Tko te k meni poslao da mi anđelima kvariš posao

Banovic Strahinja

Ističe se
Poruka
2.797
U pesmi „Makedo“ Darka Rundeka, (po mom razumevanju) glavni lik traga za odgovorima, višim smislom i duhovnim prosvetljenjem. Preko mora i planina i uz pomoć anđela, no tokom traganja za višim idealom (oblikovan njegovim ličnim vrednostima) susreće se sa misterioznom ženom, koja je sve ono što njegovi ideali odbacuju — divlja, neukrotiva, spontana, i to dovodi do preispitivanja tih standarda.
(Po taktu i melodiji pesme se da zaključiti da je ljubav trijumfovala).


Ovo je neka vrsta kognitivne disonance, sukob između idealnog sebe- onoga što mislimo da treba da budemo i stvarnog sebe- onoga što zaista jesmo.
Kroz prizmu kognitivno-bihejvioralne grane psihologije, ovaj susret može se tumačiti kao prekid rigidnih obrazaca i vrednosti i početak novih uverenja i vrednosti.

Gledano kroz prizmu Carl Rogers-ove humanističke psihologije, žena u pesmi simbolizuje autentičnost i bezuslovno prihvatanje. Njena prisutnost izaziva lik da preispita sopstvenu neautentičnost i da se približi svom stvarnom „ja“, oslobađajući se od nametnutih vrednosti i društvenih očekivanja.
(teorija se zasniva na ideji da autentičnost i bezuslovno pozitivno prihvatanje vode ka psihološkom rastu).
————-
Da li zaista znamo šta želimo od partnera ili sledimo neke nametnute ili kopirane obrasce i norme?

Da li ste spremni da se odreknete obrazaca i
očekivanja i potpuno prekršite društvene norme i nadjete sreću s nekim zbog koga bih vas se svi drugi odrekli?

Da li postoje granice i neki standardi i norme kojih se ne bi odrekli, pa makar i bili nesretni do samog kraja?

Da li su ljudi koji imaju visoke standarde i očekivanja zapravo žrtve sopstvenih (ili društvenih) zabluda i strahova, te su time sami sebe osudili na večito lutanje i usamljenost? I da li zbog toga, možda, ni ne zaslužuju ljubav, ili svi ljudi samim postojanjem zaslužuju ljubav?
 
Poslednja izmena od moderatora:
Da li ste spremni da se odreknete obrazaca i
očekivanja i potpuno prekršite društvene norme i nadjete sreću s nekim zbog koga bih vas se svi drugi odrekli?
Da
Da li postoje granice i neki standardi i norme kojih se ne bi odrekli, pa makar i bili nesretni do samog kraja?
Da, poštovanja moje suštine, srži, prirode....
To je puno puta bilo ponižavano, uslovljavano, unižavano, od strane mnogih u mojoj okolini, a cena je preskupa
Radije bih capnuo nego živeo po tim utiscima, pritiscima i ostalim nasiljima (u ruhu nečeg drugog)
 
Da li zaista znamo šta želimo od partnera ili sledimo neke nametnute ili kopirane obrasce i norme?

Da.

Da li ste spremni da se odreknete obrazaca i
očekivanja i potpuno prekršite društvene norme i nadjete sreću s nekim zbog koga bih vas se svi drugi odrekli?

Ne znam, nisam nikada bila u takvoj situaciji.

Da li postoje granice i neki standardi i norme kojih se ne bi odrekli, pa makar i bili nesretni do samog kraja?

Da, potrebno je da se razumemo i da se međusobno poštujemo.
 
U pesmi „Makedo“ Darka Rundeka, (po mom razumevanju) glavni lik traga za odgovorima, višim smislom i duhovnim prosvetljenjem. Preko mora i planina i uz pomoć anđela, no tokom traganja za višim idealom (oblikovan njegovim ličnim vrednostima) susreće se sa misterioznom ženom, koja je sve ono što njegovi ideali odbacuju — divlja, neukrotiva, spontana, i to dovodi do preispitivanja tih standarda.
(Po taktu i melodiji pesme se da zaključiti da je ljubav trijumfovala).


Ovo je neka vrsta kognitivne disonance, sukob između idealnog sebe- onoga što mislimo da treba da budemo i stvarnog sebe- onoga što zaista jesmo.
Kroz prizmu kognitivno-bihejvioralne grane psihologije, ovaj susret može se tumačiti kao prekid rigidnih obrazaca i vrednosti i početak novih uverenja i vrednosti.

Gledano kroz prizmu Carl Rogers-ove humanističke psihologije, žena u pesmi simbolizuje autentičnost i bezuslovno prihvatanje. Njena prisutnost izaziva lik da preispita sopstvenu neautentičnost i da se približi svom stvarnom „ja“, oslobađajući se od nametnutih vrednosti i društvenih očekivanja.
(teorija se zasniva na ideji da autentičnost i bezuslovno pozitivno prihvatanje vode ka psihološkom rastu).
————-
Da li zaista znamo šta želimo od partnera ili sledimo neke nametnute ili kopirane obrasce i norme?

Da li ste spremni da se odreknete obrazaca i
očekivanja i potpuno prekršite društvene norme i nadjete sreću s nekim zbog koga bih vas se svi drugi odrekli?

Da li postoje granice i neki standardi i norme kojih se ne bi odrekli, pa makar i bili nesretni do samog kraja?

Da li su ljudi koji imaju visoke standarde i očekivanja zapravo žrtve sopstvenih (ili društvenih) zabluda i strahova, te su time sami sebe osudili na večito lutanje i usamljenost? I da li zbog toga, možda, ni ne zaslužuju ljubav, ili svi ljudi samim postojanjem zaslužuju ljubav?
Temu si postavio u startu sa jasnom kretnjom u jednom smeru, da bi skrenuo malo s kursa i dosao do nekih pitanja koje meni bas i nemaju mnogo veze sa zadatim stanjem s pocetka.
Zapravo, u pesmi je devojka-izazov, kao poziv u nepoznato, a na kraju nas prizemljujes pitanjima iz poznate nam sfere, sadasnjeg stanja, iskustva, cak i proslosti ..da li nas oprezno pitas zivimo li izazov ili da li bismo bili u stanju za tako nesto?
Nisam sigurna koliko sam dobro razumela postavku, a zanimljivo mi deluje pocetak i odgovoricu upravo onako kako sam shvatila-mozda potpuno pogresno..

Ajmo da predpostavimo da je u pitanju samo zena kao simbol psiholoskog rasta coveka.
Onda to spojimo sa stvarnim stanjem, ajmo da kazemo trenutnim.
 
Da li zaista znamo šta želimo od partnera ili sledimo neke nametnute ili kopirane obrasce i norme?
Znamo sta zelimo, a norme hteli ili ne moramo do neke mere da sledimo (nismo sebicno sami na ovome svetu da sebi damo taj luksuz na potpuni, apsolutni odabir).
Da li ste spremni da se odreknete obrazaca i
očekivanja i potpuno prekršite društvene norme i nadjete sreću s nekim zbog koga bih vas se svi drugi odrekli?
U ovom trenutku ne, sa ovim iskustvom ne.

Da li postoje granice i neki standardi i norme kojih se ne bi odrekli, pa makar i bili nesretni do samog kraja?
Da. Zasto nesretna? Svesno cinjenje je razumno delo odraslog coveka.
Da li su ljudi koji imaju visoke standarde i očekivanja zapravo žrtve sopstvenih (ili društvenih) zabluda i strahova, te su time sami sebe osudili na večito lutanje i usamljenost? I da li zbog toga, možda, ni ne zaslužuju ljubav, ili svi ljudi samim postojanjem zaslužuju ljubav?
Zavisi sta je kome visoki standard i veliko ocekivanje. Postoje ljudi koji svesno muce sami sebe na nacin koji opisujes.
Svi zasluzuju ljubav.
 
Temu si postavio u startu sa jasnom kretnjom u jednom smeru, da bi skrenuo malo s kursa i dosao do nekih pitanja koje meni bas i nemaju mnogo veze sa zadatim stanjem s pocetka
Postoji uobicajeni problem “skracivanja” teme, gde na kraju ostane samo skelet (da tema ne bude predugacka za citanje), sama pitanja prave krug i vracaju nas na pocetak teme i u moment kada karakter iz pesme jos uvek trazi nesto, tj pitanja pozivaju na licno psiholosko preispitivanje u vezi normi, drustvenih obrazaca i sukob izmedju unutrasnjih i nametnutih vrednosti, i neka paralela jeste u tome da li bi citaoc teme postupio isto kao lik iz pesme i eventualno odbacio okove idealizovanog sebe i prihvatio autenticnost;
pitanja su psiholoska inace bi tema bila za lj i s.
Uz sve to receno- i drugaciji pogled na temu i razumevanja su validna- jer svako ima svoju perspektivu i ni jedna perspektiva nije vise validna od druge.
 
Da, poštovanja moje suštine, srži, prirode....
To je puno puta bilo ponižavano, uslovljavano, unižavano, od strane mnogih u mojoj okolini, a cena je preskupa
Da, to ne treba dozvoliti, cak i situaciji gde nesto treba korigovati na samom sebi- pocetna tacka je samoprivatanje- pa onda ako se nesto moze poboljsati, a pretvaranje i ponasanje u skladu s ocekivanjima drugih cesto zavrsi da se neki pretvori u klovna (ili je klaun?).
 

Jednostavno nemam ni razloga ni potrebe za tim.

Svesno cinjenje nije uvek razumno, ako “svesno cinjenje” rezultira ili se ispoljava u licnoj nesreci ili nezadovoljstvu, onda treba preispitati sve?
Meni je svesno i razumno isto, meni razumno nije isto sto i drugima prihvatljivo.
Ne preispitujem se. Cemu to? Svaka je odluka moja. Donesena u trenu kada je bila ok i zeljena takva.
Kajati se zbog svojih odluka je pogresno.
 
Ne preispitujem se. Cemu to? Svaka je odluka moja. Donesena u trenu kada je bila ok i zeljena takva.
Kajati se zbog svojih odluka je pogresno.
Niko nije spomenuo kajanje, radi se o preispitivanju nacina razmisljanja i prihvacenih normi, i ako stalno dobijamo negativne ishode ili smo zaglavljeni, mozda je to znak da treba da se ”reprogramiraniramo”?

Stavovi se ionako s odrastanjem, ucenjem i iskustvom menjaju, nisu fiksni i sami po sebi ne cine nas identitet (koji takodje nije fiksan), drzanje za neke stavove jest isto kao kad se pijan covek drzi za banderu.

“Ne možemo rešavati probleme sa istim načinom razmišljanja kojim smo ih stvorili.”
-Albert Einstein
 
IMG-077bfd0b795e40384b8acce7a1fe9d8c-V.jpg
Screenshot_20250903_193022_Google.jpg
 
1. Da li zaista znamo šta želimo od partnera ili sledimo neke nametnute ili kopirane obrasce i norme?

2. Da li ste spremni da se odreknete obrazaca i
očekivanja i potpuno prekršite društvene norme i nadjete sreću s nekim zbog koga bih vas se svi drugi odrekli?

3. Da li postoje granice i neki standardi i norme kojih se ne bi odrekli, pa makar i bili nesretni do samog kraja?

4. Da li su ljudi koji imaju visoke standarde i očekivanja zapravo žrtve sopstvenih (ili društvenih) zabluda i strahova, te su time sami sebe osudili na večito lutanje i usamljenost? I da li zbog toga, možda, ni ne zaslužuju ljubav, ili svi ljudi samim postojanjem zaslužuju ljubav?
1. Znam šta želim od partnera (bile su mi potrebne godine i iskustvo da bih uvidela to), i ne sledim nametnute obrasce, jer ja nisam osoba iz kalupa.

2. Društvene norme me ne interesuju. A ako neko želi da me se odrekne, jer ne razume moj odabir, neka me se odrekne. Ovo je moj život i ja ga kreiram onako kako mislim da je najbolje za mene.

3. Naravno da neke granice postoje.

4, Ne mislim da su ljudi koji imaju visoke standarde ili očekivanja osuđeni na usamljenost. Možda im treba vremena da pronađu ono što žele, ali sam sigurna da na ovoj planeti za svakog postoji neko ko bi se uklopio u opis željenog.
Možda samo treba prioritete posložiti ispravno.

Mnogi ljudi greše jer smanjuju kriterijume, da ne bi bili sami. Pristaju na ono što ne žele , i nisu istinski srećni. Ubeđuju sebe da je to ono što im je potrebno. Život im prođe u peispitivanju da li su mogli bolje.
 
Poslednja izmena:
zašto misliš da bi bili srećniji (ili kako si se dubokoumno izrazila ''ISTINSKI srećni'' iako i beba zna da nepostoji ISTINSKA ''sreća'') sa većim kriterijumima?
Nisam rekla sa većim kriterijumima, već sa onim kako smo zamislili da nam odgovara. A ne da "popuštamo" u sled nedostatka partnera pored sebe.
Sad ću dati neki bezvezan primer u kom ćeš uočiti razliku nesrećan, srećan i istinski srećan.

Na pr. Želiš za sebe žensku osobu koja je energična, vesela, umiljata, a u nedostatku takve u tvom trenutnom okruženju pristaješ na devojku koja se blago smeška i klima glavom. Spustio si kriterijume i ti si srećan , jer je ona ok prema tebi, i to ide nekako. Kad pomisliš na to da bi možda bio srećniji tj. istinski srećan sa karakterom koji ti više odgovara, mozak se poigra sa tobom i kaže ti da ćutiš i budeš tu. Mogao si i gore da prođeš , na primer da viče, histeriše, tuče te. Onda odlučiš da budeš samo srećan. A sve to zbog panike da ne ostaneš sam tj. "šta ako ne naiđe ona kakvu želim".

Zato na svetu imamo mnogo veza, čak i zajednica, gde su partneri poput robota, merači vremena, jer se partner uklapa u njihovu porodicu, roditelji i rodbina zadovoljni izborom, komšije misle da si uradio pravu stvar, Svi tapšu a ti misliš da si srećan.
 
Nisam rekla sa većim kriterijumima, već sa onim kako smo zamislili da nam odgovara. A ne da "popuštamo" u sled nedostatka partnera pored sebe.
Sad ću dati neki bezvezan primer u kom ćeš uočiti razliku nesrećan, srećan i istinski srećan.

Na pr. Želiš za sebe žensku osobu koja je energična, vesela, umiljata, a u nedostatku takve u tvom trenutnom okruženju pristaješ na devojku koja se blago smeška i klima glavom. Spustio si kriterijume i ti si srećan , jer je ona ok prema tebi, i to ide nekako. Kad pomisliš na to da bi možda bio srećniji tj. istinski srećan sa karakterom koji ti više odgovara, mozak se poigra sa tobom i kaže ti da ćutiš i budeš tu. Mogao si i gore da prođeš , na primer da viče, histeriše, tuče te. Onda odlučiš da budeš samo srećan. A sve to zbog panike da ne ostaneš sam tj. "šta ako ne naiđe ona kakvu želim".

Zato na svetu imamo mnogo veza, čak i zajednica, gde su partneri poput robota, merači vremena, jer se partner uklapa u njihovu porodicu, roditelji i rodbina zadovoljni izborom, komšije misle da si uradio pravu stvar, Svi tapšu a ti misliš da si srećan.
Kapiram, ali onda nisam srećan nego samo sebe lažem da jesam. Tako da to uopšte i nije nikakva ''sreća'' čak ni pod znacima navoda,privremena i uslovna i ograničena i relativna,a kamoli istinska.

Drugo, to važi i za suprotnu situaciju, koja je daleko štetnija, kad se mozak isto tako igra s tobom i kaže ti ''hoću JOŠ,hoću NEŠTO DRUGO a ne ovo što imam'' i tako u nedogled,tek TO je nedostatak sreće ili čak i tek samo pukog zadovoljstva ili užitka,kapiraš.. Taj pohlepni egoistični glas u nama koji nas konstantno sprečava da živimo i uživamo u sadašnjem trenutku kakav god da je, nego neprestano jurimo himere, fantazije,iluzije,fatamorgane..Ne valja ovo,ne valja ono..ne valja ovaj/ova,ne valja onaj/ona..ne valja to i to,aj da probam jubilarni hiljaditi put to i to-TO će me KONAČNO učiniti srećnim! Malo morgen, to ne funkcioniše tako.. Prokleta ljudska priroda!
 
Kapiram, ali onda nisam srećan nego samo sebe lažem da jesam. Tako da to uopšte i nije nikakva ''sreća'' čak ni pod znacima navoda,privremena i uslovna i ograničena i relativna,a kamoli istinska.

Drugo, to važi i za suprotnu situaciju, koja je daleko štetnija, kad se mozak isto tako igra s tobom i kaže ti ''hoću JOŠ,hoću NEŠTO DRUGO a ne ovo što imam'' i tako u nedogled,tek TO je nedostatak sreće ili čak i tek samo pukog zadovoljstva ili užitka,kapiraš.. Taj pohlepni egoistični glas u nama koji nas konstantno sprečava da živimo i uživamo u sadašnjem trenutku kakav god da je, nego neprestano jurimo himere, fantazije,iluzije,fatamorgane..Ne valja ovo,ne valja ono..ne valja ovaj/ova,ne valja onaj/ona..ne valja to i to,aj da probam jubilarni hiljaditi put to i to-TO će me KONAČNO učiniti srećnim! Malo morgen, to ne funkcioniše tako.. Prokleta ljudska priroda!
Ali zašto bi bilo "hoću još" ili "hoću nešto drugo" ako si sačekao ono što si želeo ?
Ako obe strane razmišljaju na takav način i ne osvrću se na "šta će svet reći" mogu da budu srećni, stvarno srećni.
 
Ali zašto bi bilo "hoću još" ili "hoću nešto drugo" ako si sačekao ono što si želeo ?
Ako obe strane razmišljaju na takav način i ne osvrću se na "šta će svet reći" mogu da budu srećni, stvarno srećni.
Zato što se vrlo često ispostavi da to što si navodno želeo zapravo nisi STVARNO želeo nego se tvoj mozak i ego igrao s tobom i pravio budalu od tebe
Ne postoji stvarna i prava sreća no samo vrlo kratkotrajni trenuci zadovoljstva
 
Zato što se vrlo često ispostavi da to što si navodno želeo zapravo nisi STVARNO želeo nego se tvoj mozak i ego igrao s tobom i pravio budalu od tebe
Ne postoji stvarna i prava sreća no samo vrlo kratkotrajni trenuci zadovoljstva
Uglavnom se slazem s konstatacijom- jer zapravo “sreca” u velikoj meri zavisi od nasih zelja i ocekivanja- a to su uglavnom konstrukti koje smo sklepali, u velikij meri od drustvenih normi i normi iz naseg okruzenja.

Nekad do zna otici i predaleko, i postaje ono sto bi postmodernisti nazvali kao “hiperrealnost” kada simulacije i konstrukti postanu vazniji od “stvarnosti”-
dao bih primer “romantike”, kojoj je osnovni cilj da osoba pokaze da joj je stalo, da ce biti dobar partner i da ce se truditi i uvazavati zelje i osecaje partnera- no desava se da osoba koja ima sve potrebne kvalitete bude odbacena jer nije “romanticna”- odnosno simulacija je u tom slucaju postala veca i vaznija od stvarnosti.
 

Back
Top