavljanja potomstva, i umetničkih dela? Da li je to neko podsvesno znanje o smrti, ili nešto drugo? Da li ljudi misle da će ih u zagrobnom životu zapljuskivati talasi nečijih sećanja? Zašto ljudi teže tome da ostave trag?
teze da ostave trag neki nadobudni i gordi, a najvise ce ostaviti ako umru usled borbe za neku ideju npr, ali moraju biti spremni za zrtve, a ne sve to u komforu...
 
Meni je totalno nebitno da li će me neko pamtiti, naročito ljudi koje ne poznajem.
Niko nije savršen ni bogom dan.

Ne bih da zvučim kao čudak, ali..kada jednog dana odem(siđem s pozornice kao Elvis), volela bih da to bude kao da me nikada nije ni bilo.
Da me niko ne žali , niti me pomene.
Sad ću ja da zvučim kao čudak, kod mene je "ili- ili" .
Ili ću ostaviti trag (što sam hteo/ pokušavao kao mnogi mladi, više ne) ili bih otišao u drugu krajnost i kada bi to bilo moguće - poništio bih sopstveno postojanje.
 
isto tako..
teze da ostave trag neki nadobudni i gordi, a najvise ce ostaviti ako umru usled borbe za neku ideju npr, ali moraju biti spremni za zrtve, a ne sve to u komforu...

Постоји и Херостратов начин.

"Херострат је био младић непознатог порекла који је 356. п. н. е. запалио најзначајније Артемидино светилиште, храм у Ефесу које је било једно од Седам светских чуда. Пошто је то урадио из жеље да пошто-пото постане славан, Ефешани су забранили да ико икада спомене његово име.
Херостратово име је заживело у класичној литератури и прешло је у савремене језике као термин за некога ко почини кривично дело да би стекао славу. Према Џулији Х. Фосет, Херострат „илуструје фигуру која потврђује своје право на самодефинисање, особу која се бори против историје којој није познат тако што се враћа у ту историју — свим потребним средствима“. Термин „Херостратска слава“ односи се на Херострата и значи „слава [тражена] по сваку цену“"
 
Постоји и Херостратов начин.

"Херострат је био младић непознатог порекла који је 356. п. н. е. запалио најзначајније Артемидино светилиште, храм у Ефесу које је било једно од Седам светских чуда. Пошто је то урадио из жеље да пошто-пото постане славан, Ефешани су забранили да ико икада спомене његово име.
Херостратово име је заживело у класичној литератури и прешло је у савремене језике као термин за некога ко почини кривично дело да би стекао славу. Према Џулији Х. Фосет, Херострат „илуструје фигуру која потврђује своје право на самодефинисање, особу која се бори против историје којој није познат тако што се враћа у ту историју — свим потребним средствима“. Термин „Херостратска слава“ односи се на Херострата и значи „слава [тражена] по сваку цену“"
da, slava radi slave, ali moze da bude i neka ideja koja pokrece ili talenat, ili cak i luda hrabrost! npr. Cegavara kao simbol bunta mi je prvi pao na pamet!
 
Lose je ostaviti veliki trag, zasto? Prvenstveno u periodu velike tehnoloskog razvica. Sta mislite zasto su Kafka i ostali pisci htjeli da se spale sva njihova pisma i sva njihova djela? Zato sto bi se tu prikazala njihova prava slika. Za one koji zive nakon ljudi koji su ostali upamceni, to je dobro jer ce moci da saznaju vise o njima, no bojim se da narod ne bi oguglao npr. na neke stvari. Ljudi su previse radoznali i ne postuju mrtve, shodno tome davace sebi ogromno pravo za ceprkanje po stvarima mrtvih. Npr. umre sada poznati filozof neki, koji je inace bio pedofil, a kontribuirao je istoriji filozofije u nasem vremenu, OVO JE PRIMJER, i zamislite udju na njegov kompjuter ljudi koji su zainteresovani za njegov lik i djelo i pronadju djeciju pornografiju u kompjuteru? Ovo je samo primjer. Zbog manjeg tehnoloskog razvitka u proslosti, malo znamo o privatnim zivotima licnosti i vecina su nagadjanja. Npr. mislim da Makijaveliju ne bi bilo milo da se sad digne iz groba i sazna da vecina ljudi nijesu procitali njegov Vladalac, ali znaju da je bio muska *****. Isto tako, mozda ce biti simpatizera koji ce pokusavati da negiraju tu cinjenicu danas, ali to je zato sto je vecina tih stvari o ljudima iz proslosti samo NAGADJANJE, a u eri modernih tehnoloskih otkrica, moci ce sve da se argumentuje kroz prizmu licnih stvari, telefona, kompjutera itd... Mejlova, kojima svakako vec imaju pristup tajne sluzbe, ali to je druga prica. Sta hocu da kazem, hocu da kazem da je sjutra ako budete poznati i kad umrete, najbolje bi bilo da obrisite sve sto ste ikad elektronski zabiljezili, a ako ste iole poznati. No sta se desava kao sa 90% ljudi cije se ideje tek posthumno priznaju? Tako da treba biti oprezan u modernom vremenu. Evo jos koji primjer, danas se kuce velikana pretvaraju u muzeje, oduzimaju se clanovima njihovih porodica bez pitanja, stvari pripadaju drzavi ne njihovim nasljednicima, oni koji nijesu imali rodjake ili blize potomke bez pitanja postaju drzavna imovina ili se devastiraju. Sto je morbidno, da li bi voljeli da dok spavate znate da vam svako vece neko ceprka po stvari? E pa zamislite kad umrete sve te stvari sve sto ste imali sva vasa privatnost ce biti u necijim rukama, a jos ako ste poznati vase simpatizere ce sto vise interesovati o vama i to ce se lako objelodaniti. Poenta je u tome, da privatnost poznatih vise nije na sigurno. Zato je sedma sila toliko jaka, pa evo, koncept paparazza je jedan nakaradan i toliko neetican koncept, da mi se povrace kad ga vidim i kod nas i u zemlji. Problem je sto ne postoji nikakvo moralno zavestanje drugih vama nakon smrti ono nije validno ono ne postoji. Jednostavno, jedino ako ste dio neke imucne porodice ili ste poznati preko dinastije, mozete ocuvati integritet, a i to vam niko ne garantuje, mozda vas nasljednici zamrze ili suejta ljudi oko vas.

Zato najbolji savjet daje car-filozof Marko Aurelije, koji je na koncu ove moje paradigme gore i nekako poentirao ovo sto pricam, a itekako je bio kompetentan da govori:

"Moguće je da te muči želja za onim što se zove slava. Pogledaj kako se brzo sve zaboravlja, i posmatraj haos beskrajnog vremena s obe strane sadašnjosti, i prazninu aplauza, i nepostojanost i nedostatak prosuđivanja onih koji se pretvaraju da daju pohvalu, i ograničenost njegovog domena, i naposletku, budi miran."

"Razmotri živote koje su nekada živeli drugi, davno, živote koje će drugi voditi posle tebe, živote koje drugi trenutno žive, u stranim zemljama. Koliko ljudi čak ne zna tvoje ime. Koliko će ga uskoro zaboraviti. Koliko ti sada nude pohvale—i sutra, možda, prezir. To da budeš zapamćen je bezvredno. Kao slava. Kao sve."

"Ljudi koji su uzbuđeni zbog posthumne slave zaboravljaju da će i oni koji ih se sećaju uskoro umreti. I oni koji dolaze posle njih takođe. Dok se njihovo sećanje, prenošeno s jednog na drugog poput plamenja sveće, gasi i nestaje."

"Pokloni sebi dar: trenutak sadašnjosti. Ljudi željni posthumne slave zaboravljaju da će Buduće Generacije biti isti dosadni ljudi koje poznaju sada. I jednako smrtni. Šta ti znacu ako kažu x o tebi, ili misle y?"
 
"Razmotri živote koje su nekada živeli drugi, davno, živote koje će drugi voditi posle tebe, živote koje drugi trenutno žive, u stranim zemljama. Koliko ljudi čak ne zna tvoje ime. Koliko će ga uskoro zaboraviti. Koliko ti sada nude pohvale—i sutra, možda, prezir. To da budeš zapamćen je bezvredno. Kao slava. Kao sve."

Marko Aurelije nije ocekivao da ce biti zapamcen za vjek vjekov, zato sto je ucino nesto sto moze da se prenosi. A vi, ako ucinite nesto sto je vrijedno price? Pa cak i u danansjem vremenu stvar koje je neko uradio iz srednje skole zive sve do starosti. A zamislite nesto na nivou platene, covjecanstva, a uz to se i otkrije vase pravo lice, zbog ljudi koji su podlozni idolatriji i jednostavno su zatucani u vasu licnost.
 
Jednostavno, ako odlucite da budete zapamceni i ostavite trag na velikom nivou, nije isplativo, a i vrlo je tesko. Niko vam to ne garantuje, to nije nesto sto covjek moze da pozeli, vec je potrebno puno truda i opet ponavljam niko to ne garantuje. Ali svakako, treba paziti prilikom tog procesa. Van oblasti interesovanja, niko ne zasluzuje protiv vase volje da zna bilo sta od vase intimne to je krsenje svakog etickog kodeksa, a u svijetu bez kodeksa i bez poznavanja etike, niko vam nakon smrti to ne garantuje. Sad ne kazem da svi rade nesto sto je neprihvatljivo u danasnjem svijetu, sve je prihvatljivo. To su glupi izvori moralnih zakona koje je neko nametnuo. Ali jednostavno niko zbog tih glupost ne zasluzuje da mu se ime nadaleko blati. Svakako vas ce biti briga jer cete biti mrtvi. Ali je bez poente, zato sto na taj nacin stetite svima oko vas koji su vam nesto znacili dok ste bili u zivotu. Ovaj sindrom ljudi najbolje je opisao Sopenhauer rekavsi:

"Ljudska zavist pokazuje koliko se nesrećno osećaju; njihova stalna pažnja na dela drugih koliko im je dosadno."
 
Cijela poenta moje price jeste da ne treba ni da bude kapi brige o ovome, ali je jednostavno GLUPO, remeti se sa sustinom opostojanja. I zato je bezvrijedno i GLUPO teziti za tim. Samo se prepustiti toku. Lp
 
Koliko je bitno ostaviti trag u životu, i zašto ljudi tome teže? Od urezivanja inicijala u koru drveta, do ostavljanja potomstva, i umetničkih dela? Da li je to neko podsvesno znanje o smrti, ili nešto drugo? Da li ljudi misle da će ih u zagrobnom životu zapljuskivati talasi nečijih sećanja? Zašto ljudi teže tome da ostave trag?

Zato sto smatram da smo mi trag nasih predaka koji su takodje na jedini nacin na koji su znali ostavili traga a to je "familija"
da ne kazem potomstvo.

Sada ja recimo zaista zelim da ostavim trag makar malecni kao neki puz ali cu sigurno za razliku od mnogih ostaviti trag
za pojedince nedostizan takoreci OGROMAN trag u vecnosti.

Ako zaista postujes sebe kao svesno bice koje moze da promeni svet na bolje
pocev od "mikrosveta" ( sebe) pa i dalje
previse mi je primitivno da nemam zelju da ostavim trag.
To je moje razmisljanje na ovu temu.
 
Koliko je bitno ostaviti trag u životu, i zašto ljudi tome teže? Od urezivanja inicijala u koru drveta, do ostavljanja potomstva, i umetničkih dela? Da li je to neko podsvesno znanje o smrti, ili nešto drugo? Da li ljudi misle da će ih u zagrobnom životu zapljuskivati talasi nečijih sećanja? Zašto ljudi teže tome da ostave trag?
da bi arheologija imala smisla...
 

Back
Top